Izvođač: Motörhead
Izdavač: Future PLC/Motörhead Music
Izdanje: 2010
Trajanje: 39:15
Ocjena: 3/5
Motorhead su sastav koji se drži rock n’ roll konstante. Ne mijenja se. Motorhead – ta trojica konjanika grubog, neotesanog izgleda sinonim su nepopustljivosti, rockerske nezauzdanosti i arogancije, i u novom dobu. Pa ipak. U 2010. postava izdaje svoj 20. uzastopni studijski album “The World Is Yours” (2010). Već pogled na naslovnicu govori da se iza nje kriju stari okamenjeni iskopi koji svojom nezgrapnom i zdepastom pojavom nasilno ulaze u sadašnjost. Nažalost, danas smo za to gotovo i zahvalni, jer mlada generacija samo iznimno može više od funkcije “kopiraj – zalijepi”.
Kod Motorhead je već nekoliko godina više nego očito da nema ni ideja za naslove pjesama. Čim samo preletiš naslove pjesama na novom albumu, dobiješ osjećaj kao da si ih nekad davno već nebrojeno puta čitao. Propovijed je poznata. Planet Zemlja je ponor nasilnog uništavanja koji se sam generira sve dok je atmosfera još jestiva za uporabu kisika zemaljskih organizama (ako se ograničimo samo na život na kopnu), voda još upotrebljiva za piće i hrane još ima dovoljno, pa makar si u krajnjoj nuždi gurnut u ulogu kanibala ili žderanja kožnih parazita na svom susjedu. Sve to naravno traje do završne, neizbježne i katarzične vizije apokalipse viroze zvane: čovječanstvo. Ako tome dodaš da su muškarci usamljeni jahači koji obavezno krše narodni red, a žene samo objekti sablazni koje su, eto, dobre za samo jednu stvar i sve redom rado pristaju, filozofija Motorhead razgolićena je tako i po dvadeseti put zaredom. Sirova, ali u velikoj mjeri vrlo istinita.
Spoznaja da ideja nema nije nova. Malo novija je spoznaja da nisu ni previše dobrodošle. Nakon što su Motorhead krajem osamdesetih prerasli u kvartet, ploče su se uglavnom razlikovale samo po odabranoj produkciji i unosu melodične komponente – tu treba biti oprezan – govorimo o Motorhead. No ako dozovemo u pamćenje pjesme poput Don’t Let Daddy Kiss Me (“Bastards”, 1994), Don’t Believe A World (“Overnight Sensation”, 1996) ili Walked A Crooked Mile (“Hammered”, 2002), onda je jasno da se Motorhead nakon preobrazbe poslije Another Perfect Day rado često prihvaćao dodira utjecaja The Beatles, koji su mladom Lemmyju nekoć otvarali oči za svijet glazbene zabave. Tako smo mogli ustanoviti i to da je “Motorizer” (2008) opet više retro-rockerski zamišljena ploča, u odnosu na bučniji prethodnik “Kiss Of Death” iz 2006.
A budući da Philip Campbell ni po oblikovanom gitarskom zvuku, a kamoli po stilu sviranja gitare nije Eddie Fast Clark, a pogotovo ne Brian Robertson, okretanje slici Motorhead s početka osamdesetih nikako ne može biti uzbudljivo ili na drugi način poticajno na novim albumima. Nešto tog elementa po prirodi se drži Motorhead, to je posve stvarna činjenica koju utjelovljuje i nosi u sebi pač Lemmy. Međutim, taj je trenutak okretanja “pra-počelu” na “Motorizer” bio očitiji nego na prethodnim studijskim albumima sastava. Zato je s te strane bio riječ o manje zanimljivom Motorhead albumu, što će sastav naravno u tren oka zanijekati.
Novi album opet je izdašnije urlajući. Campbellu više po guštu. I naravno više po guštu razornosti bubnjeva Mikkeyja Deeja. Više “Kissofdeathovski”. A to je stav koji više pristaje liku sastava u novom tisućljeću. Što vidiš i što čuješ, to dobivaš. Konstanta prljavog rock n’ roll hrumenja, gdje slavni muškarac – jedinstvena figura rock kulture Ian Lemmy Kilmister i sa sedmim križem na plećima u svom glasu čuva otrov visokooktanskog izgaranja, koji djeluje zastrašujuće, šokantno, razvratno, nihilistički, destruktivno (asocijacije dolaze na tekućoj vrpci), kao na početku karijere. Tjedan dana prije službenog izlaska albuma sastav je na svjetlo dana izbacio singl za pjesmu Get Back In Line, gdje je dodir rock n’ roll razvrata prvi put na ploči osjetniji. Rock N’ Roll Music pokušava uhvatiti esenciju Born To Raise Hell s albuma “Bastards” (1994), dok je pjesma Waiting For The Snake Lemmyjev novodobni poziv ženama: “Dođi, curice, striček će ti nešto pokazati.” Kao što je to nekoć činio s pjesmama Killed By Death (“If you’ll squeeze my lizzard, I’ll put the snake on you”) ili Love Me Like A Reptile, samo što tada još nije bio striček. Brotherhood Of Man pokušava sažeti nešto glazbene esencije koju Motorhead s albuma na album prelijeva još od nastanka pjesme Orgasmatron. Očekivan potez. A završna By Bye Baby Bye Bye? Najbrža pjesma albuma. I s najviše izravnog rock n’ roll sadržaja. Sjetite se Going To Brasil.
Zaključak je dakle i nakon 20. izdanog albuma već nekoliko godina isti. Album kakav želi svaki ljubitelj Motorhead, neopterećen onim što je sastav izdao zaključno s “Another Perfect Day”, dakle neopterećen klasičnim zvukom Motorhead. “The World Is Yours” je dobar album. Opet su se prihvatili oštrijeg, bučnijeg i nažigačkog stava koji novim Motorhead bolje stoji, u odnosu na “Motorizer”. Drugih promjena nema. I naposljetku. Dobro da ih nema. Lemmyjev vokal je nezamjenjiv i Motorhead i u 2010. održava neuhvatljivim rock fenomenom. Zato Motorhead ubuduće mogu izdati još novih 20 posve istih studijskih albuma. Nitko im u tome neće proturječiti.
Postava
Ian “Lemmy” Kilmister – bas gitara, vokal
Phil Campbell – gitara
Mikkey Dee – bubnjevi
Produkcija
Cameron Webb
Popis pjesama
1. Born to Lose (4:01)
2. I Know How to Die (3:19)
3. Get Back In Line(3:35)
4. Devils In My Head (4:21)
5. Rock ‘n’ Roll Music (4:25)
6. Waiting for the Snake (3:41)
7. Brotherhood of Man (5:15)
8. Outlaw (3:30)
9. I Know What You Need (2:58)
10. Bye Bye Bitch Bye Bye (4:04)
