Autor: Jernej Vene
Izvođač: Black Country Communion
Izdavač: Mascot Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 64.17
Ocjena: 4.5/5
Važnije od pitanja treba li nastaviti stvarati jest pitanje kako zacrtati put nakon uspješnog prvijenca. S obzirom na to da bendovi lako upadnu u sindrom druge ploče, za koju im nemilosrdna glazbena javnost uvijek postavlja visoke letvice, takvo ograničavanje i očekivanje zapravo je samo proizvod glazbenog tiska, a posljedično i slušatelja. Naposljetku, svatko sam bira što će slušati, samo je u današnjem brzom svijetu teže doći do pravih bisera za glazbenu dušu. E, ovaj put stvar stoji drukčije, jer riječ je o glazbenicima koji su već samim imenom i prezimenom jamstvo zanimanja, ako ne i prilično velikog oduševljenja. Iako na razne superbendove stalno gledamo s visoka, katkad ih treba pošteno saslušati i dati im priliku. Black Country Communion superbend je velikog formata, sastavljen od ljudi koji pripadaju trima generacijama, različitim glazbenim stilovima i karijerama te različitim rodoslovima. Naravno, taj je amalgam netko morao zamiješati. Ovaj put to je producent Kevin Shirley, koji je u svijetu rocka sve cjenjeniji. Iskustva mu ne manjka, spomenut ću samo Led Zeppelin, Iron Maiden, Journey, Dream Theater, Aerosmith, Rush, popis je još dug.
Kao što to obično biva, veliki se glazbenici sami pronađu. Basist i pjevač Glenn Hughes poznat je iz Trapeze i Deep Purple, a gitarist Joe Bonamassa karijeru je započeo prije sedamnaest godina kao nadobudni gitarski tinejdžerski vragolan u sastavu Bloodline. Poslije je sastavio impresivnu zbirku samostalnih albuma utemeljenih na bluesu. Pronašli su se na zajedničkom nastupu u velikoj hollywoodskoj trgovini glazbenim instrumentima. Upravo različit pogled s obzirom na godine i time stečena iskustva dali su im mogućnost drukčijeg pogleda na stvaranje. Hughes je danas u šezdesetima, a Bonamassa ima nešto više od trideset. Što su više stvarali i istraživali, dolazili su do glazbenih zamisli koje su u duhu bile znakovite poput glazbe koju Led Zeppelin nikad nisu snimili. Koliko se nagađalo 2007., kad su Led Zeppelin odsvirali koncert u spomen svojem izdavaču Ahmetu Erteguinu, hoće li moći odsvirati barem nekoliko nastupa. Od svega toga nije bilo ništa, pa je na raspolaganju bio i sin preminulog bubnjara Zeppelina Jason Bonham, koji je sigurno i njegova najbolja zamjena. Nova skupina nije htjela biti samo osnovni rockerski trio, pa je producent Shirley predložio klavijaturista Dereka Sheriniana, vlasnika mnogih zahtjevnih solističkih ploča i bivšeg člana Dream Theater. Obojica po godinama stoje između Bonamasse i Hughesa. Četvorka je ideje pretočila u glazbu koja je splet zdravog rocka, a koja ipak danas pripada undergroundu. Bazira se na disanju snažnih bubnjeva i bazično plutajućeg basa, taman dovoljno izobličene i suhe gitare te na teksturama starinskih orgulja i eteričnih sintetizatora. Instrumentalno su BCC majstori svojih zanata, no unatoč zastrašujućoj tehničkoj sposobnosti ideje i želje kanaliziraju u prijateljsko zvučno okruženje. Glavni pjevač Glenn Hughes ujedno je i većinski autor tekstova, a na ovoj se ploči uglavnom bavi gubicima s kojima se suočava svaki čovjek: propala ljubav, izostanak ljudske topline, razgovor s bliskima koji su već na drugoj strani te čežnja za boljim. Tom pridjevu svatko može pronaći imenicu koja mu odgovara.
Joe Bonamassa ponudio je svoj tekstualni doprinos u dvije skladbe, a bojom glasa jedinstven je antipod Hughesu jer je znatno smireniji, malo tanji, no uglavnom lijepo nadopunjuje starog mačka. Sherinian je možda malo u pozadini, ali istina je da bi ploča bila bitno siromašnija da nije ostavio svoj pečat. Tome valja dodati i sudjelovanje gudača, koji osobito u turobno epskim skladbama slikaju dodatni element mističnosti. Doprinio ih je prekaljeni američki skladatelj Jeff Bova.
Black Country Communion spajaju inventivne instrumentalne linije, a naizgled jednostavne ritmove često na moćan način naglase i gotovo zapletu, što drži slušatelja u napetosti. U pravom trenutku popuste zategnute niti i zdrme u jednostavan rock ili progresivno klasičan instrumental. Neke su skladbe izgradili na bluesovskim temeljima, gdje prednjači Bonamassina gitara. Suha i izravna, masna i podržana efektima, kakva god joj je funkcija u pojedinoj skladbi. Bonham je neustrašiv i nježan istodobno, Sherinian svoje klasično znanje podupire invencijom u melodičnim idejama, a Hughes je izvanredan u podavanju tekstova svojim nezemaljskim glasom, koji je za njegove godine naprosto fantastičan. Da su dečki inače vrlo ljubazni i odlično funkcioniraju na koncertima, nije potrebno posebno naglašavati. Drugu ploču Black Country Communion objavili su u lipnju 2011., tek nepunih devet mjeseci nakon izlaska prvijenca. Koliko je superbendova izdržalo zajedno nakon dviju ploča koje su k tome još i iznimno pristojni predstavnici zdravog rocka? Vrlo malo, samo pogledajte po sjećanju ili internetu… Današnji je svijet pun prijevara, otvorenih i prikrivenih prijetnji, nepredvidivih reakcija i ljudi na položajima i običnih građana. Glenn Hughes sve to možda vidi malo pretamno i ne pušta puno sunca u svoje misli. No za koncentriranog slušatelja prepuštanje glazbi s ploče Black Country Communion 2 ipak je jednako bijegu na usamljeni otok.
Postava
Glenn Hughes – vokal, bas gitara
Joe Bonamassa – vokal, gitara
Derek Sherinian – klavijature
Jason Bonham – bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1.The Outsider 4,23
2.Man In The Middle 4,35
3.The Battle For Hadrian’s Wall 5,11
4.Save Me 7,43
5.Smokestack Woman 5,10
6.Faithless 5,12
7.An Ordinary Son 7,59
8.I Can See Your Spirit 4,12
9.Little Secret 6,59
10.Crossfire 6,03
11.Cold 6,55
