Who’s Next

0 7

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Who, The
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 43:38
Ocjena: 5/5

Legendarni klasičnorockerski pioniri The Who nisu dugo lupali glavu oko teškog pitanja kako stvoriti dostojnog nasljednika konceptualnog remek-djela »Tommy« (1969), kojim su glazbenom svijetu prvi put predstavili pojam konceptualne rock opere i istodobno postavili nove standarde u osmišljavanju inteligentno zamišljenih i umjetnički producirati konceptualnih albuma. Gitarski heroj i skladateljsko-konceptualni genij Pete Townshend je za »Tommy«-jeva nasljednika prvotno zamislio iznimno ambiciozan projekt, futurističku rock operu naslovljenu »Lifehouse«, za kojom bi odmah slijedio istoimeni glazbeni mjuzikl, no projekt je zbog toga što ga suradnici više nisu bili u stanju pratiti s vremenom propao, a Townshend je skoro doživio živčani slom. Na kraju se ‘pokupio’, skupio snage s ostalim članovima skupine te odlučio stvoriti konceptualno nepovezanu zbirku skladbi te skratiti, izbaciti i izmijeniti aranžmane pojedinih kompozicija koje su prvotno bile zamišljene za projekt »Lifehouse«. »Lifehouse« je u obliku kompilacijske zbirke od šest CD-ova izdao tek 2000. godine kao solo izvođač.

Albumom »Who’s Next« The Who su se nakratko odlučili odmoriti od ambicioznih rock opera, što ne znači da je to ni na koji način bilo manje ambiciozno ostvarenje od slavnog prethodnika. Naprotiv, njime su The Who sve podigli na još višu razinu i dosegnuli vrhunac u pogledu iznimnog artizma, skladateljsko-instrumentalne inovativnosti i neprekidne zvučne evolucije. Townshendov skladateljsko-lirski genij naprosto nije poznavao granice, a pritom je i dalje oduševljavao u ulozi gitarskog heroja, ponajprije kao smjeli tvorac posve specifičnih, inovativnih gitarskih fraza. Karizmatični Roger Daltrey je na »Who’s Next« još više usavršio svoj izniman smisao za vokalnu senzibilnost i postizanje što raznolikijih pjevačkih registara, od gromoglasnog vrištanja u kompleksnoj »Won’t Get Fooled Again« do izuzetne krhkosti i suptilnosti u nezaboravnoj baladi »Behind Blue Eyes«, dok je John Entwistle također pokazao izdašan napredak u svojoj širokogrudnoj bas-gitarskoj tehnici.  Ludi, ali sjajni Keith Moon nije bio iznimka kad je riječ o usavršavanju njegova zapanjujućeg osjećaja za spajanje masivno-agresivnih i suptilnih bubnjarskih prijelaza.

 »Who’s Next« je ujedno predstavljao pravu revoluciju u pogledu za ona vremena napredne uporabe sintesajzerskih tehnologija, a glavni pokretač bio je, naravno, Townshend. Uz izuzetak šačice prog-rock pionira predvođenih skupinama King Crimson, Genesis, Yes i ELP, sintesajzeri su se dotad u rock glazbi uglavnom smatrali egzotikom i koristili za usputnu pratnju. Pete Townshend se pobrinuo da teksture VCS3 i ARP sintesajzera postanu integralan, važan dio zvuka The Who. To ne vrijedi samo za klasike »Baba O’Riley« i »Won’t Get Fooled Again«, nego i za manje poznata, ali zato jednako izvrsna ostvarenja poput »Bargain«, »Going Mobile« te »The Song Is Over«, na kojima se također jasno čuje Townshendova sintesajzerska pustolovina. »Who’s Next« je istodobno bio prvi album na kojem su korišteni unaprijed programirani sintesajzeri.

Baš sve kompozicije na »Who’s Next« mogle bi se ubrojiti među klasike, što znači da spada u elitu najboljih rock albuma u ljudskoj povijesti. Uvijek iznova zapanjujuće otvaranje, epsko remek-djelo »Baba O’Reiley«, izdano i kao singl, jedna od najslikovitijih glazbenih tvorevina svih vremena, utjelovljenje je kompozicijsko-instrumentalnog perfekcionizma i čiste briljantnosti  na deseti potenciju kojom je legenda The Who zasjala više nego ikad prije i poslije. Njihov status besmrtnih članova rockerskih elizejskih polja time je konačno potvrđen. Sve na ovoj klasici nad klasicima čista je perfekcija od A do Ž. To vrijedi već samo za himnični uvod, obilježen Townshendovom uporabom frenetično-cikličnih programiranih ritmova orgulja Lowrey Berkshire Deluxe TBO-1 preko ARP sintesajzera, koji se s vremenom skladno slijevaju u moćan gitarski riff. U trenutku kad upadne Daltreyjev razdraženi vokal, atmosfera se pomakne u još višu stratosferu i vrhunac doživi s moćnim refrenom. Moonovi agresivni bubnjarski prijelazi najavljuju uvod u slikovitu, iznimno razigranu instrumentalnu sekciju, obilježenu živahnim zvukovima violine u izvedbi posebnog gosta Davea Arbusa. Glavni adut ovog remek-djela je, naravno, njezin epski refren i sveobuhvatna ambijentalna erupcija pozitivnih emocija. Naslov je složenica dvaju prezimena Townshendovih filozofskih i glazbenih uzora, mistika Mehera Babe i glazbenika Terryja Rileyja, dok se tekst odnosi na zalaz i sve ekscese hipijevske generacije, do kojeg je došlo krajem šezdesetih, o čemu svjedoči i prvotni, radni naslov »Teenage Wasteland«, ključni stih ovog besmrtnog evergreena.

Uz borbeno raspoloženog i neukrotivog hard rockera »Bargain«, na kojem se veliki inovator Townshend razmahao masnim gitarskim riffom, dok se Daltrey ponovno iskazuje zavidnom pjevačkom raznolikošću, može se uživati i u zvukovima ARP sintesajzera. Tu The Who lijepo pokazuju i svoju drugu, razbarušeno-prljavu stranu  kojom su postali poznati već u ranim godinama, samo što je ovaj put uspješno spajaju s brojnim sofisticiranim zvučnim ukrasima te tako uspješno ujedinjuju sirovu, neukrotivu mladenačku energiju s profinjenim artizmom.

Lagani »Love Ain’t For Keeping«, koji je svoj put izvorno započeo kao tvrdi rocker, bluesy je balada začinjena akustičnom gitarom, na kojoj Townshendov hrapavo zvučeći vokal dolazi do posebnog ambijentalnog izraza. Townshend je na ovom albumu dvaput uskočio u cipele glavnog vokalista i tako dodatno začinio njegovu izniman ambijentalni kontrast. Unatoč akustičnoj melodiji, ova klasika i dalje zvuči dovoljno udarno da su je koristili kao otvaračku skladbu tadašnje turneje. »My Wife«, jedina Entwistleova kompozicija na albumu, hard rocker je obojen klavirskim melosom, na kojem oduševljava ponajprije Townshendova inovativna gitarska fraza, dok Moonovi za ona vremena nevjerojatno agresivni bubnjarski krešendi svaki put oduzimaju dah. Usputna puhačka sekcija odlično se uklapa u Entwistleovu dramatičnu pjevačku izvedbu.

Prekrasna balada »The Song Is Over« ujedno je prototip temperamentnog art rocka, u kojem ponovno kraljuje Rogerov suptilni vokal. Njemu u pratnji društvo prave raznovrsni simfonijski ukrasi, poput klavira u izvedbi posebnog gosta Nickyja Hopkinsa, a ne manjka ni slikovitog gitarskog solaža u tempu blues rocka. Dramatični zvukovi VCS3 sintesajzera dodatno pojačavaju izniman instrumentalni raspon ove sjajne kompozicije. »Getting In Tune« je power balada začinjena neuništivim vokalnim melosom, usred koje najviše oduševljava moćni refren, dok klavirska melodija u slušatelju cijelo vrijeme budi nevjerojatnu nostalgiju.

Akustično obojena, probudna poslastica »Going Mobile« još je jedna nezaboravna klasika i veliki hit koji je dodatno pomogao učvrstiti legendu The Who. Njezine glavne odlike su nježna, pastoralna melodija na akustičnoj gitari, jahaći ritam, još jedan neobično originalan gitarski riff, živahan zvuk ARP sintesajzera i Townshendovo vokalno kameleonstvo. »Behind Blue Eyes« je lako najljepša balada u povijesti The Who i ujedno jedna od najboljih rock balada svih vremena, koja je kasnije nadahnula mnoštvo raznih obrada. Krhku melodiju na akustičnoj gitari prati jedna od najboljih pjevačkih izvedbi u Rogerovoj karijeri, jer kovrčavi tip na metaforičan način, uz pomoć zapanjujućeg vokalnog patosa, pred slušateljem para vlastito srce, dok refren ima nevjerojatnu hipnotičku moć. Prijelaz u agresivniji, distorzirani dio posve je neočekivan, ali stvara odličan kontrast.

Na kraju ovog studijskog umjetničkog djela nalazi se još jedno art-rockerski začinjeno remek-djelo naslovljeno »Won’t Get Fooled Again«, u kojem si Townshend ponovno priušti i danas divljenja vrijednu pustolovinu na ARP sintesajzerima.. Nakon veličanstvenog uvoda, koji dočaravaju pomoću pulsirajućeg efekta na sintesajzeru, nastupa kompleksna hard rockerska sekcija, kojom zapovijeda zaprljani gitarski riff i prešerno raspoloženi vokal, dok si bubnjarski fanatik Moon za ritmički začin priušti pravu kanonadu masivno-dinamičnih bubnjarskih prijelaza. The Who i ovaj put uspješno spajaju buntovničku, tvrdu rockersku energiju s art-rockerskom pustolovinom i senzibilnošću

Tek poneka rock klasika može se pohvaliti tako dalekosežnim utjecajem na buduće generacije kao ovo veličanstveno glazbeno ostvarenje, nastalo u vrijeme kad su The Who bili na samom vrhuncu karijere. Dečki iz skupine tada, u razdoblju kad su jedno za drugim izdavali remek-djela, još nisu ni dobro shvaćali koliki su napredak postigli od svojih razbojničkih ‘mob’ r’n’b početaka. »Who’s Next« predstavljao je sam kreativni vrhunac njihove karijere, kojem je ravnopravno parirao samo njegov rock-operetni nasljednik »Quadrophenia« (1973), na kojem su ponovno pomaknuli granice art-rockerske konceptualizacije i potvrdili slavu jedne od najboljih rock skupina svih vremena.

Postava

Roger Daltrey – vokal, usna harmonika na “I Don’t Even Know Myself”
Pete Townshend – gitara, orgulje, VCS3 i ARP sintesajzer, prateći vokal, klavir na “Baba O’Riley”, glavni vokal na “Going Mobile” i “Love Ain’t for Keeping”, su-glavni vokal na”Baba O’Riley”, “Bargain” i “Song Is Over”
John Entwistle – bas-gitara, prateći vokal, glavni vokal i klavir na “My Wife”
Keith Moon – bubnjevi i udaraljke

GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Nicky Hopkins – klavir na “The Song Is Over” i “Getting in Tune”
Dave Arbus – violina na “Baba O’Riley”

Produkcija

The Who i Glyn Johns

Popis skladbi

  1. Baba O’Riley (5:00)
  2. Bargain (5:33)
  3. Love Ain’t For Keepin’ (2:12)
  4. My Wife (Entwistle) (3:41)
  5. The Song Is Over (6:16)
  6. Getting In Tune (4:50)
  7. Going Mobile (3:42)
  8. Behind Blue Eyes (3:42)
  9. Won’t Get Fooled Again (8:32)
Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići