Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Bayley, Blaze
Izdavač: Blaze Bayley Recordings
Izdanje: 2012
Trajanje: 47:13
Ocjena: 2/5
Blaze Bayley, ime koje dobro poznajemo, ime koje je krojilo sudbinu Iron Maiden između 1994. i 1999. i ime koje je odradilo svoj posao nošnje golemih Dickinsonovih cipela u vrijeme njegove odsutnosti, prkosno i žarko. Nakon što je čovjek pokrenuo samostalni put, isprva kao skupina Blaze, a od 2007. nadalje kao Blaze Bayley Band (iste su se godine ponovno okupili i Bayleyevi matični Wolfsbane), svjedočili smo nizu odličnih studijskih albuma. Blaze Bayley je na njima dokazivao da je vrlo talentiran glazbenik koji je do kraja odgonetnuo čarobnu formulu heavy metal glazbe. Možemo reći da je Blaze Bayley, kao Blaze ili Blaze Bayley Band, napredovao od ploče do ploče, a vrhunac zaokružuju upravo predzadnja dva, »The Man Who Would Not Die« iz 2008. i album »Promise And Terror« izdan 2010. Velik dio u visokokvalitetnoj uvjerljivosti tih albuma pridonijeli su odlični glazbenici koji su s Bayleyem surađivali na njima.
Godine 2011. čovjek je odlučio raspustiti skupinu te najavio da će odsad surađivati samo s odabranim studijskim glazbenicima pri snimanju nove glazbe, kao i s odabranim glazbenicima koji će ga pratiti na turnejama. Ponudio se prvi odgovor. Blaze Bayley počeo je štedjeti, što je u fazi iščekivanja novog albuma rodilo sjeme skepse. Možemo reći da je to u slučaju Blaze Bayleya čak prvi put nakon 1999.
Fantastična kreativna privlačnost kemijskih veza skupine koja je snimila »Promise And Terror« i »The Man Who Would Not Die« nepovratno je pokidana, u studiju je za novi album Bayley okupio sezonske legionare. Nikako loše glazbenike, ali više-manje poslušnike koji u prvom redu izvršavaju naredbe i želje šefa. »The King Of Metal« nikako se ne može pohvaliti takvim žarom studijske interpretacije ideja kao prethodni albumi. Isto tako je idejno prilično skromniji nasljednik, a rupu ne skriva ni produkcija u kojoj gitarski rifovi djeluju prigušeno, tanko i zato odsutno. Ne odbacuju od sebe energiju, a prava rupa u tome zjapi prvi put u predrefrenu druge skladbe Dimebag. U Fate ostaje prostor između tankog rifa i snare bubnja posve neiskorišten, što ne skriva ni prijelaz u harmonično trzanje u tercama.
Bayley si je na ovom albumu priuštio i lijepu mjeru eksperimentiranja, koje nasljeđe njegova isklesanog lika i djela prošlog opusa nikako ne nadograđuje. Na to upozorava već uvodna naslovna skladba, koja inače uvodi ploču u obećavajući, thrasherski navijen vodeći riff, koji u beživotnim rješenjima refrena gubi početni karizmu i pravi naboj, a Bayley se čak i vokalnim pjevanjem utječe upotrebi distorziranih efekata (The Rainbow Fades To Black drugi je takav trenutak). Dimebag je prava patetična posveta velikom Panterinom majstoru gitarske igre, koja zastane na mjestu poput kosti u grlu. The Black Country i dalje drži album u obamrlom tempu i rađa se briga da se novi uradak do kraja minutaže zapravo neće nikamo pomaknuti. I ovaj put je to nažalost istina. The Rainbow Fades To Black hodanje je po dinosaurovim stopama ostavštine Ronnieja Jamesa Dija, što i dalje održava mlakost uratka.
Najveći propust ove ploče ipak su obje baladne stvaralačke tvorevine. U One More Step Bayley se okušava samo uz pratnju klavira. Heavy metal i klavir i Blaze Bayley? Ne ide zajedno. Upravo u tim točkama dolazi do izražaja mana Bayleyeva vokala, zbog koje ga ljubitelji Iron Maiden nikada nisu dugoročno vidjeli u skupini. Njegov prigušeni, šuplje intonirani, mračni vokal dobar je u diktiranju stihova uz oštro debeli razmaz rifovskog zagrljaja. U produkciji mora biti utonuo u rifovski naslon. A u baladnim One More Step i završnom Beginning (tu njegov vokal prati samo akustična gitara) osjeća se da vokal u snazi jako oscilira! Gdje Bayley izostavlja pjevanje falsetom, njemu zapravo, oscilirajući, nestaje snage, dok ne završava nespretnim pohrapavljivanjem pojedinih stihova. I to čak do mjere koja vodi u nenamjerno disonantno pjevanje. Smetajuće kao sam vrag i potpuni promašaj albuma, koji doista do krajnosti obamire cijeli uradak.
Fighter posjeduje najviše bombastike na albumu. Najduža je skladba albuma. Već sam uvod je himnični – »Verdijevski« zapeljan! Taj uvodni motiv je posrećen i u njemu se osjeća da su u studiju s Bayleyem ovaj put većinom talijanski glazbenici. Fighter se kasnije u svom srednjem instrumentalnom dijelu razvija vrlo posrećeno i razvija u lijep dramatični pejzaž. Lijep, epski zapeljan instrumentalni srednji dio, kakvih su prethodni Bayleyevi albumi bili puni. To je ono čemu se Bayley tako odlično priučio dok je bio u Iron Maiden. Pa ipak skladba kao cjelina nikako ne puzi pod kožu. Gitare su u produkciji jednostavno pretanke i zato u gitarskim frazama djeluju neproživljeno. Tu je još jedna patetična morbida slična skladbi Dimebag zvana Judge Me, gdje slušatelj nije dobio ništa više od iritantno eksperimentalnog Bayleyeva cmizdrenja. Nešto nade vraća otvarajući galop u Difficult, pa ga na sredini prekida Bayleyev pokus u ulozi opernog tenora. Doista, album koji nikako ne prohoda. Album potpune sivila i prosječnosti.
Uz neke nesretne poteze u aranžiranju, koji onemogućuju albumu da zasja u pravom bijesnom voltažom i metalskoj dinamici punog energetskog fluksa, glavni je krivac za prosječnost uratka Bayleyevo vrtnja gumbima u studiju, jer se ovaj put Bayley osobno postavio u ulogu producenta. Gitare su doista loše producirane i ne dahnu gotovo ništa iz sebe, a prava mana u tome pokazuje se u harmonijama postavljenima u tercama, gdje »snare« bubanj kroz neiskorištenu prazninu zvučne slike između bubnjeva i gitara doslovno probija zvučni sloj gitara. Taj je, kao spomenuto, ovaj put odlučno pretanak.
»The King Of Metal« je album koji ne oduševljava. Prosječan je nastavak Bayleyeve karijere niskog proračunskog uloga i niskog proračunskog prinosa (nažalost). Ako Bayley nastavi na takav način, može se dogoditi da će s nekoliko sljedećih studijskih uradaka stvorenih u maniri albuma »The King Of Metal« potrošiti svu teško stečenu kredibilnost. Nadajmo se da neće. »The King Of Metal« je album uz koji ne propuštate ništa. Povrh svega posve nesretno naslovljen, sigurno ipak “The King Kong Of Metal” Bayleyeve diskografske zbirke. Kupit će ga samo oni kojima osjećaj nostalgije seže vrlo duboko do srca.
Postava
Blaze Bayley – vokal
Andy Neri – gitara
Thomas Zwijsen – gitara
Lehmann – bas-gitara
Claudio Trinncanti – bubnjevi
Produkcija
Blaze Bayley
Popis skladbi
1. The King Of Metal
2. Dimebag
3. The Black Country
4. The Rainbow Fades To Black
5. Fate
6. One More Step
7. Fighter
8. Judge Me
9. Difficult
10. Beginning
