Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Marilyn Manson
Izdavač: Cooking Vinyl
Izdanje: 2012
Trajanje: 63:25
Ocjena: 4.3/5
Što bi svijet bez Marilyna Mansona? Vrijedi i obrnuto. Što bi Marilyn Manson bez svijeta? Bilo bi pusto, jako pusto. Čega se samo domislio ovim novim, osmim studijskim albumom taj genijalni umjetnik, koji je svoj bezgranično iskričavi sarkazam usmjerio u šok terapiju kojom budi čovječanstvo, izaziva u nama namjerno negativne emocije i tako nam drži ogledalo. To je njegova misija. I prokleto dobro je ispunjava.
Tip koji kroz glazbenu karijeru iskorištava mnoge likove antikrista, pravog antijunaka, svega onoga pred čime bježimo, pokušavamo se sakriti i obično kvazimoralistički uvjeravamo sami sebe da »ja pa već nisam takav, zar ne?« ovaj je put stavio masku »rođenog negativca« – čita se banalno i gotovo nevažno, kako to prevodiš s engleskog jezika. Ali tu je između ona magična riječ »međutim«. S Born Villain Manson se još jednom postavlja u ulogu onoga koji ide svojim putem, ne povija se i što učini, učini po svojoj volji punim osjećajem i samouvjereno, jer Manson zna da će ga, ako bude na svom putu kolebao, »ustroj Velikog brata« upropastiti. Naravno da sadim »cvjetiće«. Pravih buntovnika naime nema, inače bi svijet bio ljepši nego što jest. Pravedan, dakle. No u fikciji je pač sve moguće. Neka je ovo Mansonova fikcija, samo još jednom lukavo plasirana kroz prizmu glazbene umjetnosti, uopće nije važno. Umjetnik pač djeluje opet nevjerojatno šokantno uvjerljivo. Uvijek iznova.
U tekstovima se Manson opet okreće sebi, a ujedno pribija na raspelo ljudsku tupost, pokvarenost i licemjernost (Children of Kain), što mu je oduvijek bila velika poslastica i specijalitet. Dakle, ništa novo, ipak dubokoumno, inteligentno, u stihovima opet izravno, metaforički zamotano, ali bez skrivanja. Osjeti se, međutim, da Manson dalje sazrijeva u artističkom smislu. U vokalno ekspresivnom smislu ovaj si je put, primjerice, dao oduška na ponavljanju odabranog stiha, koji diktira u različito ubranim varijetetima polaganja riječi u zadanom diktirajućem stihu. Dakle, iako je riječ o istom stihu, kad ga vodi preko odabranog motiva (gitarske fraze, programirane zvučne petlje, itd…) kroz distorzirano urlanje, opsesiju vrištećih ekscesa ili se samo igra šaptanim recitalima, isti stih djeluje različito.
Povratak Twiggyja Ramireza 2009. na album »The High End Of Low« svakako je bio više nego dobrodošao za stvaralački domet uvjerljivosti Marilyna Mansona. Dakle, trokut kreativne jezgre Manson-Ramirez-Vrenna očito je više nego uspješan, čak ključan, i nadajmo se da ga u budućnosti neće razoriti novi odlasci iz postave. »Born Villain« je naime opet punkerskije zagrižen, zlokobno tutnjeći, zapravo nakon »Holy Wood« možda baš onaj album koji je trebao biti njegov nasljednik, pa se kritičari definitivno ne bi bacili na nasljednika »The Golden Age Of Grotesque«. Vrenna je majstor dodavanja programiranih petlji, čovjek koji djeluje iz pozadine i doprinosi glavninu onoga što razumijemo kao pojam »industriala« u art ekspresiji Marilyna Mansona. I ovaj je put svoj posao obavio s velikom odličnošću, no tek je savez s bizarnim riffovskim oduševljenjem Twiggyja Ramireza te naravno svom jedinstvenošću vokalne interpretacije samog Mansona onaj minimum, nazovimo ga osnovnim zajedničkim nazivnikom, kojim je uvjetovana opravdanost samog artističkog dometa Marilyna Mansona.
Činjenica je da Manson s »Born Villain« ostaje zabavljač, ali vremena su drugačija i osmi album danas, u trenutku izlaska, više ne djeluje tako šokantno, intrigantno, provokativno, bogohulno. U 2012. smo i nasilje nas prati na svakom koraku. Koliko ga je sada, nikad ga nije bilo u takozvanim vremenima »mira«. Mladež dobiva debelu kožu, zapravo nasilje postaje jedna od karakternih preobrazbi mladih, nešto sasvim samorazumljivo, svakodnevno, kao da nosiš gaćice.
Minimalizam je sveti vladar i na novom albumu Marilyn Manson. Kratki jednostavni, zapravo banalni trikovi opet su jezgra aranžmana. Gotovo već prezasićen distorzijom, dakle preproduciran vokal opet djeluje oštro, iritira svojom namjernom unakaženošću, oholo, očajno i nepopustljivo optužujuće. Tu su oni narativi s duboko prigušenim disanjem, koji djeluju čak erotogeno – provjeren trik kojim Manson produbljuje i gotički moment svoje glazbene propovijedi. A njega povremeno kombinira s erupcijama masivnog vriska (Disengaged, Hey Cruel World, Overneath The Path Of Misery, Murderers Are Getting Prettier Every Day). To je njegov poligon i odavde nema uzmicanja. Vlada njime u potpunosti i hoda po njemu punokrvno samouvjereno, zato ostaje šokantno privlačan u svojoj »stvarnosti«.U svemu tome ima puno prostora za plasma melodije, što odlično balansira izražajnu bizarnost ovog albuma. Refreni u skladbama The Flowers Of Evil, Slo-Mo-tion, The Gardener, Pistol Whipped ili No Reflection dokazuju da Marilyn Manson ima punokrvni osjećaj za plasma pravu dozu melodije koja godi ušima i odlično koketira s podrugljivo alternativnim teatrom vampirskog šopirenja, koji bi inače utopio samog sebe u obilju skreiranog mračnjaštva i apokaliptičnog osjećaja beznadnog tonjenja u bezdan bez dna. Izuzetnu pronicljivost glazbenih talenata Marilyna Masnona pak pokazuje odlična obrada hita sedamdesetih pjevačice Carly Simon You’re So Vain. Ta je skladba posebna i po nečem drugom. Na njoj gitare i čak bubnjeve svira sam presvijetli pirat s Kariba Johnny Depp. Verzija je nevjerojatno posrećena, Johnny je dakle posao obavio potpuno suvereno.
Twiggy Ramirez donio je nekoliko izuzetnih riffova, ponajprije preuzima Sabbatovski unakaženi Lay Down Your Goddamn Arms. Ramirez punokrvno kapitalizira profinjen osjećaj za implantaciju bizarnih riffovskih trikova, koji su u tonalitetima očekivano škrti, ali u pozicioniranju tako mudro odmjereni i odtempirani da neprestano postižu svoj izražajni optimum (potvrda toga je upotreba njegove gitare u Pistol Whipped). Ekscentrična smjesa metala, industriala gotičkog momenta, preliveno teatralno vampirskim glam/sleaze sjajem, dugo nije tako uspješno funkcionirala kao opet na »Born Villain«. Vrhunac artističkog dometa novodobnog Marilyn Mansonovskog zvučnog terorizma pak je nedvojbeno uhvatila krajnje bestijalna Murderers Are Getting Prettier Every Day, gdje se ritmičke petlje odlično sporazumijevaju s bjesnilom bubnjarskog divljaštva Chrisa Vrenne. Aranžiranje ritmičkih struktura doprinosi važnu težinu apokaliptičnoj viziji ove skladbe i zapravo je završetak albuma prije završetka. Odavde se naime album do izlaza posve smiruje. »Born Villain« inače uglavnom počiva na jednostavnim ritmičkim uzorcima, uz koje nije teško zavrtjeti se u plesnim pokretima. U takvom je prostoru majstorski ispunjen prostor i zveckavim bas linijama, koje zvuče organski i stvaraju slikovit kontrast u samoj zvučnoj slici. The Flowers Of Evil djeluje već posve bezobrazno gotički post punkerski shoegazerski s odličnom kombinatorikom ubrzanog ritmičkog uzorka, riffovskog paljenja, koje jača refrenska melodija Mansonova napjeva.
Ipak, ne može se Mansonu ni u čemu osporavati njegov profinjeni osjećaj za zvučnu manipulaciju. Bez obzira na to što posljednje dvije skladbe smiruju album, to su naslovna i za njom završna Breaking The Same Old Ground, upravo ta sofisticiranost, koja se temelji na pletenju u kreaciji ozračja međuovisnih programiranih petlji, donosi kontrastni oslonac Mansonu, koji se kroz tu mekanu »paučinu« urezuje svojim vokalnim vampirizmom. Na trenutke očajan vokal u idućem se trenu prevaljuje u posve drugo iskustvo, kad djeluje erotogeno podmazano. Tako se vokal ponaša u Pistol Whipped. Ta bi skladba s godinama trebala postati jedan od koncertnih favorita, jer je doslovna inkarnacija seksualnih perverzija kakve stvaraju najluđi, ali mokri snovi ljudske mašte, a pritom si grupa osigurava pobjednički poker asova, dok stvara gradiran rast ozračja koje doseže krešendo u refrenskom pokvarenjaku.
»Born Villain« je album na kojem se opet probudila Mansonova devijantna strana nihilizma. Svakako albuma ne možeš staviti uz bok ranim godinama glazbenog stvaranja grupe, jer Marilyn Manson pač sazrijeva kroz godine kako u izražajnom smislu, tako i u majstorstvu zvučne produkcije, no u biti je artistički sažeo tip zvučne manipulacije prošlih albuma »Eat Me, Drink Me« i »The High End Of Low«, što se odražava na zrelom nadograđivanju samog aranžiranja programiranih petlji, podritmova, u čemu su Marilyn Manson godinama dodobra izbrusili svoju vještinu, a uz to se na novi album vratio pravi ljuti i bijesni buntovnički duh.
Trnoružica se napokon probudila, krug se zatvorio. Novi album je, kao neka vrsta novog početka, odlično polazište za buduće produbljivanje artistički ekspresivnog dometa samosvojnog glazbenog stava ovog umjetnika. To je pravi križanac masivnog zvučnog terora i bijesa rockerskog buntovništva, što su ljubitelji njegova stava dugo nedostajali, s jedne strane, a s druge produbljuje sofisticirano lice lukavog spajanja programiranih petlji, efekata i ritmova. Vrlo dobar i artistički zreo album.
Postava
Marilyn Manson – vokal, gitara, klavijature
Twiggy Ramirez – gitara, bas gitara, klavijature, prateći vokal
Fred Sablan – bas gitara
Chris Vrenna – klavijature, sintisajzeri, programiranje, bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK
Johnny Depp – gitara, bubnjevi na “You’re So Vain”
Produkcija
Marilyn Manson & Chris Vrenna
Popis skladbi
01. Hey Cruel World…
02. No Reflection
03. Pistol Whipped
04. Overneath The Path Of Misery
05. Slo Mo Tion
06. The Gardener
07. The Flowers Of Evil
08. Children Of Cain
09. Disengaged
10. Lay Down Your Goddamn Arms
11. Murders Are Getting Prettier Every Day
12. Born Villain
13. Breaking The Same Old Ground
14. You’re So Vain (dodatna skladba)
