Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Sony BMG
Izdanje: year
Trajanje: 46:51
Ocjena: 4/5
»Slaves and Masters« bio je jedini album britanskih teškorockerskih legendi Deep Purple s američkim pjevačem Joeom Lynnom Turnerom u postavi. Turnera, svog starog kompića iz vremena kultnog sastava Rainbow, u bend je doveo mistični i hirovit gitarski virtuoz Ritchie Blackmore, koji je ujedno bio i glavni pokretač bizarne ideje da se iz Deep Purple otpusti njegov ‘najbolji prijatelj’ Ian Gillan, a na njegovo mjesto dovede vizualno pomalo kičasti Amerikanac s idealnim AOR ‘naglaskom’. Prvotno je za Gillanovu zamjenu bio zamišljen Survivorov pjevač Jimi Jamison, no on zbog komplikacija s tadašnjom izdavačkom kućom ponuđeno mjesto nije mogao prihvatiti.
Tako se dogodilo svojevrsno mini ujedinjenje Rainbow postave s početka osamdesetih, koju su svojedobno činili Blackmore, Turner i basist/producent Roger Glover, dok su tadašnju, Mark V verziju Deep Purple upotpunjavali još originalni članovi, klavijaturist Jon Lord i bubnjar Ian Paice, koji su imali iskustva i s ništa manje slavnim sastavom Whitesnake. Mnogi tradicionalist uhvatio se za glavu kad je čuo za još jedan raspad Mark II postave i vijest o Turnerovu dolasku na Gillanovo mjesto, no taj neobični hibrid između Rainbow i Deep Purple, čije je utjelovljenje »Slaves and Masters«, u artističkom se smislu pokazao iznenađujuće uspješnim. Blackmore je još od ponovnog okupljanja Deep Purple 1984. gravitirao prema melodičnijem rockerskom zvuku i skladateljskom smjeru u koji se Gillan po njegovu mišljenju nikako nije uklapao i stalno mu je u tome ‘zafrkavao’. Dolaskom njegova ‘štićenika’ Turnera glazbene vizije često mrzovoljnog i posve nepredvidljivog čovjeka u crnom, inače jednog od najboljih gitarista svih vremena, naposljetku su se ostvarile.
Jedini je problem bio u tome što novog pjevača praktički nijedan Purple tradicionalist nije prihvatio i što je »Slaves and Masters«, unatoč tome što je kao cjelina posve solidno ostvarenje, makar s većom dozom AOR-a nego što to obično očekuje prosječni pristaša ove legendarne grupe, komercijalno potpuno propao. O tome da Deep Purple, koji su tada već nekoliko godina važili za ‘dinosaure’ odnosno ‘stare prdeže’, još uvijek mogu igrati važnu ulogu na radijskim top-listama, tada je ionako fantazirao samo još Blackmore, sklon iracionalnosti i apsurdu.
»Slaves and Masters« je, uz izuzetak uvodne melodičnorockerske poslastice »King Of Dreams«, koju se s pravom može proglasiti purpleovskom klasikom, nije sadržavao nikakav vrijedan spomena, posebno nadahnut skladateljski vrhunac, no ipak se u cjelini gledano radi o više nego konzistentnom studijskom uratku koji sadrži solidnu ravnotežu između zvučnog tradicionalizma i povremenih melodičnorockerskih infuzija. Već spomenuti, pomalo mistični »King Of Dreams« snažan je uvod u album jer sadrži arogantan gitarski rif i dinamične teksture sintesajzera u pozadini, dok Glover i Paice osiguravaju relativno kompleksnu ritmičku kombinatoriku. Čim upadne Turnerov moćni, tradicionalno pomalo nastupaški vokal, koji vrhunac doživljava u ultramelodičnom refrenu, usporedba s Rainbow s početka osamdesetih nameće se sama od sebe. Lord usput zdušno sipa svoje duhovite orguljaške kaprice, dok Blackmoreove melankolične gitarske pasaže i danas zvuče svježe i inovativno.
»The Cut Runs Deep« sadrži dramatičan klavijaturski uvod te prijelaz u prljavu gitarsku frazu koja počiva na masivnoj bubnjarskoj podlozi. Američki pjevač, opterećen manikurom noktiju i duljinom umjetne kose, kao i kroz većinu stvari na albumu, svojim sladostrasnim pjevačkim pristupom glavni je izvor produbljene melodičnosti »Slaves and Masters« u usporedbi s prethodnikom »The House of Blue Light« (1987). Blackmoreovi i Lordovi dinamični soloi na električnoj gitari odnosno orguljama usred ovog vrlo solidnog ostvarenja pravi su melem za sve ljubitelje bezgraničnih virtuoznih improvizacija. Energični tvrdi rocker »Fire In The Basement« sadrži sve elemente tradicionalne Deep Purple skladbe; u prvom je planu inovativna gitarska fraza, masivan, a istodobno topao zvuk Hammond orgulja, melodične bas linije i dobro odmjereni bubnjarski kreševi. Zanimljivo je da čak i gospodin Turner, koji se oduvijek isticao izuzetno varijabilnim vokalnim sposobnostima, ovdje pokušava zauzeti nešto drukčiji pjevački pristup, recimo mu pomalo bluesovskiji, što mu inače ne stoji najbolje. I ovaj put ne nedostaje Lordova vatrena orguljaška solistička improvizacija, dok Blackmore na gitari cijelo vrijeme uvjerljivo varira između bluesovske sanjarenja i tvrde rockerske nepopustljivosti.
Bolna ljubavna ispovijest »Truth Hurts«, koja ponovno budi sjećanje na ‘američku’ verziju Rainbow, ponovno se ponosi nešto dominantnijom AOR produkcijom, koja se izvrsno, puno bolje od prethodnog ostvarenja, uklapa u Turnerov tradicionalno melodičan vokal. Sveopća dramatična atmosfera raste uz pomoć tužnih gitarskih pasaža i moćnih simfonijskih ukrasa na klavijaturama. Ritchie ponovno čarobnjački izvlači gastronomski gitarski solo, dok je Turner izvrstan u strastvenom variranju između visokih i niskih vokalnih registara. Solidni »Breakfast In Bed« opet je nešto bluesovskije usmjereno ostvarenje s pomalo pospanim ritmičkim nijansama, vragolastim, a istodobno kompleksnim gitarskim frazama, prigušenim orguljaškim linijama te razdraženo obojenom pjevačkom izvedbom jedinog pjevača s kojim je Blackmore mogao kako-tako izaći na kraj i izvan pozornice.
»Love Conquers All« potresna je power balada s orkestralnim aranžmanima i izrazito melankoličnom gitarskom melodijom, koja je takoreći stvorena za Turnerov vokal. Vrhunac skladbe nastupa u elegičnom refrenu, gdje se pridružuju prateći vokali, dok je Ritchiejeva varijabilna gitarska kombinatorika opet slika i prilika neutješnog misticizma. Potonji obilježava i sljedeće ostvarenje, »Fortuneteller«, koje se preko teksta i pomoću svoje tajanstvene atmosfere dotiče izvrsne naslovnice albuma. Relativno smiren uvodni dio uz pomoć odlučne gitarske fraze ubrzo se u nastavku prevali u energičnu sekciju s razdraženim gitarskim pasažama i masivnim sintesajzerskim teksturama. Turnerov vokal ponovno se pobrine za uvjerljivo gradnju napete drame, iako se radi o skladbi kojoj nedostaje izražen melodični refren koji bi mogao biti ono nedostajuće ‘zlatno pravilo’.
Veseljačkim, ‘party’ ritmom obilježen »Too Much Is Not Enough« otvoreno je komercijalno usmjereno ostvarenje. Tu članovi MK V postave uz pomoć prljavog gitarskog rifa i vragolastog sintesajzerskog vrtuljka, dok Turner tijekom svoje pohotno-nestašne pjevačke ispovijesti testira rastezljivost svojih glasnica, pokušavaju zvučati što više ‘in’. Produkcija ovaj put čak vuče prema onoj koja je obilježila tadašnje tzv. hair metal bendove, što znači da se radi o ne previše uspjelom eksperimentu. Utoliko bolje ispada završni tvrdi rocker »Wicked Ways«, koji sadrži sve zvučne elemente kakve si može poželjeti prosječni purpleovski pristaša, uz moguću iznimku inače odličnog Turnerova vokala. Potonji ovaj put uz podršku temperamentnih gitarskih pasaža i vatrenih bubnjarskih prijelaza ponovno podsjeti na neka Rainbow ostvarenja u stilu klasika »Death Alley Driver«. Lordovi orkestralni slojevi u pozadini izdašno pridonose stupnjevanju dramatične atmosfere, dok čovjek u crnom posljednji put na albumu isplete neutješan i brojnim orijentalnim manirizmima obilježen gitarski solo.
»Slaves and Masters« bio je više nego solidan i nedvojbeno posve jedinstven album, koji je nakratko ostvario Blackmoreovu tadašnju melodičnorockersku viziju ‘pravog’ Deep Purple zvuka kao logičan stilski nastavak onoga gdje su posljednji put stali Rainbow. Šteta što se danas većina (sadašnjih i bivših) članova, pa i Deep Purple pristaša, gotovo ponaša kao da to poglavlje njihove karijere ne postoji, jer se članovi tadašnje verzije benda doista nemaju čega sramiti. Album je očekivano komercijalno propao, iako je turneja, ponajprije po srednjoeuropskim državama, gdje ljudi i danas imaju najviše sluha i razumijevanja za takvu glazbu, bila relativno uspješna.
Jedna od pozitivnih osobina nakratko osuđene MK V postave bila je i ta da su uživo izvodili klasike (»Burn«) iz MK III razdoblja, koje je Gillan uvijek odbijao pjevati. Unatoč tome što su Deep Purple s Turnerom u postavi izdržali do 1992. i već počeli s pripremama za sljedeći album, menadžment je na svaki način zahtijevao Gillanov povratak, u koji je na kraju, škrgućući zubima i s gađenjem, nakon što je na bankovni račun (na vlastiti zahtjev) primio poveću hrpicu novca, morao pristati i Blackmore. Tako se dogodilo još jedno ponovno ujedinjenje MK II postave, koje je ujedno značilo i njezin labudji pjev, jer je čovjek u crnom već godinu dana kasnije do kraja eksplodirao u svojoj bezgraničnoj mržnji prema Gillanu i izjavom da ga ‘rock glazba više ne zanima’ zauvijek spakirao Deep Purple kofere.
Postava
Joe Lynn Turner – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas gitara, prateći vokal
Jon Lord – orgulje, klavijature, orkestralni aranžmani
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Roger Glover
Popis skladbi
1. King of Dreams
2. The Cut Runs Deep
3. Fire in the Basement
4. Truth Hurts
5. Breakfast in Bed
6. Love Conquers All
7. Fortuneteller
8. Too Much Is Not Enough
9. Wicked Ways
