Keeper of the Seven Keys – Part I
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Helloween
Izdavač: Noise Records
Izdanje: 1987
Trajanje: 37:08
Ocjena: 4.5/5
Helloween, hamburški teškometalni titani, svojim su odličnim prvijencem »Walls Of Jericho« (1985.) izborili kultni status među ljubiteljima teutonske metal scene. Njihova otrovna speed metal mješavina tutnjavih ritmova, melodičnih gitarskih harmonija i đavolskog vriska gitarista/pjevača Kaija Hansena ubrzo im je donijela status jedne od najuzbudljivijih njemačkih metal grupa, dok su izvan srednje Europe još uvijek bili praktički nepoznati. Neformalni poglavar grupe Hansen, ne samo izvrstan gitarist i jedinstven pjevač, nego i ključni idejni vođa i autor većine najboljeg materijala iz ranog Helloween razdoblja, u to je vrijeme, kad je imao sve više problema s istodobnim sviranjem gitare i pjevanjem, zaključio da će se morati nešto promijeniti ako žele napredovati u ‘prvu ligu’ i skrenuti pozornost na sebe i ostatka svijeta.
Prvo je shvatio da im treba drugi pjevač, jer njegov ‘vampirski’ vokalni pristup u to vrijeme nekako nije odgovarao novom, melodičnijem, pozitivnijem i epskom glazbenom smjeru za koji su se odlučili zajedno s drugim gitaristom Michaelom Weikathom, nakon što su zaključili da će daljnju inspiraciju radije crpiti iz Iron Maiden nego iz američkih speed i thrash metal grupa. Tako su, uz potporu basista Markusa Grosskopfa i bubnjara Inga Schwichtenberga, nehotice udarili temelje novom žanru – power metalu. Za taj podvig trebao im je pjevač s odgovarajućom vokalnom tehnikom i karizmom, kojeg su, nakon što je Kaijev stari kompić Ralf Scheepers (Tyran’ Pace, kasnije Gamma Ray i Primal Fear) odbio suradnju, pronašli u tada tek 18-godišnjem Michaelu Kiskeu, bivšem članu opskurne grupe Ill Prophecy. On se pokazao kao svojevrsna idealna glasovna mješavina Brucea Dickinsona (Iron Maiden) i Geoffa Tatea (Queensryche), a uz to su u njemu dobili i trećeg kvalitetnog skladatelja i karizmatičnog ‘frontmena’.
Weikath, veliki ljubitelj fantasy romana, dobio je u to vrijeme, slušajući ploče nekih progresivnorockerskih grupa poput Nektar, ideju za koncept novog studijskog projekta naslovljenog »Keeper Of The Seven Keys«. Taj ambiciozni koncept prvotno je bio zamišljen kao dvostruki album, no izvorni su planovi na zahtjev izdavača Noise izmijenjeni pa je »Keeper« na kraju izašao u obliku dvaju zasebnih albuma. Koncept mu je vrlo jednostavan i crpi iz kršćanske mitologije jer govori o klasičnom sukobu dobra i zla. Tajanstveni Čuvar sedam ključeva na svom putovanju mora baciti svih sedam čudesnih ključeva u sedam mora ljudskih grijeha jer će samo tako moći pobijediti Lucifera i spasiti čovječanstvo vječne prokletstva. Društveno kritični i satirični tekstovi s prvijenca stoga su se donekle promijenili i upili nešto fantasy elemenata, što je postalo jedan od zaštitnih znakova power metala. Kasnije je taj žanr zbog vojske drugorazrednih Helloween imitatora postao jedan od najzasićenijih i najrazvodnjenijih uopće, no u času rođenja, u doba dominacije thrash metal brutalaca, djelovao je izrazito osvježavajuće.
Pojedini aranžmani na »Keeper Of The Seven Keys – Part 1«, koji je izašao 1987., postali su znatno vedriji, pozitivniji i melodičniji u usporedbi s prethodnikom, dok je ritam sekcija malo ‘smirila konje’, iako je zadržala svu oštrinu s prvijenca. Gitarske varijacije i harmonije između Hansena i Weikatha postale su još kompleksnije i raznolikije, a u Kiskeu su napokon dobili pjevača kakvog su trebali za novi, znatno ambiciozniji, epskiji i pompozniji smjer. Treba spomenuti i to da su u glazbi i tekstovima dodatno produbili brojne (samo)ironične i humoristične elemente, koji su se doduše pojavljivali već na »Walls Of Jericho«, a oduvijek su bili jedan od njihovih glavnih zaštitnih znakova, da sebe i svijet ne shvaćaju preozbiljno. Dokaz je i upozorenje unutar omota albuma, koje upozorava sve nepažljive koji ‘će ime Helloween pogrešno napisati kao Halloween da će za kaznu biti pretvoreni u kmečave i jeftine bundeve’. Zabavne, karikirane bundeve s ljudskim osobinama postale su još sveprisutnije nego prije, dok je Čuvara sedam ključeva na naslovnici zamijenio vanzemaljac Fangface, kojeg je Hansen kasnije prenio u svoj sljedeći sastav Gamma Ray.
»Keeper Of The Seven Keys – Part 1« bio je u svakom pogledu izniman dosezaj, zapravo jedan od najvažnijih albuma u povijesti heavy metala, no za neznatno manje ambiciozan od svog nasljednika, koji sadrži i nešto više kvalitetne konzistentnosti. Helloween već veličanstvenim instrumentalnim otvaranjem »Initiation«, na kojem uz melodične gitarske harmonije vladaju moćni orkestralni aranžmani na ’emulatoru’ u režiji producenta Tommyja Hansena, daju do znanja da će epska atmosfera obilježiti cijeli album. Novi, znatno ambiciozniji i melodičniji smjer odlično demonstrira već uvodni rušilac »I’m Alive«, koji je unatoč trajanju od nešto više od tri minute jedno od najboljih ostvarenja na prvom »Keeperu«. Rušilačke vokalne harmonije o kojima marljivo brine karizmatični Kiske slušatelja u trenu osvoje svojom veličanstvenošću, dok su melodične gitarske dionice također relativno kompleksne, što je bila još jedna pozitivna odlika izvrsnog gitarskog dvojca Hansen-Weikath. Čak i navijeni ritam stalno radi punom parom, gotovo nesmanjenom brzinom u usporedbi s nekadašnjim speed metal vremenima.
Ta velika (i pozitivna) stilska promjena očita je i na zabavnoj power metal burleski »A Little Time«, koju je Kiske napisao još sa svojom prethodnom grupom i koja je ubrzo postala jedan od najomiljenijih koncertnih favorita. Pjevački prvak na iznimno zahtjevan način, osvajanjem iznimno visokih vokalnih registara, donosi šaljiv tekst. Vrhunac je komercijalno ušminkani refren sa simuliranim ženskim prateći vokalima. Usput su lukavo ubacili i zvukove otkucavanja sata, što ne iznenađuje jer su ti vječni šaljivdžije još od prvijenca voljeli manipulirati raznim humorističnim zvukovima. »Twilight Of The Gods«, još jedna pompozna, ultra ubrzana power metal himna, jedno je od najzanemarenijih ostvarenja u povijesti Helloweena, što je šteta jer je riječ o odličnoj kompoziciji s brojnim epskim gitarskim harmonijama, izvrsnim vokalnim teatrom, zapanjujućim bubnjarskim prijelazima uz vrijedan rad dvostruke bas pedale te društveno satiričnim tekstom nadahnutim nordijskom/teutonskom mitologijom o smrti starih bogova. Weikath se ovdje iskazuje i kao izvrstan akustični gitarist, dok Hansen blista melankoličnim dionicama na električnoj gitari.
Weikathova akustično začinjena power balada »A Tale That Wasn’t Right«, na kojoj Kiske ponovno blista srceparajućim pjevačkim nastupom, pokrenula je dugotrajan trend da je gotovo svaki sljedeći Helloween album sadržavao barem jednu baladu, što upućuje na to da su prelaskom u power metal dobili na osjećajnosti i dijelom pokopali ‘anarhističke’ elemente s prvijenca. Originalne kopije »Keepera Of The Seven Keys – Part 1« prilično su nesretno u sredini sadržavale i singl »Judas«, inače odličnu speed metal skladbu s buntovnim tekstom, koja stilski nikako ne pašе na album jer sa Kaijem na glavnom vokalu i prilično mračnom atmosferom još pripada eri »Walls Of Jericho«. Taj nesretni umetak, koji ruši »Keeper« koncept, u najmanju ruku zorno demonstrira kakvu su golemu stilsku promjenu Helloween prošli za manje od dvije godine.
Slijedi nezaboravna himna »Future World«, jedna od najomiljenijih klasika u povijesti grupe, koja je izašla i kao singl i ujedno je zacijelo daleko najprepoznatljivija skladba s ovog albuma jer je već od početka imala i daleko najveći komercijalni potencijal. Prilično jednostavna struktura s naglaskom na dinamičnim gitarskim dionicama i šaljivo-sarkastičnim tekstom sadrži izrazito pozitivnu melodiju i ambijentalni vrhunac u pompoznom refrenu, koji Kiske otpjeva na zavidan način. U srednjem dijelu opet ne nedostaje šaljivih ‘happy Helloween’ zvukova zbog kojih mnogi grupu još i danas nazivaju ‘metal vrtićem u malom’. Himnični refren bio je kao stvoren za podizanje koncertnih masa, pa sveopća popularnost te klasike među metalskim legijama doista ne iznenađuje.
Najbolja i najambicioznija tvorevina ipak se nalazi na kraju albuma u liku epske, više od 13-minutne ultradramatične remek-djela »Halloween«, koje je možda čak i najbolja kompozicija koju je Hansen napisao kao član Helloweena. Njezino izrazito mračno ozračje, koje vlada od prve do posljednje minute, u oštrom je kontrastu s većinom ostalog, znatno vedrijeg materijala na »Part 1«, dok je veza naoštrenih gitarskih harmonija i tutnjave dvostruke bas pedale ovaj put izrazito brutalna i podsjeća na najudarnije uratke s »Walls Of Jericho«. Taj moćni ep ipak poprima pozitivnije nijanse u trenutku kad se uključi Kiskeov melodično-pompozni vokal, koji sve skupa odvodi u izrazito epske vode, što mu polazi za rukom i tajanstvenim tekstom o mračnijem i mističnijem pogledu na tradicionalni anglosaksonski blagdan ‘Noć vještica’. Melodramatična atmosfera ne jenjava i do završnog dijela samo još raste, dok vokalne harmonije u srednjem dijelu podsjećaju na pjevački zbor duhova.
Kompleksne gitarske varijacije između obojice gitarista duhovito su i inteligentno izvedene te su i danas gozba za sve ljubitelje gitarskih virtuoza, dok su ritmičke nijanse i vremenski prijelazi na razini najboljih ostvarenja Iron Maiden. Kratka narativna sekcija kojom dodatno pojačavaju dramu trik je koji ispada vrlo dobro i brine za veličanstven kontrast kad u mrak ipak nakratko zasja zraka svjetlosti. Melankolični arpeggi u nastavku lete na sve strane, dok epsku narav jedne od najboljih Helloween skladbi uopće zaključuje ponovno pojavljivanje pobjedničkog, ikonoklastičnog refrena. Tihožitni završetak s »Follow The Sign«, na kojem vladaju pentatonski obojene gitarske ljestvice, uspješno povezuje cijeli koncept prvog »Keepera« i gradi most do sljedećeg albuma, na kojem se nalazi očekivani epski finale.
Prvi dio sage »Keeper Of The Seven Keys« doduše je nešto manje privlačan od svog poznatijeg i zabavnijeg konceptualnog nasljednika, koji je izašao godinu dana poslije, no ipak i danas ostaje jedan od najboljih i najvažnijih albuma u povijesti europskog power metala. Helloweenima je uspjela oduševljavajuća transformacija iz opskurnih speed metal buntovnika u teškaše melodičnog metala, pa nije bilo iznenađenje da su ih mnogi počeli ne samo uspoređivati s Iron Maiden, nego ih čak proglasili njihovim ‘nasljednicima’. Ipak, Helloween su uvijek bili band iz posve drugačijeg, teutonskog tijesta s, kao što je već rečeno, posve specifičnim humorom i pristupom gnječenju epskih melodija, što nikad nisu zaboravili. Pobjednički power metal recept koji su napisali na »Keeper Of The Seven Keys – Part 1« potom su, više ili manje uspješno, donekle preoblikovali i prilagodili na gotovo svim svojim budućim albumima.
Postava
Michael Kiske – vokal
Kai Hansen – gitara
Michael Weikath – gitara
Markus Grosskopf – bas-gitara
Ingo Schwichtenberg – bubnjevi
Produkcija
Tommy Hansen i Tommy Newton
Popis skladbi
1. Initiation
2. I’m Alive
3. A Little Time
4. Twilight Of the Gods
5. A Tale That Wasn’t Right
6. Future World
7. Halloween
8. Follow the Sign