Izvođač: Johnson, Jack
Izdavač: Universal Music Group
Izdanje: 2013
Trajanje: 41:24
Ocjena: 1/5
Rock mora imati jaja, zar ne? Ali to neće uvijek vrijediti, ako uzmemo za primjer malo pjevnog havajskog popa sa surferskim primjesama, predstavnika neerektivnog vala akustičnog mekanog slatkorječivog preskakanja granice između akustičnog tekstopisanja, mirisa plaže, surfanja i hibrida koji nije posve pop, jer plesnog zraka tu baš i nema previše, a nedostaje i muda da bismo se usudili Jacka Johnsona ubrojiti među prave klene rockere, odjevene u kožu i ukrašene zamašćenom kosom. Dekadencije kod 38-godišnjaka, kojega bi svaka mama bez imalo razmišljanja preporučila svojim neudanim i neudatim kćerima za muža, nema, a tome je primjeren i album From Here To Now To You, koji je nastavak lagodnog neopterećenog toka misli i pjevnosti petog albuma To The Sea. Konstanta ostaje slatka i benigna, sanjarska akustika, a pop curi iz gotovo svake pore ovog albuma, koji želi ugoditi na prvu loptu, prvo slušanje, prvi refren i akord. A onda saznaš, možda negdje pročitaš ili ti netko čak šapne, da je tip nekoć bio čak i punker. Toga, kunem se, nema ni na jednom jedinom mjestu …
Ali ostavimo preuranjene ocjene po strani i prijeđimo na glazbenu bit. Perolako rock-pjevuškanje zasićeno je trenutnim bljeskovima inspiracije, melodični koktel mekanog Johnsonova tenora, baritona i akustičnih gitara koje ne dolaze dalje od nježnog trzanja, a romantika je taman za paljenje svijeća, morsku ploču, laganu pijuckalicu i cvrkutanje standardnih udvaračkih fraza. Lagodnost i niskokaloričnost zajamčene su, a glavobolje nakon ovog dalekog od ekscesnog čina u glazbenoj povijesti sigurno neće biti. Za glavobolju bi trebalo biti u cijelosti malo više dubine, intelektualnog komplicirenja, što je primjerice u stanju ponuditi neki Bruce Cockburn, definitivno Dylan, pa neka izvanredna Tracy Chapman, a Jack je … Jack je pač … U mjehuriću utopijske slatkaste koketerije s nestvarnim svijetom plitkih odnosa s nježnijim spolom. I Got You je zviždući uvod koji svojom jednostavnošću i sanjarskom melankolijom unosi u dom malo sentimentalnog etosa, što se moglo čuti kod Johnsona već na albumima In Between Dreams ili On And On. Ako je Eddie Vedder sa svojom ljubavlju prema surfu uspio izvući malo sentimentalnosti na muževan, hrapav način, Jack je prilično oprezan i frigidno benigan. Jack radije pere suđe da se ne zamjeri svojoj dragoj. Washing The Dishes je upravo priča o tome, a uz klizanje dueta gitara, basa i jednostavnih bubnjeva bez problema ga možeš zamisliti u pregači s krpom u rukama, dok cura za stolom diktira da se na tanjurima još vide mrlje. Jaja u mošnju, dečko! Cojones su pak veselo u trbušnoj šupljini i dalje … Jest da je čelično tvrdoglav u tome da glavni akordički skup ostaje isti, a sve skladbe, vjerovali ili ne, slične. Malo iznenađenja očekivao sam od skladbe Shot Reverse Shot, koja je poskočna skladbica, a nakon slide gitare na uvodu priča se nastavlja. Opuštanje na plaži, malo pina colade i velikih kišobrančića u ružičastoj marinadi djetinjeg čavrljanja o posve svakodnevnim stvarima, ali u podkožje svojeg razmišljanja i odnosa prema svijetu Johnson nas ne pušta. Jack je površan, ali je barem zadovoljan svojim sjecištem univerzalnih koordinata prostora, vremena, sunčanih smjernica optimizma i bezbrižne bestežinskosti neopterećenog punjenja prostora svijetlim pastelama zvuka koji nije namijenjen kontemplaciji i meditiranju. Glazba iz pozadine neke lagane sapunice o ljetnoj romansi, pješčanim plažama i kičastim zalascima sunca. Tape Deck je jedan od potentnijih trenutaka ploče, koji ipak ne postaje punkerski projektil testosterona, nego folk priča o tome kako Johnsonov prvi bend odluči svirati punk, ispadne akustični pop folk, a bubnjar shvati da mu gitara leži više od opni i palica, a ono što skladba zapravo nudi savršen je uvid u genezu benda, traženje mjesta, a preigravanje skladbi tu postaje izgovor da se nađe neki šank na kojem glazbena nesuđena zvijezda može popiti neko džabe pivo i osvojiti neku naivnu curu. Nikakvih vrhunaca u pogledu neke dublje filozofije tu dakle nema.
Skladba Don’t Believe A Thing I Say uvlači se u cjelinu kao doista kvalitetno ispletena senzualija, samo teksta, molim te, nemoj slušati. Pjevni duet klizećih sanjarskih gitara tu se pokazuje s nijansom više klizeće, gotovo Eagles-floydovske akustične polustišenosti, samo što je tu više repetitivnosti i neke nadogradnje na kraju nema. As I Was Saying je skladba koja će te na tren podsjetiti na napjev skladbe Mlinar na Muri naših domaćih Chateau ili u izvorniku Boat On The River od Styx, a nakon obećavajućeg uvoda mediokritetnost nepokolebljivog predvidljivo se nastavlja dalje. You Remind Me Of You ostaje isto tako tamo, a glazbeno je puniji komad Radiate, koji pokazuje Johnsonov kolektiv u malo pojačanijem akustičnom funky groove ozračju, ali dečki se i dalje ne otresaju mirisa terase i zarobljenosti u klasična tri akorda. Melankolični Ones And Zeros je tu flaster na dušu, koja nije posve izliječena ni nakon skladbe Change, na kojoj svoj mekani izniman pečat pokušava ostaviti i izniman Ben Harper, ali bez primjetnog odmaka od, sam sumnjam tako, Johnsonova nenaglašenog optimizma, koji je izrazito bolan. Home sa svojom ukulele kombinacijom trzanja uz harmoniku, akustičnu gitaru, suzdržano udaranje bubnjeva i milovanje basa ne može (a u ime crvene niti vjerojatno ni ne smije) dodati ništa takvo zbog čega bi ti se na kraju moglo podrignuti uz nešto konkretnije.
Johnsonova je formula koherentna, ali ne baš u suzvučju s rezonantnim odjekivanjem stvarnosti i svemira, koji zahtijeva malo neustrašive trijeznosti i odlučnosti. Ali dom je tamo gdje je čovjekovo srce, a Johnsonov kutak kao špricer hladnim ljetnim danima primjeren pop odražava dušu Havaja, vjerujem. Jack je pač veseo i neopterećen čovjek koji gorčinu očito ne poznaje, a to mu iz sveg srca i opraštam. Ne smiješ mrziti nekoga samo zato što je veseo, ali je istina da je puno dobre, bolje i prije svega potentnije glazbe nastalo u ime nevolje, mentalnog otkrovenja ili zbog zenovskog utjecaja kakvih zabranjenih supstancija. Jack se toga odrekao i vozi svoj tramvaj lagodnih napjeva sigurno u drugoj brzini. Ovaj Johnson, kojega ćete dobiti ovdje, rockerski odklop ne dopušta niti nudi. Za to ćete se morati obratiti nekom drugom Johnsonu, koji sluša na ime Brian, ali to je posve drugi film, posve druga priča i prije svega drugi dijapazon zvučno slatkih decibelnih zvukova, koji s Jackom nemaju zajedničkog baš ništa!
Postava
Jack Johnson – vokal, gitara, ukulele, dobro i udaraljke
Adam Topol – bubnjevi, udaraljke
Merlo Podlewski – bas, klavir, gitara, vibrafon
Zach Gill – klavir, wurlitzer, vibrafon, glockenspiel, harmonika, melodica, vokal, bas kalimba
Ben Harper – vokal, wisenborn slide gitara
Produkcija
Mario Caldato Jr.
Popis skladbi
1. I Got You
2. Washing Dishes
3. Shot Revserse Shot
4. Never Fade
5. Tape Deck
6. Don’t Believe A Thing I Say
7. As I Was Saying
8. You Remind Me Of You
9. Radiate
10. Ones And Zeros
11. Change (feat. Ben Harper)
12. Home
