Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Placebo
Izdavač: Universal Music Group
Izlazak: 2013
Trajanje: 47:22
Ocjena: 3/5
Ne tvrdim da sam oduvijek bio sklon uplakanim sagama Briana Molka i njegove ekipe, ali treba priznati da je tadašnji mladi britanski trio, čije je glavno lice bio mladić koji je zračio više ženstvenošću nego maskulinom snagom, libidom, a glazba je s boli i filozofskim temama rastresenosti i pune boli nekako samorazumljivo prirasla uz kvalitetnu podlogu alternative devedesetih. Dogodili su se nevjerojatni albumi Without You I’m Nothing, pa Black Market Music, a onda su droge i gubljenje identiteta počeli pokazivati prve znakove duboke korozije do same srži sastava, pa me Sleeping With Ghosts, Meds i Battle For The Sun nisu uspjeli dotaknuti ili barem okrznuti, da bih imao cjelovit pregled nad sada već gotovo nostalgičnom slikom posve drukčijeg svijeta, ljudi i vremena. Zapravo je prošlogodišnji EP naslovljen B3 bio upravo povratak na stare tračnice ugode i doista sam se nadao da će album koji slijedi nakon mučne borbe za svjetlo koja prožima zadnji studijski cjelovečernjak, ploču Battle For The Sun, biti povratak na stare staze genijalnosti. Odgovor i empirijski prikaz stvarne snage stigao je ove godine u obliku albuma Loud Like Love, koji dijeli svijet, obožavatelje kao i sve nas koji smo Placebo nekoć cijenili upravo zbog njihove svježine, oštrine i originalnosti. Zapravo je sedmi uradak, ako ga slušate površno, posve solidan alternativni zanatski proizvod, kojemu se glazbeno možete posve prepustiti i slušati ga, no na strani tekstova i lirike došlo je do pražnjenja i manjka esencije koja boli i reže duboko – još dublje sve one koji su u spletu boli, seksualnosti, androginosti, sadomazohizma i narkotičkog odklopa kod nekoć mladog Molka dive, sada kad je gospodin navršio 40 godina, postao otac i muž te napustio nekadašnje dekadentne staze, pa mu njegova nekadašnja bit nekako nedostaje.
To je prigovor koji nakon vožnje na palubi novog kičastog brodića može sa sigurnošću izreći svatko, no istina je da je nakon melankolično hinjenog popa, punog sintesajzerskih zvukova, ostalo barem nekoliko uporišnih točaka kojima Placebo mogu pomoći sebi – dečki su uz dvadesetu obljetnicu vlastitog postojanja (taj će jubilej zapravo biti aktualan 2014.) postali vješti u kopiranju stereotipa koji čine koncept imenom Placebo, a s ponavljanjem ‘klasičnih Placebo’ gubi se upravo ona crvena nit zbog koje smo nekoć tako rado i zavodljivo posezali za Molkovim briljantima i znali ih čak i pohvaliti. Snage i prodornosti skladbi Special Needs, pa Every You Every Me više nema, sve ostalo su solidni uraci koji više ne dirnu kao što su znali nekoć. Skupinu koju je 1998. Todd Haynes u filmu o Davidu Bowieju, u lirskom vrhuncu na tragu glazbe naslovljenom Velvet Goldmine, postavio na glazbeni postament kao jedine prave nasljednike inventivnosti sastava T-Rex. Placebo su potom pali u zacrtane premise vlastitog malog svijeta, koji se opirao radijskom emitiranju, a postajao sve praznijim i besmislenijim. Uvodna Loud Like Love doduše pokazuje produkcijsku vrijednost rada Adama Noblea, koji je ploči udahnuo malo više topline, ali života preživjeloj Placebo melankoliji nije mogao dati. Nakon uvoda koji podsjeća na R.E.M. s elementima gitarskog poigravanja Billyja Corgana slijedi nastavak koji plato osjećaja ne nadograđuje do ekstaze. Dramaturški zaplet, koji to zapravo ni nije (u najboljem slučaju riječ je o grubom povratku na već slušana i opipana tla prošlosti, a ostatak daha samoparodijskog poigravanja sjenama prošlosti Placebo su isprali do kraja. OK Computerovski prizvuk skladbe Scene Of The Crime samo je sonični, a tekstovi su nešto što bi čovjek namjerno preslušao, da upravo Molkov visoki vokal nije esencija sastava. A što ako je duh pušten iz bočice zaista izgubio nekadašnju udarnu snagu i ne može je više skupiti dovoljno da bi ponovio tornado osjećaja koji su se nekoć osjećali, vidjeli i kod mnogih izazivali divljenje?
Brian je iz sebe istisnuo posljednje atome deprimiranosti, depresije, tame, a Too Many Friends s hinjenim stihom »My computer thinks I’m gay« u očaju pokušava privući još one nekolicine preostalih starih pravovjernih alternativaca koji su mu nekoć posve vjerovali, sada, nešto manje od dva desetljeća kasnije, pa … U doba FB-a, pa interneta koji je življi od života (gdje ste ako vas nema na društvenim mrežama?) polje kretanja za svjetobolni opereta plesa trebalo je iz asfaltne džungle prenijeti u hladno zaklonište vlastitog depersonaliziranog svijeta među četiri zida. Tehnološko otuđenje od stvarnosti i praznina novodobne egzistencije naprosto bljuju iz inače prilično trivijalne skladbe Too Many Friends, a zatim se »dogodi« senzualno istiskivanje boli skladbom Hold On To Me, u kojoj se mali i krhki Molko pitanjima i razgolićivanjem svoje osjetljivosti pokušava ponovno utisnuti na platno svijeta na kojem je nekoć ostavljao uočljiviji trag, samo što su ovaj put podtonovi mekši i glazbeno pročišćeniji. Molko demone ne priziva na pompozan način, ali se rado vraća na skliska tla nekoć samouništavajućeg istraživanja najmračnijih kutaka vlastitog sebstva. Ironičan gitarski povratak u vrijeme Every You And Every Me skladbom Rob The Bank obračunom s cijelim financijskim svemirom i pozivima na domorodni fuk samo se približno, kao odjek ili zamućena snimka snimke, približava obrisima nekadašnje snage. U skladbi A Million Little Pieces Molko se približava biti stihom »Now I feel I’ve lost my spark/No more glowing in the dark,« i ja mu tu samo mogu pritrditi i slušati dalje, a čujem vrlo malo novoga. Klavirskoj baladi sa soničnom dubinom, ali bez pravog duševnog ekstrakta slijedi malo industrijskog udaranja hladnoće skladbe Exit Wounds. Minimalizam samo klizi mimo, a Placebo se stvaraju postupno i tako bolno stereotipno. U2-jevski Purify ne dolijeva prijeko potrebno gorivo na plamen sve slabije snage, a Begin The End svojom konačnošću još više razboli kutke nekoć rezonantne duše. »Knock me off my feet like heroin/There’s no fortress left to defend,« ispovijeda Molko, a nakon bedema nihilističke bestjelesnosti možete samo primijetiti da je navigiranje mutnim vodama praznine nekoć esencijalnim pjesnicima našeg doba i bezdušnosti donijelo više štete nego koristi. Završetak s radioheadovskim Boscom dodaje samo točku na i koja se nudi cijelo vrijeme. Stege dekadentnog gubitnika više nema, umjesto toga ostala su sjećanja, nostalgija i ostala krama prošlosti koja zna ometati pomak naprijed u smjeru procvata, no naravno, lako se pitati i nije li stablo sastava Placebo u dobu odumiranja i precvalosti?
Loud Like Love je doduše solidan alternativni uradak koji ne ubija želju za slušanjem glazbe, ali liriki i esencijalno mu nedostaje prilično mnogo onoga zbog čega bi si ploča mogla natakniti naziv »najbolji album dosad«. Molko i društvo trebaju iskorak iz poigravanja već obrađenim temama i uzorcima koje kradu sami sebi iz svojeg već hvaljenog i voljenog starog rustikalnog kataloga, poetičnost i iskrenost prošlosti sada nekako kronično nedostaju, a anemični svjetobolni slez izvještačenosti nije adut na koji bi se sam kladio i vjerovao da će preživljavanje ideje i načete duše nakon tog čina uopće biti vjerojatnosno izvedivo. Placebo su postali tabletica koja je nekoć znala pogoditi i potaknuti na ples, kretanje, izgaranje, a danas nekog haska na duši više ne ostavlja. Nomen est omen, zar ne?
Postava
Brian Molko – vokal, gitara, klavijature
Stefan Olsdal – bas, gitara, klavir, klavijature, cimbale, prateći vokal
Steve Forrest – bubnjevi, udaraljke
Glazbeni gosti:
Bill Lloyd – klavijature, bas
Fiona Brice – gudači, prateći vokal
Fabian Waltmann – semplovi
Produkcija
Adam Noble
Popis skladbi
1. Loud Like Love
2. Scene Of The Crime
3. Too Many Friends
4. Hold On To Me
5. Rob The Bank
6. A Million Little Pieces
7. Exit Wounds
8. Purify
9. Begin The End
10. Bosco
