Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Collins, Phil
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1982
Trajanje: 45:03
Ocjena: 4/5
Početkom osamdesetih, nakon (ne)očekivanog uspjeha kultnog prvijenca »Face Value« (1981), bubnjarski i pjevački majstor Phil Collins počeo se sve više učvršćivati kao samostalna glazbena zvijezda, a da pritom ni na koji način nije zanemarivao rad za svoj ‘matični’ sastav Genesis, koji je upravo tada proživljavao pravu komercijalnu renesansu. Collinsova postupna stilska transformacija iz prog rockovskog/jazz fusion radnika u poprockovskog zabavljača bila je u vrijeme njegova drugog studijskog ostvarenja, »Hello, I Must Be Going!«, koje je u usporedbi s ranije spomenutim prvijencem bilo još komercijalnije usmjereno, dovršena. Ljubavni tekstovi u toj su fazi pjevačeve/bubnjarove karijere postali nenapisana obveza, a za Phila gotovo opsesija, pogotovo kad je riječ o emotivnim baladama, koje su oduvijek zauzimale važno mjesto na njegovu stvaralačkom putu.
Nakon što je Phil još uvijek preboljevao traumatičan rastanak od prve supruge, njegova je poezija na »Hello, I Must Be Going!«, koji je naslov dobio po istoimenoj skladbi iz filma braće Marx, poprimila nešto vedrije tonove, što se osjetilo i u atmosferi pojedinih djela. Collinsov jazzovski pedigre u njegovu se bubnjarskom pristupu, bez obzira na izrazito poprockovsku usmjerenost albuma, na kojem su vrata zvučnoj tehnologiji osamdesetih bila širom otvorena uz opsežnu uporabu raznoraznih sintesajzerskih efekata i ‘pojačanu’ koprodukciju Hugha Padghama, često još uvijek lijepo čuje, dok je osjećajnih vokalnih trenutaka, u čemu je oduvijek bio pravi majstor, rekao bih u izobilju, pa nije bilo iznenađenje da je 1983. dobio prvu nominaciju za najboljeg britanskog izvođača. Devet od deset skladbi uvrstilo se na glazbene ljestvice, što rječito svjedoči o komercijalnoj privlačnosti, ali i o kvaliteti albuma »Hello, I Must Be Going!«, koji se i danas ubraja među Philova najuspješnija samostalna ostvarenja.
Melodramatičnom power baladom »I Don’t Care Anymore« gospodin Collins stvorio je još jedan golemi hit na kvalitativnoj razini skladbe »In The Air Tonight« (1981). Istodobno je to i jedina skladba na albumu koja se svojom mračnom prirodom i sarkastičnim tekstom dotiče rastanka od prve supruge, što je bila vodeća lirska srž i na albumu »Face Value«. Suptilni klavijaturni akordi poduprti su moćnom bubnjarskom podlogom, dok gitarist Daryl Stuermer izvlači niz jednostavnih, ali ukusnih gitarskih fraza. Philov bijesni vokalni izraz ovdje je na doista zavidnoj razini, jer legendarni bubnjar/pjevač u njega utiskuje posljednju kap svojeg ranjenog srca. Taj nezaboravni evergreen pojavio se u jednoj od epizoda popularne TV serije Miami Vice, a mnogo godina kasnije i u kultnoj videoigri Grand Theft Auto V.
»I Cannot Believe It’s True« poprockovski je zabavljač s duhovitim saksofonskim aranžmanima koji iznenada pridonosi puno opuštenijoj atmosferi, a važnu ulogu pritom ima Philov markantni pjevački pristup uz pomoć zborskih popratnih vokala. Duhovit solo na alt saksofonu dodatno začinjava razigrano i pozitivno raspoloženje. »Like China« prilično je zabavan rocker na kojem se Collins u uvodnom dijelu zabavlja cockney naglaskom, jer se kroz tekst uživljava u ulogu umišljenog tinejdžera. Klinac svoju djevojku želi namamiti u krevet riječima da će ‘s njom postupati kao s porculanom’. Gitarist Stuermer pobrinut će se za nekoliko složenih gitarskih linija, ali i za zanimljiv solo kojim dodatno oživljava živahnu atmosferu. »Do You Know, Do You Care«, solidna skladba srednjeg tempa, sadrži suptilne sintesajzerske teksture i Collinsov melodramatični pjevački pristup koji vrhunac doseže temperamentnim refrenom.
»You Can’t Hurry Love«, obrada ženske pop skupine The Supremes, postala je najveći hit i najpoznatije ostvarenje s albuma »Hello, I Must be Going!« te je po komercijalnom uspjehu čak premašila original. Nakon »Behind The Lines« (Genesis) i »Tomorrow Never Knows« (The Beatles) to je bila Philova treća obrada, ali prva koju je objavio kao singl i koja mu je donijela nevjerojatan uspjeh. Ovdje se usred plesno orijentirane atmosfere zorno čuje da su soul i R&B imali sve veći utjecaj na Collinsovu daljnju stvaralačku karijeru. »It Don’t Matter to Me« još je jedan zabavan, odrezak pop rocker s pozitivnom notom, temperamentnom bubnjarskom podlogom i strastvenim saksofonskim upadima koji se brinu za vrhunsko veselje. Philov nonšalantni pjevački pristup ovaj je put pun samopouzdanja i neopterećenosti uobičajenim srčanim problemima.
»Thru These Walls«, još jedan uspješan singl, kroz tekst se bavi znatiželjnim pojedincem kojeg muči što se događa iza zida koji ga dijeli od susjeda. Phil se na uvjerljiv način uživljava u lik kompulzivnog i usamljenog neurotika koji si u vlastitoj opsesiji počinje predočavati noćne aktivnosti svojih susjeda, čak i ako se to događa samo u njegovoj glavi. To iznimno suptilno ostvarenje, ponajprije zahvaljujući akordima na sintesajzeru Prophet 5, pomalo podsjeća na »In The Air Tonight«, što vrijedi i za određene ritmičke nijanse. Balada »Don’t Let Him Steal Your Heart Away« spada među Collinsove najljepše ljubavne pjesme, za što se pobrinula ponajprije njegova strastvena vokalna izvedba te prekrasan središnji simfonijski aranžman.
Jazzovski usmjereni instrumental »The West Side« jedina je skladba na albumu koja bi se uvjetno mogla označiti eksperimentalnom, jer sadrži nekoliko složenih ritmičkih nijansi na bubnjevima i basu te niz dirljivih saksofonskih pasaža, dok Stuermer u srednjem dijelu svira sočan gitarski solo. To je trenutak na »Hello, I Must Be Going!« u kojem se zorno čuju Collinsovi glazbeni korijeni i utjecaji njegova ranijeg stvaranja s Genesisom i Brand X. »Why Can’t It Wait ‘Til Morning«, klavirski usmjerena balada s potresnim simfonijskim aranžmanima, predstavlja melankoličan završetak albuma, jer se Collins na njoj ponovno pretvara u ‘viteza ranjenog srca’ i pokazuje zašto je bio jedan od najcjenjenijih pop pjevača osamdesetih.
Gospodin Collins je kao kovač vlastite sreće s »Hello, I Must Be Going!« stvorio još jedno vrhunsko poprockovsko ostvarenje i požnjeo nevjerojatan uspjeh, što ga je lansiralo među najveće glazbene zvijezde osamdesetih. Novorođena MTV generacija počela mu je ‘jesti iz ruke’, dok dugogodišnji pristaše Genesisa, razumljivo, nisu bili najoduševljeniji njegovim djelovanjem, pogotovo kad se granica između Philove karijere i legendarnog progresivnorockovskog sastava, što se tiče stilskog pristupa, sve više brisala. Bez obzira na to što »Hello, I Must Be Going!« test vremena nije izdržao tako dobro kao neka druga ostvarenja iz Philove samostalne karijere, ostaje jedan od njegovih zvučno najraznovrsnijih i najživahnijih albuma.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke, klavijature, truba na “Do You Know Do You Care”, bas pedale na skladbama 1, 4 i 9
Daryl Stuermer – gitara
John Giblin – bas gitara na skladbama 2, 3, 5 i 8
Mo Foster – bas gitara na skladbama 6 i 7
Michael Harris, Rahmlee Michael Davis – truba
Don Myrick – saksofon
Louis “Louie Louie” Satterfield – trombon
Chester Thompson – bubnjevi (na koncertnoj turneji)
Produkcija
Phil Collins i Hugh Padgham
Popis skladbi
1. I Don’t Care Anymore
2. I Cannot Belive It’s True
3. Like China
4. Do You Know, Do You Care?
5. You Can’t Hurry Love
6. It Don’t Matter to Me
7. Thru These Walls
8. Don’t Let Him Steal Your Heart Away
9. The West Side
10. Why Can’t It Wait ‘Til Morning
