Perilous

0 2

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Glass Hammer
Izdavač: Arion
Izlazak: 2012
Trajanje: 60:36
Ocjena: 4.5/5

Američki simfonijski progresivci Glass Hammer s »Perilous« napravili su već svoj trinaesti studijski album, koji je nakon dugo vremena opet konceptualan, slično kao što su to bili primjerice prvijenac »Journey of the Dunadan« (1993) i »Chronometree« (2000). Basist Steve Babb i klavijaturist Fred Schendel, poglavice i osnivači benda, ovaj su put predstavili vrlo alegorijski koncept koji zrači iz svih trinaest međusobno povezanih skladbi na albumu. Svaki slušatelj priču dakako može tumačiti na posve svoj način, no ipak postoji neka crvena nit, što je vidljivo i iz naslova albuma i iz naslovnice, koja otkriva neobično mračnu narav pojedinih djela.

Grubo rečeno, tekstovi se odnose na tjeskobnu priču o dvoje djece koja se predugo igraju daleko od kuće i navečer se izgube na groblju s kojeg pokušavaju pronaći siguran put kući. Pritom pokušavaju pobjeći od raznih (izmišljenih ili stvarnih) priviđenja iz horora. Kraj njihove priče ostaje otvoren jer se ne zna jesu li ih nakaze uspjele sustići i pohrustati ili im je nekako pošlo za rukom dohvatiti dom ‘pod maminu suknju’. Dakako, ovdje je opet mnoštvo skrivenih metafora za različite životne prepreke, jer koncept o dvoje izgubljene djece prijatelja može biti puka metafora za različite tjeskobne kušnje u stvarnom životu.

Atmosfera pojedinih skladbi na »Perilous« još je daleko od toga da bude tako mračna kako se možda čini s obzirom na opisani koncept o groblju, jer su Glass Hammer još uvijek ‘veseo bend’ pod snažnim utjecajem svojih velikih europskih uzora Yes. To je postalo još očitije nakon što je Jon Davison, izrezbarena vokalna kopija Jona Andersona, postao novi pjevač Yesa, ali je istodobno zadržao članstvo u Glass Hammer. To je skupini, koja je u Europi, unatoč dvadesetak godina djelovanja, još uvijek relativno slabo poznata, zacijelo donijelo mnogo novih sljedbenika, jer je Davison, unatoč tome što nad njim visi duga Andersonova sjena, doista izvrstan pjevač.

Vječni pozitivisti dakle još uvijek se kunu u raskošne, često eterične simfonijske aranžmane u svezi sa složenim gitarskim pasažama s obiljem nekonvencionalnih vremenskih prijelaza. Gitarist Alan Shikoh ovaj je put odsvirao sve gitare (i sitar), dok je akustičnu gitaru na prethodnom uratku »Cor Cordium« odsvirao kar pjevač Davison. Unatoč tehničkoj savršenosti i složenim ritmičkim obrascima, Glass Hammer su u pripovijedanju svog ‘zelenog jezika’ oduvijek bili zarazno melodični pa je tako i na »Perilious«, koji za ovu skupinu doduše ne donosi ništa posebno novo, ali će album ipak ugoditi svim dugogodišnjim sljedbenicima. Schendel na svakom koraku oduševljava svojim klavijaturskim vragolijama, pri čemu mu kod simfonijskih harmonija djelomice, kao i uvijek, pomaže basist Babb. Dodatna vrlina Glass Hammer opet se nalazi u pratećim vokalnim linijama obojice šefova benda.

Uvodna skladba »The Sunset Gate«, koja na početku sadrži dojmljive gudačke aranžmane u režiji The Adonia String Trio, jedna je od dviju stvari duljih od sedam minuta. Izrazito tehnicistički usmjeren uvodni, instrumentalni dio očarat će sve glazbene sladokusce, osobito sve ljubitelje klasične Kansas i Gentle Giant ostavštine. Glass Hammer već na početku albuma demonstriraju svoj izniman smisao za gradnju napete drame i slaganjem pojedinih simfonijskih aranžmana polako nadograđuju veličanstvenu atmosferu. Na »Beyond They Dwell« uvodna se drama ponešto smiri i zavlada tipično glasshammerovsko veselo ozračje, u kojem inicijativu preuzima Davisonov vokal, koji ubrizgava obilnu dozu ‘Yes injekcije’. No, ipak je Alan Shikoh prilično drukčiji gitarist od Stevea Howea, kao što je Schendel primjerice iz sasvim drugog tijesta od Ricka Wakemana, tako da sličnost nikad ne postane previše očita. Mnogima će se svidjeti što tekstovi imaju više značenja za razliku od prošlosti, kad su prevladavale fantazijske, filozofske ili religiozne teme.

Kroz »The Restless Ones«, u kojoj se bude vampiri, vukodlaci i zombiji, zavlada pomalo tajanstvena atmosfera. Višedijelni simfonijski aranžmani opet su na izvrstan način spojeni s ljupkim vokalnim harmonijama, što Glass Hammer doista vladaju ‘do daske’, dok će ‘retro’ zvuk klavijatura i sitara brojne slušatelje vratiti u sedamdesete. Balada »They Cast Their Spell«, poduprta melotronom, u kojoj melankoličnom gitarskom solažom zablista Shikoh, zvuči poput neke dječje uspavanke iz noćne more. »We Slept, we Dreamed« otvara se romantično obojenim, pastoralnim uvodom u kojem se čuje i gostujući obua. Pri prvom prijelazu zavlada uzdižuća atmosfera pod vokalnom palicom ‘američkog Jona Andersona’, dok Shikoh za podlogu isplete nekoliko veselih, ali inteligentnih akorda, pri čemu složeni simfonijski aranžmani postupno potiču iz sekunde u sekundu veću ritmičku dinamičnost.

Instrumental »The Years Were Sped« sadrži iznimno ugodnu interakciju akustične gitare i klavira te će sa svojim eteričnim aranžmanima zacijelo ugoditi svim ljubiteljima Stevea Hacketta i klasičnih Genesis. »Our Foe Revealed« sadrži izvrstan klavirski uvod koji najavljuje složenu i razgranatu stvar s lukavim vremenskim prijelazima, pri čemu članovi Glass Hammer na opušten način cijelo vrijeme zadržavaju snažnu melodičnu komponentu. Ovdje važnu ulogu igraju i Babbove zveckave bas-linije, koje su pod snažnim utjecajem Chrisa Squirea (Yes), dok melotronski valovi i vragolije na mini moogu na trenutke podsjete na zlatna vremena nekih prog legendi poput ELP, Genesis i King Crimson. »Toward Home We Fled« za promjenu sadrži brojne jazzovske ritmičke segmente, dok će Schendelove klavijaturske improvizacije prijati svim ljubiteljima klasičnih simfoprogrockovskih klavijaturskih čarobnjaka. Davison je opet u svojem ‘yesovskom’ elementu, pri čemu ima divan oslonac pratećih vokalnih harmonija, tako da na kraju uspijevaju napuniti maksimalnu dozu eterične atmosfere.

Kratki instrumental »As The Sun Dipped Down« svojom će ambijentalnom naravi ugoditi svim ljubiteljima King Crimson, dok će »The Wolf Gave Chase«, još jedan kratki instrumental sa svojom uzburkanom, ali istodobno pompoznom naravi, u kojem kraljuju razbacane klavijaturske improvizacije, svidjeti se ponajprije štovateljima ELP i Kansas. »We Fell At Last« zapravo je kratka Shikohova solaža na akustičnoj gitari. »In That Lonely Place« predstavlja zanimljiv eksperiment jer ovaj put glavnu vokalnu inicijativu preuzima gostujuća pjevačica Amber Fults. U pojedinim stihovima pridružuje joj se Davison, koji ovaj put za promjenu zaroni u nešto niže registre nego inače, nakon čega se opet pretvori u ‘američkog Jona Andersona’, što je ujedno njegova glavna mana i vrlina. Završna skladba, »Where Sorrow Died and Came No More«, spada među najsloženija ostvarenja na »Perilous«. Bend ovaj put oduševljava ponajprije živopisnim i pompoznim, instrumentalnim sekcijama, dok Davisonova pozitivistička vokalna izvedba osigurava konačni epski trijumf, kakav ne smije izostati na nijednom poštenom albumu Glass Hammer.

Glass Hammer, vječni vjernici u pobjedu ‘dobra’, napravili su s »Perilous« dovoljno zanimljiv i raznolik uradak da im, unatoč tome što albume izdaju gotovo svake godine, nije moguće predbaciti generičnost, a istodobno se alegorijsko-tjeskobni koncept sretno oživljava kroz pojedine kompozicije. »Perilous« dakle ne donosi ništa posebno novo. Glass Hammer ostaju prepoznatljivi, ali ne i predvidljivi, pa je razveseljujuće da je ovaj uradak opet prilično drukčiji od prethodnika. Otkako je Davison njihov glavni pjevač, brojni im kritičari doduše predbacuju da zvuče pretjerano ‘yesovski’, i premda je to djelomice istina, danas je malo srodnih američkih prog revitalista koji bi pri predstavljanju svoje glazbe zvučali tako srčano. Od svih usporedivih suvremenih američkih simfoprogresivaca pak bez sumnje zvuče najeuropskije.

Postava

Fred Schendel – klavijature, steel gitara, prateći vokal
Steve Babb – bas gitara, klavijature, prateći vokal
Kamran Alan Shikoh – električna, klasična i akustična gitara
Jon Davison (Yes) – vokal

GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
The Adonia String Trio:
Rebecca James – violina
Susan Hawkins-Whitacre – viola
Rachel Breckman – čelo
Randall Williams – bubnjevi
Amber Fults – vokal (In That Lonely Place)
The McCallie School Guitar Choir – gitare
The Chattanooga Girls Choir – vokali
Latin Choir – vokali
Carey Shinbaum – obua
Tim Wardle – dodatni prateći vokal

Produkcija

Steve Babb

Popis skladbi

1. The Sunset Gate (7:37)
2. Beyond They Dwell (4:00)
3. The Restless Ones (3:36)
4. They Cast Their Spell (3:21)
5. We Slept, We Dreamed (7:41)
6. The Years Were Sped (2:57)
7. Our Foe Revealed (6:27)
8. Toward Home We Fled (6:47)
9. As the Sun Dipped Low (1:32)
10. The Wolf Gave Chase (1:59)
11. We Fell At Last (1:56)
12. In That Lonely Place (6:10)
13. Where Sorrows Died and Came No More (6:34)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići