Ode to Echo
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Glass Hammer
Izdavač: Arion
Izdanje: 2014
Trajanje: 53:21
Ocjena: 4.5/5
Eho je u starogrčkoj mitologiji bila božica jeke koja je, kako kaže poznata legenda, nesretno bila zaljubljena u uobraženog mladića Narcisa. Bila je osuđena na to da mu u svom nevidljivom obličju nije mogla priznati ljubav, jer je mogla samo ponavljati riječi drugih osoba u obliku jeke, dok se pošteno zbunjeni uobraženko, nakon što se zaljubio u vlastiti odraz na vodenoj površini, utopio i pretvorio u cvijet koji i danas nosi njegovo ime. Moralna pouka te legende dobro je poznata. Mitologija i antička povijest (ne samo starogrčka) prevladavaju u naslovima i tekstovima četrnaestog albuma Glass Hammera, »Ode to Echo«, koji predstavlja prilično drukčiju glazbenu priču od konceptualno usmjerenog prethodnika »Perilous« (2012) s kojim ga povezuje kvalitetna konzistentnost pojedinih kompozicija u kojima će zasigurno uživati svi simfoprogrockovski sladokusci.
Četrnaest studijskih albuma u dvadeset i dvije godine postojanja zasigurno je impresivno postignuće, pogotovo u današnje vrijeme, kad mnogim prog izvođačima koji su već dulje na sceni nedostaje pravog nadahnuća za stvaranje nove glazbe, a pogotovo one koja bi bila barem na koliko-toliko naprednoj, eksperimentalnoj i inteligentnoj razini. Mnogi sastavi koji često ili čak u nizu izdaju studijske albume padaju u zamku zvukovne generičnosti, ali u slučaju američkih simfoprogrockovskih izvrsnika te opasnosti (za sada još) nema. Oba poglavara benda, klavijaturist Fred Schendel i basist/povremeni klavijaturist Steve Babb, na albumu »Ode to Echo« povukli su nekoliko neočekivanih poteza koji su im se dobro isplatili.
Jon Davison, glavni pjevač Glass Hammera od 2010. nadalje, koji je odnedavno i član legendarnih Yes, u međuvremenu je postao krajnje zaposlen stvaranjem glazbe za dva različita sastava (usput, Davison nije samo izvrstan pjevač, nego i nadaren skladatelj). Babb i Schendel odlučili su ga za »Ode to Echo« malo rasteretiti pjevačkih zadaća pa su, na opće iznenađenje dugogodišnjih sljedbenika, ponovno pozvali na suradnju pjevača Carla Grovesa (posljednji put bio je glavni pjevač na albumu »Culture of Ascent«, 2007) i pjevačicu Suzie Bogdanowicz (posljednji put surađivala je s Glass Hammerom na albumu »Three Cheers for the Broken-Hearted«, 2009).
»Ode to Echo« prvi je album Glass Hammera koji sadrži sve dosadašnje pjevače u povijesti benda, jer se u ulozi gostujućih pjevača nalaze i originalna pjevačica Michelle Young te bivši pjevač Walter Moore. Babb i Schendel također su nekoć, u ranim godinama benda, bili njegovi glavni vokalisti. I popis ostalih gostujućih glazbenika ovaj je put prilično impresivan, jer su među njima gitarist Randy Jackson (Zebra) i violinist David Ragsdale (Kansas). Nakon dugo vremena Glass Hammer primili su u bend službenog bubnjara, Aarona Raulstona, koji svojim stilom bubnjanja predstavlja sve ono što bi trebao posjedovati kvalitetan simfoprogrockovski bubnjar.
Kombinacija triju različitih vokala na albumu »Ode to Echo« svakako je iznjedrila vrlo zanimljive rezultate, pogotovo kad nastupe kontrasti između muških i ženskih vokalnih linija. Zvučna filozofija Glass Hammera ostaje ista; simfonijski prog rock s pozitivističkom atmosferom i bogatim simfonijskim aranžmanima, iako su si ovaj put nakon dugo vremena dopustili i nekoliko iznimno prepredenih jazzovskih letova s razbarušenim improvizacijama. Unatoč prilično većoj eklektičnosti pojedinih instrumentalnih sekcija i simfonijskih aranžmana, Glass Hammer i na albumu »Ode to Echo« zadržavaju izdašnu melodičnu komponentu koja se uspješno usklađuje s manje-više pozitivističkim ambijentom.
Već na otvaračkom komadu, »Garden of Hedon«, u kojem je riječ o kombinaciji jazz fusiona u najboljoj tradiciji Brand X i Colosseum II te simfonijskog proga u stilu Yes i Kansas, može se čuti da je novi album opet neka posve drukčija priča nego što je bio »Perilous«. I zasanjanih, gotovo psihodeličnih trenutaka ima među pojedinim aranžmanima prilično, dok se Davisonov i Grovesov vokal vrlo dobro nadopunjuju. Davison je još uvijek ‘američki Jon Anderson’ (nije čudno da je postao član Yes), dok Groves povremeno malo zavuče prema Johnu Lennonu. I nekoliko polifonih, izlomljenih ritmova, koji će mnoge podsjetiti na nezaboravne Gentle Giant, može se zamijetiti među pojedinim sekcijama, dok Schendelova melotronska valovanja ucjepljuju izdašnu dozu eteričnosti. Alan Shikoh fantastičan je gitarist koji je od legendi poput Allana Holdswortha, Stevea Howea i Stevea Hacketta naučio poneki trik. Ovaj si put, primjerice, dopušta prilično više jazzovski usmjerenih improvizacija nego na albumu »Perilous«.
Odjeci nasljeđa Gentle Giant čuju se i na epskoj skladbi »Misantrog«, što je vidljivo iz uvodnih, višedijelnih vokalizacija, dok će se nad pojedinim pasažama, u kojima se klavijature i gitarske harmonije prelijevaju na izuzetno skladan način, oduševiti prije svega svi jazz fusion sladokusci. To je još jedna kompleksna i inteligentno aranžirana skladba koja se doslovno ugiba pod težinom nepredvidivih vremenskih prijelaza i krasnih vokalnih harmonija. Schendelovo briljantno sviranje klavira, hammond orgulja, mini mooga i melotrona nevjerojatno je skladno i na ovoj skladbi unosi nevjerojatno zarazno eteričnu magiju koja ljubitelja simfoproga u tren oka potpuno osvaja.
I »Crowbone« je kompozicija koja zvuči kao da je nastala negdje početkom sedamdesetih. Ovaj put zavladaju predivni gudački aranžmani koji se idealno prelijevaju s moćnim simfonijskim aranžmanima, ponajprije na klaviru, što će se svidjeti svim ljubiteljima legendarnih Caravan, dok je izmjenjivanje vokalnih harmonija između Davisona i Grovesa ponovno čista pobjeda. Nekoliko tjeskobnih trenutaka na akustičnoj gitari i gudačima podsjeti da Glass Hammer ipak nisu neprestani veseljaci, iako u njihovoj glazbi uglavnom vlada pozitivistička atmosfera. Mračne improvizacije na električnoj gitari i orguljama pod utjecajem Van Der Graaf Generator i King Crimson već predstavljaju takvu ne baš čestu pojavu u njihovu zvučnom izrazu, a naravno ne manjka ni epski, orkestralno usmjeren završetak.
Na skladbi »I Am I«, još jednom kompleksnom, ali melodičnom dosegu, prvi put na albumu glavnu vokalnu inicijativu preuzima Suzie Bogdanowicz, koja svojim eteričnim glasom među pojedine aranžmane unosi iznimnu toplinu, dok se kontrastnost još poveća kad upadnu oba muška vokala koja još produbljuju uzburkanu atmosferu. »The Grey Hills«, u kojoj ima dosta poliritmike i jazzovskih prijelaza, opet sadrži za nijansu mračniji i tajanstveniji ambijentalni pristup, dok Davisonovo i Grovesovo pjevanje usklađeno plovi na simfonijskoj podlozi s vrhuncem u epskom refrenu. »Porpoise Song« sadrži svečan, simfonijski i lagano psihodeličan uvod, u kojem Groves izvodi svoju najbolju imitaciju Johna Lennona, dok ‘američki Jon Anderson’ Davison pobrine da uzburkana atmosfera poprimi eterične i spiritualno uzdižuće dimenzije.
»Panegyric«, koji svoj naslov uzima iz antičke (starogrčke) riječi za javni govor prigodom nekog važnog događaja, otvara se sakralnim, mračno obojenim zvukom orgulja, nakon čega slijedi prijelaz u smirenu, baladnu sekciju koja je kao stvorena za Suzien vokal. »Ozymandias« (naslov skladbe je starogrčki naziv za važnog staroegipatskog faraona Ramzesa II.) ima šaljiv, ljuljajući uvod koji zvuči poput nekakvog bliskog susreta Gentle Giant i ELP-a, što traje sve dok ne upadnu oba glavna muška vokala, koji u tren unose izdašnu dozu zarazne eteričnosti. Shikohove gitarske pasaže ovaj su put udarno raspaljene i u dobroj ravnoteži sa Schendelovim orguljaškim vragolijama, što je pogotovo očito među kratkim improvizacijskim trenucima. U svoj toj ritmičkoj kompleksnosti, predvođenoj Raulstonovim masivnim bubnjarskim prijelazima, članovima Glass Hammera ipak još uvijek uspijeva isplesti krajnje melodičan refren iz kojeg zrači njihov tipični ‘zeleni jezik’.
Schendel i Babb nevjerojatni su radnici, a njihov se trud obično bogato isplati. Tako je i s albumom »Ode to Echo«, stilski jednim od najraznovrsnijih dosega u dosadašnjoj priči o Glass Hammeru. Elementima jazz fusiona iz zlatnih godina tog žanra ovaj su put dali slobodan prolaz te u kombinaciji sa svojim prepoznatljivim simfonijskim prog rockom postigli krajnje dinamične rezultate, dok je atmosfera pojedinih djela u sjajnoj ravnoteži s mističnim tekstovima. Glass Hammer dakle i nakon albuma »Ode to Echo« ostaju jedan od najvrućijih bendova moderne simfoprog scene.
Postava
Fred Schendel – klavijature, steel gitara, prateći vokal
Steve Babb – bas gitara, klavijature, prateći vokal
Kamran Alan Shikoh – električna i akustična gitara, električni sitar
Jon Davison (Yes) – vokal
Carl Groves – vokal
Aaron Raulston – bubnjevi
Susie Bogdanowicz – vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Walter Moore – vokal
Michelle Young – prateći vokal
Randy Jackson (Zebra) – gitara
David Ragsdale (Kansas) – violina
Produkcija
Fred Schendel i Steve Babb
Popis skladbi
1. Garden of Hedon (6:57)
2. Misantrog (10:00)
3. Crowbone (7:22)
4. I Am I (8:15)
5. The Grey Hills (4:47)
6. Porpoise Song (3:37)
7. Panegyric (4:11)
8. Ozymandias (8:12)