Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Supertramp
Izdavač: A&M Records / Interscope
Izlazak: 1985
Trajanje: 42:44
Ocjena: 4/5
Engleski artrock prvaci Supertramp doživjeli su 1983. odlaskom pjevača, gitarista i autora svih svojih ključnih hitova Rogera Hodgsona ‘šok terapiju’ od koje se većina bendova nikad ne bi oporavila. Zapravo se ni Supertramp nakon Hodgsonova odlaska, koji je uslijedio nakon izlaska albuma »Famous Last Words« (1982.), više nikad nisu vratili na nekadašnju artističku razinu, no 1985. još su imali dovoljno energije za stvaranje izvrsnog »Brother Where You Bound«, svog posljednjeg vrhunskog izdanja, nakon kojeg se skladateljska spirala snažno okrenula prema dolje.
Uzde benda od Rogerova su odlaska preuzeli pjevač i klavijaturist Rick Davies, koji je postao i glavni autor pjesama i pisac većine aranžmana. Mnogi su se Supertramp fanovi tada ozbiljno pitali ima li uopće ikakvog smisla da bend nastavi dalje bez Hodgsona, no Davies je bio (pretjerano) uvjeren da će ih uspješno povesti u novu eru u kojoj će možda čak uspjeti zadržati popularnost koju su uživali u drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih. Supertramp je odlazak ključnog člana klasične postave najviše pogodio time što su odjednom ostali bez dodatnog, specifičnog i nezamjenjivog vokala koji je bio toliko omiljen na njihovim najvećim hitovima.
Davies, koji je zbog posve drukčijeg karaktera bio u stalnim sukobima s karizmatičnim pjevačem i gitaristom (Rickovu službenom objašnjenju da je Roger napustio bend kako bi se mogao više posvetiti obitelji, dok među njima navodno nije bilo zamjerki, nitko nije vjerovao), svojim se grubim i trenutcima žestokim pjevačkim pristupom na »Brother Where You Bound« svim silama trudio nadomjestiti izostanak Hodgsonova milozvučnog vokalnog kontrasta, no specifične, prepoznatljive vokalne harmonije nestale su zauvijek iz zvučnog kolaža Supertramp. Težak je udarac pri nastajanju »Brother Where You Bound« bilo i upražnjeno mjesto skladatelja s izuzetnim njuhom za stvaranje velikih hitova i inteligentnih, društveno pronicljivih tekstova. Hodgsonov gitarski doprinos uglavnom je nadomjestio gostujući gitarist Marty Walsh.
Ipak, novi, Daviesovi Supertramp su s otvaračkim vječnim hitom »Cannonball« uspjeli stvoriti svoj posljednji veliki hit, koji je doživio lijep uspjeh s obje strane Atlantika. Davies se počeo još više nego prije oslanjati na aranžmane na svom Wurlitzer električnom klaviru, koji su u svezi s vatrenim i duhovitim saksofonskim dionicama u režiji Johna Helliwella važili za svojevrstan motor klasičnog, zaštitnog Supertramp zvuka. Upravo se na »Cannonball«, savršeno aranžiranoj i otpjevanoj skladbi koja bi se možda svidjela i Hodgsonu, jasno čuje da je Davies počeo s guštom i širokopotezno koristiti i sintisajzerske teksture, koje su bile u skladu s tadašnjim zvučnim trendovima. Cinični i zajedljivi tekst se prema Daviesovim riječima navodno nije odnosio na Hodgsona, nego na nekog neimenovanog koncertnog promotora, koji je kultnom klavijaturistu očito jako zamjerio.
»Still In Love«, podložen ‘salonskim’ klavirom, uz Daviesovu specifičnu vokalnu izvedbu i temperamentnu saksofonsku pratnju nešto je minimalističkije ostvarenje s komercijalnim refrenom u kojem ne manjkaju ni ženske prateće harmonije. »No Inbetween« otvara se zvukovima glazbene kutijice, što upućuje na to da Supertrampu nakon Hodgsonova odlaska nije nestalo smisla za humor, iako je riječ o izrazito melankoličnoj skladbi koja potrese svojom ambijentalnom dubinom. Suptilni klavirski aranžman na krasan je način spojen s orkestralnim zavjesama, dok Davies izvrsnom pjevačkom izvedbom još jednom dokazuje da nije bio samo srdit grubijan, nego je imao puno osjećaja za profinjenost, melankoličnost i emotivnu istančanost. Helliwell pak očarava moćnim saksofonskim solom, koji dodatno pojačava nostalgično i melankolično raspoloženje.
Na lucidnom i eksperimentalno raspoloženom »Better Days« Davies utire put svojim temperamentnim improvizacijama na Wurlitzer klaviru, dok ga u pozadini podupiru masivni bubnjarski kreševi Boba Siebenberga. S vremenom Daviesovi Supertramp oblikuju osvetnički motiv s razjarenim gitarskim dionicama u režiji Martyja Walsha, dok za gostujuću flautu brine Scott Walsh. Helliwell ne štedi živopisne saksofonske umjetnine kojima učvršćuje razigranu i napetu atmosferu ove društvenokritične poslastice na kojoj se, među ostalim, mogu čuti i retorički ispadi Ronalda Reagana i Georgea Busha starijeg.
Najambicioznije i ujedno najbolje djelo na albumu je naslovni, više od 16 minuta dugi prosvjedni ep na kojem Supertramp neočekivano bude svoje progresivnorockovske korijene. Pritom im u pomoć priskaču ritam gitarist Scott Gorham (danas Black Star Riders, nekoć Thin Lizzy), inače šogor bubnjara Siebenberga, i David Gilmour (Pink Floyd), koji se na raznim mjestima ovog epskog remek-djela iskazuje svojim specifičnim gitarskim solima. Tekst najduže skladbe u povijesti Supertramp oštra je kritika raznih hladnoratovskih tema, jer je hladni rat tada još uvijek bio ‘živ’, pa nije iznenađenje da se skladba otvara riječima iz Orwellova nezaboravnog romana ‘1984’.
Otvarački klavirski motiv na kojem se Daviesov cinizam razmahuje u svoj svojoj epskoj dimenziji pomalo podsjeća na uvodni zaplet nezaboravne klasike »Crime Of The Century«, po kojoj se ovo epsko remek-djelo u mnogočemu ugleda. Vrhunac je temperamentni motiv s ubrzanim ritmičkim obratima, epskim aranžmanima i pobjednički-osvetničkim refrenom, dok melankolično saksofonsko solo priprema teren za daljnje pompozne dionice.
Društveno zajedljiv tekst, koji ismijava i ‘Zapad’ i ‘Istok’, jedan je od najboljih u njihovoj povijesti i zasigurno najbolji među skladbama nastalima u post-Hodgsonovu razdoblju. Međuimprovizacije koje obilježavaju dulju instrumentalnu dionicu u srednjem dijelu nešto su najeksperimentalnije u cijeloj povijesti Supertramp i rječit dokaz da im je dosadila komercijalno pristupačnija orijentacija iz proteklih nekoliko godina te da su se željeli barem nakratko vratiti progresivnorockovskim korijenima. Album završava kratkom klavirskom baladom »Ever Open Door«, u kojoj je središnji prostor prepušten Daviesovoj dirljivoj pjevačkoj izvedbi.
»Brother Where You Bound«, posljednji album Supertramp koji je još bio vrijedan pažnje svih glazbenih sladokusaca, označio je početak nove ere u kojoj je s ovim legendarnim bendom polako krenulo nizbrdo. Davies je naime u sljedeće dvije godine postao opsjednut tadašnjim dance trendovima i bio je, među ostalim, spreman prodati dušu benda samo da bi ostao komercijalno relevantan i držao korak s ukusom tadašnje ‘MTV’ generacije. Naravno, to mu se na kraju osvetilo. »Brother Where You Bound« album je koji moraju nužno čuti svi oni ljubitelji progresivnog rocka koji su, puni predrasuda, uvjereni da je pop po definiciji nešto loše, osobito pop iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, jer Supertramp na njemu na savršen način spajaju dva naizgled nespojiva glazbena svijeta.
Postava
Rick Davies – klavijature, vokal
John Helliwell – saksofon
Bob Siebenberg – bubnjevi
Dougie Thomson – bas gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Marty Walsh – gitara
Doug Wintz – trombon na “Cannonball”
Cha Cha – prateći vokal na “Still in Love”
David Gilmour – gitarsko solo na “Brother Where You Bound”
Scott Gorham – gitara na “Brother Where You Bound”
Brian Banks – programiranje sinklavira
Anthony Marinelli – programiranje sinklavira
Scott Page – flauta na “Better Days” & “Brother Where You Bound”
Gary Chang – Fairlight & PPG programiranje
Produkcija
David Kershenbaum i Supertramp
Popis skladbi
1. Cannonball (7:40)
2. Still in Love (4:28)
3. No Inbetween (4:41)
4. Better Days (6:12)
5. Brother Where You Bound (16:34)
6. Ever Open Door (3:05)
