Lokacija: Pordenone / Teatro Comunale Giuseppe Verdi / Italija
Datum: subota, 24.05.2014
Steve Hackett, briljantni gitarski virtuoz i bivši član legendarne progresivnorockovske skupine Genesis, ovaj se put javio u talijanskom gradu Pordenone, gdje mu je to bio jubilarni, stoti nastup na turneji ‘Genesis Extended’. Na toj turneji gospodin Hackett sa svojim dugogodišnjim pratećim bendom nastavlja izvoditi neke od najomiljenijih Genesis klasika iz njihova klasičnog razdoblja (sedamdesete), koje je na pojedinim mjestima spretno rearanžirao unošenjem puhača u režiji Roba Townsenda, no zadržao sve njihove bitne značajke, što je na čudesan način dokazao i te večeri usred dupkom pune dvorane Teatro Comunale Giuseppe Verdi.
Atmosfera koju je u stanju dočarati Steveov bend gotovo je na istoj razini kao ona koju su dočaravali Genesis u svojem klasičnom, progrockovskom razdoblju, što je možda najbolji kompliment koji se može dati tim izvrsnim glazbenicima. Popis izvedbi ovaj je put bio prilično drukčiji nego prilikom našeg prošlogodišnjeg susreta s Hackettovim bendom u Vicenzi, pa smo te večeri čuli podosta iznimno ugodnih iznenađenja iz šarolike Genesisove riznice. Ovaj put na repertoaru nije bilo ni jedne skladbe s albuma »Wind & Wuthering« (1977), ali je zato bio toliko veći naglasak na albumu »Nursery Cryme« (1971), dok je glavno iznenađenje večeri bila izvedba udarnog simfoprog epa »The Knife«. On naime izvorno potječe s drugog Genesisova studijskog albuma, »Trespass« (1970), na kojem je gitaru još svirao Steveov prethodnik Anthony Phillips, koji se od skupine oprostio zbog straha od koncertnog nastupanja.
»The Knife« Genesis su izvodili uživo i nakon Steveova dolaska, tako da mu ta skladba naravno nikako nije strana, no ipak je lijepo vidjeti da je u repertoar uključio i kompoziciju na čijem nastanku nije sudjelovao. Pjevač Nad Sylvan, koji je uz glasovnu srodnost do u tančine razradio originalnu scensku mimiku legendarnog Petera Gabriela, i ovaj je put bio u mušketirskoj košulji s baroknim rukavima, čime je bio glavni jamac vrhunske teatralnosti koja nikada ne smije izostati kad je riječ o klasičnim Genesisima. Rob Townsend je sa svojim šarolikim izborom puhača skrbio za unošenje jazzovskih i folk aranžmana kojih na originalnim verzijama nije bilo, no ugodno su obogatili zvučni kolaž pojedinih skladbi, dok je povremeno pomagao i s pratećim vokalom.
Vrhunski se istaknuo i bubnjar sa šeširom Gary O’Toole, koji je do u tančine proučio bubnjarsku tehniku Phila Collinsa, dok je u glavnoj pjevačkoj ulozi zablistao na skladbi »Fly On a Windshield«. Klavijaturist Roger King te je večeri obavljao vrlo zahtjevnu zadaću pokrivanja višeslojnih klavijaturskih aranžmana nezaboravnog Tonyja Banksa, no svoj je posao obavio s odličnom ocjenom. Od svih članova Steveova benda King je djelovao najozbiljnije i najstudioznije, što mu je kao ‘Banksovu zamjeniku’ nekako i pristajalo. Njegov zvjezdani trenutak bio je, očekivano, klavijaturski solo na »Selling England By the Pound« (1973) remek-djelu »Firth Of Fifth«.
Te je večeri Steve u bendu imao i glazbenika koji je primio gotovo toliko ovacija koliko i on sam. Nakon kraće odsutnosti, kad ga je mijenjao Lee Pomeroy (It Bites), u Steveov se bend vratio karizmatični basist Nick Beggs, jedna od najupečatljivijih scenskih pojava uopće, koji nije samo fenomenalan basist i inovator na Chapman sticku, nego i sjajan pjevač, što već odavno znaju svi ljubitelji novovalnih prvaka Kajagoogoo. Beggs ovaj put nije imao kitice i kilt, nego je njegov novi imidž podsjećao na nekog raspoloženog trash metalca, tako da je već i izgledom odskakao među članovima Hackettova benda, dok njegova tehnika sviranja basa povremeno više podsjeća na sviranje gitare. Beggs je preuzeo vokalni žezlo posvuda gdje je trebalo otpjevati najviše tonove, dok je na otvarajućoj skladbi »Dance On a Volcano« svirao bas s dva vrata. I inače je do u tančine proučio scenski pristup Mikea Rutherforda te je između stojećeg i sjedećeg položaja kod pojedinih skladbi spretno mijenjao bas gitaru i svoj najdraži instrument, to jest Chapman stick.
Gitarski maestro, koji se tijekom nastupa još od sedamdesetih drži pomalo pogrbljeno, ovaj je put oko vrata imao prebačen crveni šal da bi svojoj pojavi dodao barem djelić teatralnosti, a inače je te večeri bio utjelovljenje vrhunskog raspoloženja i uigran do savršenstva, tako da smo ga s neskrivenim oduševljenjem pratili u svim njegovim specifičnim gitarskim pasažama i improvizacijama. Nakon silovitog otvaranja s »Dance On a Volcano« Steveovo nas je međusobno izuzetno uigrano društvo odmah prevezlo u Gabrielovu eru izvedbom viktorijanskog epa »Dancing With the Moonlit Knight«, gdje smo se, što se samog ambijenta tiče, ponovno našli negdje na pola puta između stvarnosti i fantazije.
Prvo ugodno iznenađenje te večeri bila je izvedba skladbe »Squonk«, još jednog klasika s albuma »A Trick of the Tail« (1976), gdje je Sylvan ponovno dokazao da gotovo jednako dobro kao Gabrielov glasovni registar može dosegnuti i Collinsov. Izvedbama skladbi »Fly On a Windshield«, gdje je na vokalu oduševio O’Toole, i »Broadway Melody of 1974« načas smo se našli na albumu »The Lamb Lies Down On Broadway« (1974), s kojeg su te večeri iznenadili i izvedbom skladbe »Lilywhite Lilith«. Na veliku radost svih ljubitelja klasičnog albuma »Nursery Cryme« Steveovo je društvo te večeri redom odsviralo sva tri ključna, epska remek-djela s tog nezaboravnog ostvarenja, na kojem se Hackett 1971., nakon dolaska iz opskurnog benda Quiet World, prvi put predstavio svijetu u ulozi gitarista Genesisa.
Izvedbu udarnog zimzelenog hita »The Return of the Giant Hogweed«, gdje je Steve između ostalog oduševio demonstracijom gitarske tehnike ‘tapping’ (tu je tehniku te večeri demonstrirao i tijekom izvođenja skladbe »Dancing With the Moonlit Knight), koju je 1971. upravo on počeo unositi u rock glazbu, dakle otprilike sedam godina prije nego što ju je Eddie Van Halen naširoko populariziral. Epsku priču o invazivnom ruskom korovu, koji je ‘zaslugom’ nepromišljenog engleskog istraživača porobio viktorijansku Englesku, slijedila je starogrčka mitološka priča o nastanku Hermafrodita kroz izvedbu epa »The Fountain Of Salmacis«, okrunjenog raskošnim melotronskim aranžmanima. Naravno, među tri »Nursery Cryme« zimzelena nije izostao ni najomiljeniji među njima, to jest »The Musical Box«, u kojem se na čudesan način istaknuo pjevač Sylvan, koji nas je svojom pjevačkom izvedbom i scenskom mimikom načas uspio uvjeriti da se na pozornici nalazi reinkarnacija mladog Petera Gabriela.
Među izvedbama Genesisovih zimzelenih hitova nije smio izostati ni hit »I Know What I Like (In Your Wardrobe)«, među ‘svijetom’ inače najpoznatija skladba iz Gabrielove ere, te Steveova tradicionalna, kratka solo točka naslova »Horizons«, gdje su svi scenski reflektori bili usmjereni na njega. Izvedba skladbe »The Knife«, koju je Sylvan najavio s visoko podignutim bodežom, bila je, kako je već spomenuto, jedan od vrhunaca večeri, dok je veliki vrhunac nastupio kroz izvedbu Genesisova magnum opusa »Supper’s Ready«. Sylvan se doduše tijekom ključnih sekcija tog nezaboravnog superepa nije odjenuo u cvijet niti nabio kutije na glavu, no njegova verzija antikrista odjevenog u crni plašt ipak je ostavila iznimno impresivan dojam. Time je završio redovni dio nastupa.
U bisu je Steveova družina iznenadila još jednim zimzelenom s albuma »Foxtrot« (1972), »Watcher Of The Skies«, koji je na prethodnoj turneji izvođen kao otvarajuća skladba. Ovdje je doista sve bilo podvrgnuto originalnoj Genesisovoj scenskoj koreografiji, jer je i raspored svjetala bio jednak onome iz vremena kad su »Watcher Of The Skies« izvodili s Gabrielom u postavi. Koncert je završio gotovo očekivano, izvedbom instrumentalne poslastice s jazz fusion elementima, »Los Endos«, u koju je gospodin Hackett spretno uključio i središnji gitarski motiv svoje solo skladbe »Slogans«. Talijansku publiku gotovo je izbacilo iz cipela kad su na red došle ovacije kojima nije bilo kraja, dok je članovima benda bilo pomalo nelagodno, odnosno bilo im je do smijeha kad su od organizatora dobili ruže kakve se obično dodjeljuju opernim divama.
Gledati Hackettov bend dok izvodi neka od najboljih dostignuća u povijesti progresivnog rocka uvijek je nezaboravno, gotovo transcendentalno iskustvo, kao da si se vremenskom kapsulom vratio u neku puno romantičniju glazbenu eru, a trenutno je to doista najbolja moguća zamjena za originalnu magiju Genesisa iz njihova klasičnog razdoblja. Steve i njegova virtuozna družina dakle su i nastupom u Pordenoneu dosegnuli, pa čak i nadmašili naša velika koncertna očekivanja i ostavili nas gladne što bržeg ponovnog ‘viđenja’. O tome pak tradicionalni talijanski kramari, koji su se vedrili ispred ulaza u dvoranu i ispred nje prodavali majice s jeftinim imitacijama raznih Genesisovih grafičkih motiva iz osamdesetih (to jest iz ere ‘pop rock tria’), naravno nisu ni sanjali.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Dance on a Volcano
2. Dancing With the Moonlit Knight
3. Squonk
4. Fly on a Windshield
5. Broadway Melody of 1974
6. The Return of the Giant Hogweed
7. The Fountain of Salmacis
8. The Musical Box
9. I Know What I Like (In Your Wardrobe)
10. Horizons
11. Firth of Fifth
12. Lilywhite Lilith
13. The Knife
14. Supper’s Ready
—bis—
15. Watcher of the Skies
16. Los Endos (including Slogans)
