Premiata Forneria Marconi i buket nezaboravnih cvjetova progresivnog rocka u srcu Furlanije (2017)
Lokacija: San Daniele del Friuli / Piazza Vittorio Emanuele / Italija
Datum: petak, 23.06.2017
San Daniele Del Friuli furlanska je prijestolnica pršuta. Upravo u petak, 23.06.2017., grad je po godišnjoj tradiciji ponovno priredio veliki dan posvećen slavljenju te hrane, koju vrlo dobro poznaju i Slovenci, ali si zbog toga ne razbijaju glavu, jer odlično znaju da se pravi pršut, naravno, nalazi na slovenskom Krasu. Kako god, izlet u taj grad zasigurno je zanimljiv i s gledišta potpunog oportunizma, jer se njegov stari dio nalazi na brežuljku. Okružen je gradskim zidinama, a unutra je i dvorski kompleks. Dakle, čak i ako se tamo nađeš slučajno, ima što vidjeti. No, ovaj put bio je petak, a kako je ovogodišnji lipanj bio koncertno prilično jadan, utoliko je veselija bila vijest koju sam dobio tek usred istog dana da tamo nastupaju veliki veterani talijanske scene simfonijske i progresivne rock kulture. To su naravno Premiata Forneria Marconi, ili skraćeno PFM. Vrijedi spomenuti i to da je taj petak bio jedan od najgorih lipanjskih dana ove godine, što se tiče dnevne žege i teške sparine.
Jedna od središnjih postava golemog vala progresivnog rocka, koji se je kao posebna razvojna grana bujao na tlu Italije tijekom sedamdesetih, dakle još uvijek djeluje. Uz šaku svojih suvremenika, poput Le Orme (oni nastupaju u obližnjem Lignanu, 03.08.2017.), pa New Trolls, ostataka sastava Goblin. Premiata Forneria Marconi se u 2017. na pozornicama postavlja kao septet. U ekipi je od izvornih i osnivačkih članova naravno još uvijek bubnjar i vokalist Franz Di Cioccio, koji je 1970. osnovao PFM na zgarištu prethodnog sastava I Quelli. Godine 1974. sastavu se pridružio basist Patrick Djivas, koji Cioccu stalno pravi društvo i u današnjim PFM-ovima. Njegova je izvrsnost dobro poznata i Ramazzottiju, jer je Djivasa izabrao u pratnju jedne od svojih prošlih svjetskih turneja. Na glavnoj gitari sastavu se nakon umirovljenja markantnog Franca Musside pridružio izniman virtuoz Marco Sfogli, dok violinu i dalje drnda (i povremeno svira klavijature) stari znanac grupe Lucio Fabbri. Potonji je svirao u PFM-u od kraja sedamdesetih do druge polovice osamdesetih, a sastavu se 2002. ponovno priključio. Novi PFM povremeno se pojavljuju čak s tri klavijaturista (uključujući povremene usluge Fabbrija). Na pozicijama dvojice stalnih klavijaturista tako su svoja mjesta u ekipi pronašla mlađa glazbenika, i to Alessandro Scaglione (također Moog, Hammond, električni klavir) te dodatni klavijaturist, gitarist i glavni vokalist Alberto Bravin. A da bi se Di Cioccio mogao raspojasati tijekom koncerta po mili volji i s bubnjarske pozicije opušteno prijeći na mjesto glavnog vokalista, PFM su u svoje redove uključili i dodatnog bubnjara i udarača Roberta Gualdija. Na pozornici su tako bila postavljena dva seta bubnjeva i gotovo pravo nepregledno more raznoraznih klavijatura.
Prostor na trgu Piazza Vittorio Emanuele bio je krcat. Pozornica je bila stisnuta u kutić trga, pred nju se nagurala gomila od kojih 500 slušatelja, pri čemu su stvorili »čep«, jer je rijeka prolaznika nadirala iz pozadine i čas slijeva čas zdesna neprestano pritiskala sve one koji su željeli poslušati koncert. Tome valja pribrojiti i nepodnošljivu vrućinu, koju je dodatno pojačavala jaka scenska rasvjeta i naravno masa tijela koja su se pred pozornicom (htio ne htio) »stiskala« zajedno.
Međutim, ti ne baš ugodni uvjeti za uživanje u koncertnoj glazbi nisu utjecali na inače odličnost i izvrsnost koncertnog nastupa koji su isporučili PFM. Kroz dug i opsežan repertoar, koji je iznosio preko dva sata čiste svirke (ne računajući dulje komentare u pauzama između skladbi inače razdraganog i »jezičavog« Franza), odsvirali su većinu djela iz početnog razdoblja svoje karijere, a to je bilo ključno za svakoga tko traži tehničku kompleksnost, briljantnu uigranost i zna se prepustiti krilu mistične atmosfere, koju nadograđuje i prstohvat neprestano vragolaste i iskričave svirke, satkane u mediteranskom okruženju, začinjene šakom izvrsnih improvizacijskih točaka. I one su zauzimale posebno mjesto u koncertnom repertoaru. Tako smo mogli uživati u produljenim eskapadama violine, briljantnim komadima solaža električne gitare i udvostručenom bubnjarskom ulošku Di Cioccia i Gualdija.
PFM su razveselili posjetitelje, među kojima su u publici dominirali naravno oni s godinama rođenja od 1955. naniže u četrdesete, i to tako da su izveli seriju točaka sa svojih klasičnih albuma. Nešto više pozornosti posvetili su osobito albumu »Photos of Ghosts« (1973), s kojeg je već u početnom dijelu koncerta odjeknula naslovna skladba, a njoj su u nastavku društvo pravile još Promenade The Puzzle i Mr. 9 Till 5. S »L’isola di niente« (1974) PFM su već uvodno odsvirali izvrsnu mističnu La luna nuova, a repertoar su izdašnije opteretili materijalom sa studijskog prvijenca »Storia di un minuto« (1972) tako da su izveli oba dijela skladbe Dove… quando…, koja su se pretvorila (u potiho očekivanu) La Carrozza Di Hans, a nakon toga odsvirali su još i Impressioni Di Settembre. S drugog studijskog albuma« Per un amico« (1972) PFM su izveli samo jednu skladbu (Il banchetto), a izvedbom skladbe Paper Charms nisu zaobišli ni album »Chocolate Kings« (1975).
Bend si je priuštio trenutak za izdašno uživanje u klasičnoj glazbi, kad je na svojstven način priredio insert glazbe Prokofjeva za balet Romeo i Julija. U drugoj polovici koncerta PFM su se poklonili i pokojnom talijanskom kantautoru Fabriziu De Andréu izvedbom dvaju njegovih djela. PFM i De André naime su u prošlosti dosta surađivali na pozornicama. Otud i izdanje koncertnog albuma »Fabrizio De André e PFM – In concerto« (1979) te “In concerto – Volume 2” (1980). Aha, bend nije zaobišao ni vragolastu Maestro della voce (»Suonare suonare«, 1980) te je koncert očekivano i nadasve furiozno i gromoglasno zaključio skladbom Celebration (album »Photos of Ghost«, 1973).
Bend je kroz koncert razvijao strastven zvuk, koji se pod težinom preljevenih emocija savijao, a istovremeno su PFM u trenucima razvijali pravi orkestralni zvuk i djelovali kao pravi simfonijski orkestar, što ne čudi kad zbrojiš sve zvučne zavjese koje su u povremenom društvu supostvarivale trostruke klavijature.
Ukratko, bio je to u svakom pogledu izvrsno začinjen koncert, izveden s nevjerojatnom doktrinom, ostavštinom i velikim znanjem, rutinom i iskustvom. Nad svime je pak kraljevao izniman osjećaj za sve čega su se glazbenici laćali. Karizmatični poglavar Franz Di Cioccio i ekipa ostaju veliki perfekcionisti u svom glazbenom zanatu, koji ništa ne prepušta slučaju. Svakom svom činu pristupa sa stopostotnom zauzetošću i koncentracijom. Te večeri priredili su nezaboravan koncert, satkan od nevjerojatnog vrtuljka skladbi iz zlatne ere svog velečasnog djelovanja. PFM ostaju grupa koja se kroz sve te duge godine prkošenja trendovima i unatoč napunjenih čvrstih četrdeset i sedam godina nije u srcima i na pozornici postarala ni za pedalj. Zato posjet njihovim koncertima ostaje nadasve preporučljiv čin za svakoga tko rado sluša glazbeni perfekcionizam koji kompleksnost i muzikalnost komponiranja spaja u svojstven, a nevjerojatno dopadljiv konglomerat. Za prave progrockerske sladokusce pak odlazak na koncert PFM-a i u 2017. zapravo je posebna vrsta rituala i duhovna obveza.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
