Lokacija: Graz (Gradec) / Stadthalle / Austrija
Datum: nedjelja, 23.11.2014.
Grazska dvorana Stadthalle ovaj je put u svojim njedrima ugostila Petera Gabriela, jednog od najslikovitijih glazbenih umjetnika i pjevačkih ikona svih vremena. Izrazito karizmatični Gabriel kultni je status stekao još kao član legendarne progresivnorock (a kasnije i poprock) skupine Genesis, gdje je već oduševljavao i kao vrhunski scenski zabavljač, a poslije je solo karijerom suoblikovao i pomicao brojne granice u povijesti popularne glazbe te s hitovima poput »Solsbury Hill«, »Biko«, »Sledgehammer«, »Big Time«, »Don’t Give Up«, »Digging In The Dirt« i »Steam«, da spomenemo samo neke, osvojio brojne nagrade i svjetski glas.
Gospodin Gabriel od 2012. godine nalazi se na dugoj turneji naziva ‘Back To Front’, na kojoj slavi dvadeset i petu obljetnicu izlaska svog petog studijskog albuma »So« (1986.), i to uz pomoć banda u kojem su trojica glazbenika koji su sudjelovali na najuspješnijoj ploči Peterove bogate solo karijere. Peterov su band na ovoj ‘produljenoj’ turneji činili glazbeni majstori takvog kova kao što su legendarni basist Tony Levin (King Crimson), jedini član Peterova banda koji s njim surađuje od samog početka, gitarski virtuoz David Rhodes i bubnjarski velemajstor Manu Katche. Prekaljeni klavijaturist David Sancious pak je bio član turnejske ekipe koja je album “So” predstavljala odmah nakon izlaska.
Kvintet iskusnih ‘starih mačaka’ pratile su dvije mlade glazbenice i izvrsne prateće pjevačice, Jennie Abrahamson i čelistica Linnea Olsson, koje su prije početka turneje zamijenile zbog bolesti odsutnu Ane Brun. Njima je Peter velikodušno namijenio ulogu svojevrsnog pratećeg predizvođača, što su Jennie i Linnea obilato iskoristile te s izuzetnim žarom odsvirale tri skladbe, od kojih je najviše uvjerila završna naslovljena »Phoenix«. Djevojke su u svom kratkom solo nastupu, koji se temeljio na iskonskom keltskom melosu (zbog čega su na trenutke pomalo podsjećale i na Enyu), oduševile u mnogočemu, posebno kad su se harmonično izmjenjivale na glavnom vokalu i potvrdile da gospodin Gabriel s godinama nije izgubio osjećaj za izbor odličnih pjevačkih ‘asistentica’.
Nakon iznimno ugodnog početnog koncertnog zagrijavanja, kad je cijelu dvoranu obavio oblak keltske melankolije, došlo je vrijeme za veliki dolazak glavne zvijezde koncertne večeri, koja se na pozornici doduše pojavila još prije nastupa obiju pjevačica. Striček Gabriel svoj je nastup, koji je na duhovit način i na vrlo dobrom njemačkom usporedio s jelovnikom u restoranu, podijelio na tri dijela: uvodni akustični dio kao predjelo, električno obojeni dio kao glavno jelo te cjelovita, neprekinuta izvedba albuma »So« za desert. Peter je potom sjeo za klavir te u društvu Jennie i Linnee, koje su mu se pridružile u ulozi pratećih pjevačica, otvorio svoj nastup izvedbom posve nove skladbe »What Lies Ahead«. Iako se Peter od vremena kad je 1976. započeo solo put dosta promijenio što se tiče vanjskog izgleda, protekla desetljeća ni u čemu nisu poljuljala njegove pjevačke mogućnosti, jer ima odlično očuvan vokal. U starijim godinama, razumljivo, često izbjegava pretjeranu uporabu nekih visokih registara pa ih radije prepušta pratećim pjevačicama odnosno pjevačima.
Njegova karizmatična scenska pojava također i danas ostaje neokrnjena. Zapravo se s godinama čak ‘oplemenila’, što je tijekom nastupa u Grazu dokazao vrlo energičnim, na trenutke čak i plesnim pokretima, stalnim šetnjama po pozornici te žarkim poticanjem previše suzdržane, pretežno austrijske publike. Peterovi nastupi još od vremena Genesisa vrijede kao nešto posebno i nepredvidljivo, pa je tako i kroz solo karijeru postalo svojevrsnom tradicijom da na svakoj novoj turneji pripremi neko fascinantno scenografsko iznenađenje ili više manjih. Ovaj je put Peterova pozornica sadržavala golemu, pomičnu rasvjetu u obliku dugih stupova, koji su svojim oblikom podsjećali na križance između sprava za fitness i kontrolnih tornjeva u koncentracijskom logoru. Te neobične naprave tijekom koncerata je upravljala i usmjeravala skupina tajanstvenih, zamaskiranih momaka koji su ostavljali dojam kao da su upravo izašli iz nekog filma o distopijskom društvu odnosno iz Orwellova romana ‘1984’, iako je zapravo riječ bila samo o scenskim tehničarima. Njihova mračna i na trenutke zloslutna prisutnost zajedno s pomičnom rasvjetom savršeno se uklapala u društvenokritične tekstove i humanističku notu pojedinih Gabrielovih evergreena, koji su te večeri oživjeli s izvornom magijom.
Nakon nježnog i melankoličnog uvodnog dijela, koji je lijepo nadopunila klasika »Come Talk To Me«, atmosfera se, kad su na pozornicu polako počeli dolaziti Peterovi stari glazbeni kamerati, polako počela zagrijavati. Tony Levin se sa svojim karakterističnim Chapman stickom na pozornici pojavio prvi i polako su evergreeni »Shock The Monkey« i »Family Snapshot« počeli doživljavati preobrazbu iz akustičnog u naelektrizirani izgled, dok je tijekom izvedbe »Digging In The Dirt« već bila prisutna cijela ekipa, dakle i gitarist Rhodes, bubnjar Katche i klavijaturist Sancious. Tijekom izvedbe skladbe »The Family And The Fishing Net« zavladali su i nešto elektroničniji zvukovi, kakvi su karakteristični za neka novija Peterova djela. Vrlo dobro ispao je i mračni »No Self Control«, u kojem se Peter namjerno izbjegavao prijetećim, padajućim i dižućim stupovima s rasvjetom, dok je »Solsbury Hill«, skladba o njegovu razlazu s Genesisom, nedvojbeno bio vrhunac prvog dijela ovog koncerta, što se vidjelo i po najdužem pljesku te večeri.
Nakon novije balade »Why Don’t You Show Yourself« došlo je vrijeme za dugoočekivani ‘desert’ ove večeri kroz cjelovitu izvedbu albuma »So«, pri čemu nije bilo moguće previdjeti koliko su svi glazbenici na pozornici uživali tijekom izvedbe pojedinih skladbi te se potpuno prepustili čarobnoj atmosferi. Peterova ekipa instrumentalnih velemajstora koncertnu je verziju »So« otvorila nezaboravnim uvodnim standardom »Red Rain«, koji je cijelu dvoranu obojio nijansama crvene boje, dok su se na golemoj scenskoj projekciji u pozadini razbijale kapi crvene kiše. Zanimljivo je da je Gabrielov band slijed skladbi s »So« izvodio u skladu s reizdanjem tog albuma iz 2002., na kojem se evergreen »In Your Eyes« nalazi sasvim na kraju, a ne prema izvornom redoslijedu.
Jedan od vrhunaca večeri bio je svakako veliki hit »Sledgehammer«, za koji je Peter dobio brojne nagrade i koji je najčešće prikazivani videospot u povijesti MTV-ja. Atmosfera u dvorani dosegnula je apsolutnu točku vrelišta kad je na red došla nezaboravna balada »Don’t Give Up«, koju je Peter na originalnoj verziji izvodio u duetu s legendarnom pjevačicom Kate Bush. Ona te večeri naravno nije bila prisutna, no na fascinantan ju je način zamijenila Jennie Abrahamson, koja je na savršen način nadopunjavala Peterov dojmljivi vokalni nastup.
Nakon skladbe »That Voice Again« uslijedila je odlična, izuzetno proživljena verzija ‘mirnog’ evergreena »Mercy Street«, u kojoj je Peter tijekom pjevanja ležao na pozornici dok su ga odozgo snimale kamere. Kratkom ‘zatišju’ ubrzo je bio kraj, jer je atmosfera u dvorani ponovno eksplodirala tijekom izvedbe bombastičnog hita »Big Time«, u kojem se gospodin Gabriel ponovno na izvrstan način uživio u ulogu malograđanskog jappieja koji je upravo stigao u veliki grad. Tijekom izvedbe skladbe »We Do What We’re Told (Milgram’s 37)«, oštre kritike neetičnog američkog psihološkog eksperimenta, ponovno je zavladala mračna atmosfera, koju su nadopunjavale prijeteće i stoične pojave zamaskiranih scenskih tehničara. Oni su golemе reflektore postavili tako da su podsjećali na nadzorne tornjeve iz nekog koncentracijskog logora. Tijekom izvedbe poticajnog »This Is The Picture (Excellent Birds)« Jennie Abrahamson odlično je zamijenila originalni doprinos Laurie Anderson te je zajedno s Peterom opet pobrinula se za izvrstan vokalni duet. Peterov je band izvedbu cijelog albuma »So« zaključio uvijek emotivnim »In Your Eyes«, koji je izvorno bio posvećen Peterovoj bivšoj družici Rosanni Arquette, no kasnije je dobio posve drugi, znatno dublji smisao, što je prije izvedbe istaknuo i sam.
Nakon kratke stanke Peterova se družina vratila na pozornicu i nagradila nas sjajnom verzijom mračne i elektronski začinjene klasike »The Tower That Ate People«, tijekom koje je scenski spektakl dosegnuo svoj vrhunac, jer se sa stropa iznenada spustio golemi obruč iz kojeg se potom napuhnulo platno u obliku tornja, pri čemu se činilo da je toranj gospodina Gabriela, dok je stajao ispod izduljene konstrukcije, jednostavno ‘pojeo’. Za oproštaj je uslijedila iznimno proživljena izvedba mirovnjačkog hita »Biko«, koji je Peter, koji nije mogao iz svoje kože velikog humanitarca, u kratkom obraćanju posvetio 43 meksička studenta koje je nedavno, po naredbi korumpiranog lokalnog gradonačelnika, otela policija i predala ih mafiji. Ona se s njima obračunala na krajnje brutalan način, sa smrtnim žrtvama. Pacifističkom zadušnicom završila je večer brojnih koncertnih vrhunaca, osobito što se tiče glazbene izvedbe i scenske koreografije.
Nastup Petera Gabriela u Grazu bio je u svakom pogledu jedan od ovogodišnjih koncertnih vrhunaca, posebno za sve one koji smo ga te večeri prvi put pogledali uživo i izbliza se uvjerili u njegovu nevjerojatnu scensku karizmatičnost i glazbenu bezvremenost. Vrlo je teško izdvojiti doprinose pojedinih glazbenika, jer su doslovno svi, uključujući Petera na klaviru i klavijaturama, blistali u ulozi instrumentalista i pokazali se kao međusobno savršeno usklađena ekipa. Veliki scenski motivator je uz sjajno ozvučenje iz njih doista uspio izvući maksimum, no nažalost takav uspjeh nije uspio postići s pretjerano krutom publikom, koja je u življim trenucima premalo sudjelovala u pjevanju refrena i poticanju banda, iako nisu štedjeli s dugim pljeskom između pojedinih izvedbi. Naravno, to nije odigralo neku veću ulogu, pa je pogled na nastup jednog od očeva progresivnog rocka bio velika točka na i ovogodišnjih koncertnih posjeta.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. What Lies Ahead
2. Come Talk to Me
3. Shock the Monkey
4. Family Snapshot
5. Digging in the Dirt
6. Secret World
7. The Family and the Fishing Net
8. No Self Control
9. Solsbury Hill
10. Why Don’t You Show Yourself
11. Red Rain
12. Sledgehammer
13. Don’t Give Up
14. That Voice Again
15. Mercy Street
16. Big Time
17. We Do What We’re Told (Milgram’s 37)
18. This Is the Picture (Excellent Birds)
19. In Your Eyes
—dodatak—
20. The Tower That Ate People
21. Biko
