Lokacija: Grado / Diga Nazario Sauro / Italija
Datum: ponedjeljak, 02.08.2010
Tek nekoliko streljaja od slovenske granice, s druge strane Tršćanskog zaljeva, kao gošća posljednjeg dana festivala u Gradu 2010. nastupila je Patti Smith, jedna od kumica punk pokreta, iako je u duši zaprisegnuta pripadnica generacije cvijeća i ruža s prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete, kad su svijetom vladali hipiji. Patti Smith ovih dana krstari Apeninskim poluotokom, a nastup u Gradu bio je najistočnija točka njezine mini talijanske turneje. Sam prostor nalazio se tik uz obalu u samom središtu grada – morski ambijent bezobrazno se pogledavao s onim iz izolskog Simonovog zaljeva, a crno nebo i prijeteće munje posvuda naokolo pobrinuli su se za dodatno naelektriziranu atmosferu. U mislima mi se nehotice prikrao spomen na posjet koncertu Jethro Tull prošlog srpnja u Vidmu, kad je vrijeme također cijelo vrijeme kuhalo nevrijeme, a nebo se otvorilo tek nakon kraja nastupa. I ovaj put izvukli smo se manje-više suhi, hvala “bratu gromu” i “sestri prirodi”, kako ih je nazvala Patti, koji su svom snagom udarili baš u trenutku kad smo se, puni koncertnih dojmova, zadovoljno smjestili u čeličnog konjića. Ali idemo lijepo po redu!
Još prije nastupa američke glazbenice na svoje je došao kantautor domaćih korijena, ali meni nažalost nepoznatog imena. Naoružan akustičnom gitarom u ruci prošetao je kroz autorski materijal kvalitetnog pedigrea, a nastup začinio izvedbom Springsteenove The Ghost Of Tom Joad. Jednodimenzionalne rock koračnice i kantautorov nastup najlakše bi se mogli usporediti upravo s spomenutim Bossom, a energičnost i karizmatičnost izvođenih skladbi od potpunog poklapanja sa Springsteenovim poimanjem glazbe odvajala je samo snažna prisutnost folk komponente, za koju se pobrinuo popratni zvuk usne harmonike. Unatoč zadovoljavajućoj izvedbi, činilo se da je nastup melankolično-emotivnog glazbenika, u iščekivanju glavne atrakcije večeri, odzvonio mimo talijanskih ušiju prema otvorenom moru.
Nakon kratke stanke već je došlo vrijeme za Patti Smith! Po pozornici su se najprije rasporedili članovi pratećeg sastava i započeli nastup, a tek su prvi stihovi na pozornicu ispljunuli njihovu šeficu sa svom njezinom karizmom. Ležeran, mirniji početak, koji je naprosto vapio za pospanim izležavanjem negdje uz jadransku obalu, prbudnim je učinio tek prvi veći hit Free Money, odsviran kao treći po redu. Patti je imala podršku dviju akustičnih gitara, a za organski zvuk pobrinule su se klavijature, povremeno zamijenjene sintisajzerom. Za zvuk električnih gitara ovaj put nije bilo mjesta, što je ispalo prokleto dobro, jer je isključivo akustični set Pattine skladbe odnio na novu razinu, pojačao njihovu poruku i na kraju cijeli nastup obojio autentičnošću sedamdesetih, iz kojih likovi i djela Patti Smith potječu.
Razumljivo je velik dio programa činilo djela s kojima se može poistovjetiti svaki obožavatelj njezine glazbe, nisu izostali Gloria, Redondo Beach, Birdland i Beacuase The Night, koju su napisali zajedno s Bruceom Springsteenom davne 1977. Vrijedi spomenuti obrade People Who Died (Jim Caroll) i Play With Fire (The Rolling Stones), kojima je Patti dokazala da je glazbeno iznimno otvorena umjetnica, jer se zna poistovjetiti kako s bjesnijim punkrock elementima tako i s mnogo suptilnijim naslijeđem blues-rockerskih legendi, a istodobno spomenute obrade zapakirati u svoj prepoznatljiv stil, a da ih i dalje zadrži atraktivnima.
Patti Smtih na pozornici djeluje iznimno uvjerljivo. U njoj je zarobljena karizmatična, ali krajnje jednostavna figura. Nastup je slagalica ležernijih i energičnih ritmova, koji se međusobno prepleću i klize jedan u drugi poput pješčanog sata, a Patti ih spretno povezuje jednostavnim obraćanjima, u kojima često spominje riječi sloboda, priroda, slijeđenje srca i slične fraze, aktualne u vrijeme njezina odrastanja, kad je posvuda cvalo cvijeće, a mladež je razdirala ljubav. Jednostavna obraćanja nasmijana je Patti polagala posjetiteljima u srce, a vrhunac poruke došao je sa završnom pjesmom People Have The Power, koja se još kako uklopila u gotovo nevjerojatan događaj iz sredine koncerta. Dvjema “djevojkama cvijeća” unatoč prvotnom posredovanju zaštitarske službe uspjelo je na noge i tik pod pozornicu iz kazališno postavljenog, sjedalima posutog prostora podići cijelu višestoglavu publiku, što je značilo konačni proboj prividnog zida, koji je u prvoj fazi koncerta kočio tečnu razmjenu energije na relaciji između sastava i posjetitelja. Odmah je bilo jasno da je događaj, koji se na koncertima takvog kova događa vrlo rijetko, udahnuo nove snage ionako raspoloženom bendu, pa je svaki sljedeći trenutak bio čisti užitak. Činilo se kao da Patti Smith svira oproštajni koncert! Nekoliko si je puta preko ramena prebacila i gitaru, a privlačna igra triju akustičnih gitara bila je tek još jedan komadić slagalice koja je večer, od koje, iskreno rečeno, nisam očekivao baš ništa posebno, učinila zaista nezaboravnom.
autor: Urban Bolta
fotografije: Urban Bolta
