Metaldays već neko vrijeme nudi tzv. »early arrival«, dakle raniji dolazak na festival. Ako je to u prošlosti značilo samo mogućnost ranijeg kampiranja (a time i zauzimanja najboljih kutaka u hladu), prije nekoliko godina organizatori su ponudu proširili i dodali čak dva zagrijavna dana, na kojima već poprilično popunjeno prizorište zabavljaju bendovi na New Forces pozornici. Mi smo pak službeni početak festivala, ponajviše zbog EMŠA, dočekali u ponedjeljak.
Prvo smo skočili na New Forces pozornicu, gdje se svake godine nađe i lijep broj odličnih bendova, no početak ove godine nije bio baš obećavajući. Pozdravili su nas naime francuski power metalci Bel O Kan, koji djeluju od 2001., iza sebe imaju dva cjelovečernja albuma, a unatoč tome i dalje zvuče poprilično amaterski, predstavili su najklišejiziraniji mogući power metal, koji je zbog dosadnog vokala Caroline i generičnih klavijaturskih uložaka brzo postao nepodnošljiv.
Na New Forces pozornici svake je godine moguće naći (geografski) poprilično egzotične stvari. Ako su prošle godine bubnjiće u očaj tjerali katalonski folk/power metalci Forja, ove je godine to na sličan način uspjelo baskijskim folk metalcima Incursed, koji su zvučali kao neki »poor man’s« Ensiferum ili Wintersun.
Ovogodišnji festival na pozornici Boško Bursać (u nastavku BB) započeli smo belgijskim melodičnim death metalcima Hexa Mera. Njihovo ime na starogrčkom znači šesti dan, u kojem je Bog stvorio čovjeka. Bend ne vjeruje u postojanje Boga (o tome bi Uroš vjerojatno imao štošta za reći), ali je oko Čovjeka izgradio svoju tematiku, a zanimljiv koncept nadogradio solidnim groovy death metalom, obilato potpomognutim brojnim melodičnim uloscima. Na trenutke su dečki podsjetili na švedske The Crown, no do njihove izvrsnosti još im dosta fali. Ne pretjerano potresan, ali solidan (glazbeni) početak ovogodišnjeg festivala.
U sličnom, samo žanrovski drukčijem stilu nastavio je talijanski hard & heavy bend Siska, koji je prošle godine izdao svoj prvijenac Romantic Dark and Violent. Sastav iz Vicenze kao svoje utjecaje nabraja bendove poput Iron Maiden, Judas Priest, Skid Row, Guns n’ Roses i Motley Crue, a oni su u njihovoj glazbi bolno očiti. Osim toga, bendu se izdaleka vidi odakle dolazi – solo gitarist s neonsko zelenom gitarom, bez majice i u uskim tajicama, s pretjeranim nastupaškim pokretima, te mačo frontmen u poderanim trapericama i s Rayban naočalama. Glazbeno su Talijani doduše pokazali trenutak ili dva solidnog heavy metala, no u dubljem sjećanju neće ostati.
Na glavnoj pozornici došlo je vrijeme za lekciju iz doom metala i retro rocka. Najavljena je bila skupina Lucifer, nastala na zgarištu sastava The Oath. Skupina, koja ima iza sebe dva albuma, odsvirala je solidnu mješavinu »okultnog rocka« i doom metala. Ukratko, nešto što se može čuti kod brojnih sastava nastalih u posljednjih deset godina. Kod Lucifer malo više ističe ženski vokal Johanne Sadonis, koja je svojom opravom djelovala kao da je pobjegla iz sastava Abba. Osim toga, unatoč glazbi koja baš ne otkriva toplu vodu, pokazala je da ima karizmu i energiju. Od Lucifer se još može puno očekivati, ovisi koliko će skupina biti ustrajna
Odmah nakon nježne hipijade Lucifer na BB pozornicu je stupilo nešto mnogo ljutije. Britanski trio Leeched iz Manchestera razorio je Metaldays brutalnim i nihilistički zvučećim hardcoreom. Leeched po F.O.A.D. stavu, glasnoći i sirovosti podsjećaju na druge britanske mizantrope Anaal Nathrakh, a nastup trija nije dao disati. Za to je zaslužno ponajviše sirovo režanje frontmena bubnjara te nemilosrdna baraža ritam sekcije. S obzirom na to da dečki dolaze iz Manchestera, gdje se rodila britanska indie rock scena, oni su njezina potpuna suprotnost i veliki srednjak kvazi neovisnoj sceni, na kojoj se zapravo vrte veliki novci. Bez sumnje jedan od najburnijih i najljućih nastupa ovogodišnjeg festivala.
Novozelandski tinejdžerski thrash metal fenomen, Alien Weaponry, zauzeli su veliku Lemmyjevu pozornicu za posljednji dnevni nastup ponedjeljkovog koncertnog programa. Naravno, koncert je po običaju počeo hakom, maorskom ratnom pjesmom i plesom, koji je predvodio bubnjar Henry de Jong.
Dečki su se odlučili za eksponencijalno dizanje atmosfere, jer su počeli s »mirnijim«, većinom engleskim skladbama, koje su pred kraj otprilike sat vremena dugog nastupa prelazile u tvrđe, brže i pretežno na maorskom otpjevane skladbe. Podsjetimo; Alien Weaponry su svoj prvi festivalski nastup odradili prošle godine na drugoj pozornici u Tolminu, a njihova karizma, nadobudnost i tinejdžerska energija osvojili su baš sve prisutne, uključujući organizatore, koji su im ponudili ovogodišnji nastup na velikoj pozornici. Skupina je opravdala povjerenje organizatora, jer su pred pozornicu, iako ne u »prime timeu« i unatoč jednom jedinom izdanom albumu, privukli ne puno manje publike od daleko etabliranijih i popularnijih Arch Enemy. Skupina je predstavila i dvije nove skladbe, a do sljedećeg nastupa na Metaldays nadamo se i novom albumu.
Jedno od istaknutijih (negativno ili pozitivno = »in the eye of the beholder«) imena ovogodišnjeg festivala bili su britanski Rolo Tomassi, koji su si u dobrih deset godina djelovanja stvorili poprilično zvučno ime. Riječ je naime o bendu koji miješa naizgled (odnosno napsluh) nespojive žanrove, a kaotična smjesa dobila je, naravno, nadimak mathcore, no u njihovoj se glazbi mogu naći i utjecaji eksperimentalnog/avangardnog rocka, bezbrojnih »post« žanrova i sl. Rolo Tomassi tako čak i unutar samih komada plutaju između buke i čistog kaosa s jedne te gotovo popularne senzibilnosti s druge strane. Navedeno ponajviše zahvaljujući pjevačici Evi Spence, koja je (barem u mojim očima) na pozornici svojim vrištanjem bila nevjerojatno antipatična, a i glazba Britanaca bila je za moja uši na rubu slušljivosti.
Nakon Alien Weaponry na glavnoj je pozornici bilo vrijeme za još jedan moderniji sastav, ali ovaj put riječ je o metalcoreu, kojeg su branili engleski While She Sleeps. Skupina se prvi put Sloveniji predstavila već 2012. u Ljubljani, ali je tada imala iza sebe samo prvijenac. Ovaj put u džepu je već imala četvrti album »So What?«. Skupina je ovaj put nastupala bez originalnog pjevača, koji je otišao na rehabilitaciju. Umjesto njega vokal je preuzeo iskusni Scott Kennedy iz sastava Bleed From Within. Ljubitelji metalcorea dobili su s While She Sleeps energičan nastup, koji se ogledao u melodici, udarnim breakdownima te kombinaciji grubog i pjevnog vokala. Pristaše metalcorea bili su oduševljeni viđenim. Palo je i poprilično moshpitova, tako da je i skupina dobila dobar odziv. Očito metalcore na festivalu kao što je Metaldays još nije za otpis.
Nakon progresivnih Rolo Tomassi na BB pozornici bilo je vrijeme za lekciju iz doom/death metala sa švedskim October Tide, u kojima djeluju bivši i sadašnji članovi Katatonije, Demonical, Letters from the Colony i dr. Riječ je dakle o sastavu u kojem djeluju članovi s godinama i godinama iskustva. Skupina se na slovenske pozornice vratila prvi put nakon 2012., kada je nastupila na festivalu Metal Mania. U dobrih sat vremena skupina je predstavila presjek svoje diskografije uključujući i poneku svježu stvar s ovogodišnjeg albuma »In Splendor Below«. Sumnja u October Tide ovdje nema smisla. Skupina je uigrana, skladbe su melankolične, tempo sporiji, ali unatoč tome dovoljno razigrane da pristaše doom metala mogu zadržati do kraja. Vjerojatno tome pridonosi i melodičnost. October Tide vrijedi dati još jednu priliku, i to 8. 11. u ljubljanskom Orto baru, gdje će se skupina dokazati i u klubu.
Kao jedno od većih iznenađenja ovog festivala svakako se može svrstati Neurosis. Legendarni sastav, koji postoji više od 30 godina, danas se može smatrati jednim od najutjecajnijih sastava na post-rock/metal sceni. No Neurosis nisu baš za širu masu. Njihova je glazba teška, polako se razvija, puna je atmosfere, vokal je grub i morbidan. Prizorište je bilo prilično prazno, iako su Neurosis bili među zadnjim nastupajućima tog dana. No svakako glazba Neurosis ne može biti za svakoga. Skupina naime uvodi mnoge elemente različitih žanrova, kao što su sludge metal, post-hardcore, tribal te i ambijentalna glazba. Njihov pogled je u nekim aspektima već progresivan i od slušatelja zahtijeva puno. Neurosis su svakako predstavljali posebnost festivala, ali nekako više pripadaju na specifičnije festivale i u klubove.
Dok su na glavnoj pozornici svirali Neurosis, na Bursaćevoj pozornici počeli su svirati austrijski Dornenreich, opisani kao simfonijski black metal. Posjećenost je bila solidna, podrška publike bila je dobra, ali sama glazba nije najbolje uvjerila. U skupini djeluje i violinist, koji bi svojim sviranjem trebao dodati black metalskoj svirci još jednu nijansu više, ali nažalost nije došao do izražaja. Iako skupina ima iza sebe desetak albuma, skladbe su djelovale jednolično, a violina nije previše dodala. Osim toga, ni zvuk nije bio najrazgovjetniji. Ukratko, više sreće za Dornenreich drugi put.
Kao glavni sastav prvog dana bili su najavljeni priznati Arch Enemy, koji su prvi put u Tolminu nastupili već 2008., ali s drugom pjevačicom. Ovaj put su se nakon nekoliko godina vratili s aktualnom vokalisticom Alissom White-Gluz. Arch Enemy su i ovaj put opravdali svoj glas profesionalnim nastupom i izuzetnom uigranošću. U svom su se repertoaru usredotočili na najveće uspješnice, kojima su postigli i veću publiku, što je automatski značilo da će preskočiti prva tri albuma. Uz aktualne hitove pali su još We Will Rise, Ravenous, No Gods No Masters, Nemesis i dr. Veći problem koji Arch Enemy imaju je da sve djeluje previše rutinski. Kod pjevačice djeluje kao da je došla na modnu pistu. Više nego očito je i da skupina puno radi na koreografiji, što je za skupinu koja se promovira kao ekstremni metal poprilično patetično. No očito su Arch Enemy vrlo unosni, što se osjeti u jednostavno strukturiranim skladbama te kod gitarista Jeffa Loomisa (Nevermore), koji unatoč izuzetnom znanju gitare ne pokazuje svoje glavne aduta. Njihov nastup je solidan, za novije obožavatelje može biti i vrhunac, ali nažalost skupina više nije ono što je bila, jer nema ni inovativnosti.
Čast zaključiti prvi dan festivala pripala je švedskim death/black metal veteranima Necrophobic, koji su poprilično nepravedno cijelu svoju karijeru ostali u sjeni suvremenika kao što su Dissection i predstavnika švedske death metal scene. Nakon brojnih problema – među njima samoubojstvo osnivača, gitarista Davida Parlanda te 2013. na zatvorsku kaznu zbog nasilja u obitelji osuđenog dugogodišnjeg basista i vokala Tobiasa Sidegårda (zbog čega je nakon brzog ubrzanja letio iz benda) – Necrophobic se napokon vraćaju jači nego ikad prije. U bend se (doduše već 2014.) vratio vokalist Anders Strokirk, koji je s bendom snimio kultni prvijenac The Nocturnal Silence, a Necrophobic su prošle godine izdali jedan od najjačih proizvoda svoje karijere, Mark of the Necrogram. S naslovnom skladbom Šveđani su pozdravili i Metaldays te u prvim sekundama crveno obojenog nastupa dali do znanja da publiku čeka doza death/black metala najviše kvalitete. Upravo to zlo prizvali su Necrophobic paletom šarenih rifova iz prstiju gitarskog dvojca Ramstedt/Bergeback i vrhunskim diskografskim presjekom, koji je ponudio klasike kao što su Darkside, Celebration of the Goat, The Crossing i The Nocturnal Silence, kao i majstorske novitete Requiem For a Dying Sun i briljantni ep Tsar Bomba, o najvećoj nuklearnoj bombi u povijesti čovječanstva, koju je snagom od 50 megatona 30. listopada 1961. detonirao Sovjetski Savez. Upravo takvu detonaciju pripremili su i Necrophobic i odsvirali vjerojatno daleko najbolji koncert prvog dana festivala.
Fotografije Hexa Mera, Lucifer, Leeched, Rolo Tomassi, October Tide, Neurosis, Arch Enemy, Necrophobic: Nina Grad
Fotografije Dornenreich: Jerneja Jerak
Fotografije UnHuman Insurrection, Bel O Kan, Siska, Incursed, Alien Weaponry, While She Sleeps, Arch Enemy: Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Tekst Lucifer, While She Sleeps, Neurosis, Arch Enemy, October Tide, Dornenreich: Primož Novak
Tekst Alien Weaponry: Sebastijan Videc
Tekst Hexa Mera, Bel O Kan, Incursed, Siska, Leeched, Rolo Tomassi, Necrophobic: Rok Klemše
