Lokacija: Milano / Teatro Leonardo Da Vinci
Datum: četvrtak, 15.05.2008
California Guitar Trio, trojac akustičnih gitara i mnogo više… Japanac Hideyo Moriya, Amerikanac Paul Richards i Belgijac Bert Lams, posve bez očekivanja su svojim zanimljivim i ekstravagantnim interpretacijama velikana klasične glazbe kao i legendarnih rock klasika postigli velik ugled i poštovanje u krugovima ljubitelja gurmanske glazbe, a da ne zaboravimo ni njihov duhovito nadahnut opus – glazbe koja ne poznaje šablone, glazbe koja neprestano istražuje, upušta se u polja novih dimenzija i kao takva svojom jedinstvenom ljepotom nikad ne prestaje oduševljavati i iznenađivati.
California Guitar Trio su glavninu svojih kasnoproljetnih koncerata usmjerili na američko tlo, ali za tri europska koncerta ipak se našlo vremena. California Guitar Trio nisu atrakcija samo zbog gore rečenog. Njihovi koncerti dobivaju posebnu razmjer i dodatni pečat jedinstvenosti kad im se na pozornici pridruži jedan od velikana sviranja bas gitare, fantastični Tony Levin, legenda bez premca, obvezni dio studijske i koncertne postave Petera Gabriela i dio sastava King Crimson.
California Guitar Trio nastupali su praktički u centru Milana, točnije u kazalištu Leonardo Da Vinci. Koncert je počeo nekoliko minuta iza 21.00 sati. Srećom, bez predgrupe. Trio i Tony Levin dočekani su u dupkom punoj dvorani s velikim oduševljenjem. Da bi podigli temperaturu na pravu razinu, otvorili su koncert ubrzanom Melrose Avenue (“CGT + 2”, 2000). U šaljivo razigranoj skladbi, s pravim orijentalnim prizvukom, trio je s Tonyjem Levinom u tren oka natjerao publiku na intenzivno ljuljanje. Ulje na vatru dolio je Blockhead s istaknutim figurama osnovnog motiva, gdje su dečki odmah pokazali jedan od svojih sjajnih zaštitnih znakova, kad su u trenutku stvorili harmoničan preplet triju gitara. Savršen kontrast otvaranju bio je surferski obojeni Unmei, u kojem je u prvi plan stupio majstor Hideyo, dok je Beethovenova ostavština dobivala na krilima vrtoglave brzine jurenja gudačkih harmonija, tako da na kraju više nisi znao jesu li dečki još kod Beethovena ili su iz njega već razvili Let bumbara. Pa ostanimo još malo u klasičnim vodama i kod Bacha uz Prelude Circulation, kad za njom u ruke zgrabi svoj poznati stick Tony Levin, a Richards najavi sljedeću skladbu kao: “Iguana rossa!” Red Iguana je ponovno napunila dvoranu odličnom dozom slobodarskog eksperimentalizma. Korijeni učeničkih godina pod budnim okom čike Frippa i dirigentskom palicom Tonyjeva sticka, okrenuli su doživljaj u dvorani posve naglavačke. Blago nervozno potkovane linije u prvom dijelu u nastavku su zamijenili cerebralni “soundscape” kolaži. Jedinstvena dinamika mnogobrojnih raspoloženjskih stanja! Zbir autorskog materijala dečki nastavljaju posve novom skladbom Turn Of The Tide, a potom u dvorani preko skladbi Eve i Andromeda uspostave mekanu, sanjalačku, suptilnu zvučnu zavjesu uzoraka, uz koju se vrijeme zaustavi, a iskustvo te ponese u neki posve novi, još neotkriveni prostor.
Levin napusti pozornicu, a dečki u nastavku odsviraju najnježniju i ujedno jednu od svojih najljepših stvari, kad se late otvaračke skladbe albuma “White Water” (2005), koju Richards najavi kao skladbu koja nosi ime po nekom malom gradiću u Velikoj Britaniji, gdje su učili svirati gitaru s Robertom Frippom. Skladba The Marsh doista je posveta California Guitar Trio tom gitarskom guruu, a Lams je iz nje svojom mekoćom izvukao prave osjećaje dječje bezazlenosti i čistoće. Taj posve poseban, ali dirljiv trenutak ubrzo je zamijenila obrada izvanrednog aranžmana revolveraške The Good, The Bad & The Ugly (orig. Ennio Morricone), koja je izmamila salve smijeha u dvorani odmah nakon što je Richards prvi put nagazio svoj kvakajući wah wah efekt.
Koncert se primicao svom vrhuncu kad se začuo glavni motiv Mikea Oldfielda Tubular Bells. Publika gromoglasno pozdravi trio, kojem se u izvedbi na pozornici u nastavku isprva pridruži Tyler Trotter na usnoj harmonici, malo za njim pak u dramatičnom završnom dijelu naravno ponovno Tony Levin. Odlična uvertira u vrhunac koncerta, duhovitosti prelivenom aranžmanu u rukama California Guitar Trio ni kraja ni konca. Što uopće može nadograditi tu jedinstvenu Oldfieldovu klasiku? Možda Echoes grupe Pink Floyd? Točno tako. Svu svoju genijalnost i jedinstvenost kad je riječ o preradama aranžmana izvornika, trio je okrunio time što se prihvatio klasika Pink Floyda s njihova albuma “The Meddle” (1971). Lams je vodio dvostruke harmonije koje u originalu pripadaju vokalima, dok je Richards preuzeo u toj točki apsolutni primat, kad je s naprstkom i posebnim efektima oživljavao gitaru Davida Gilmoura. Dok to ne vidiš, teško vjeruješ što se sve može stvoriti samo s tri gitare. Izvanredna psihodelična smjesa, s pravim pravcatim rock akcentom nažalost je bila završna točka koncerta. Publika je bila toliko oduševljena da je pozdravila trio s Levinom kar stojeći, s glasnim ovacijama.
Bis je tekao kako se i očekivalo. Isprva surf naskok s glazbenom podlogom za film “Pulp Fiction” Misirlou te epski atmosferična ljepotica Punta Patri, koja još jednom naglasi izvanrednost glazbenog izraza ovog trija, dovršenost, visoku uigranost i veliku moć te magnetizam neprestanog scenskog zamjećivanja. Trio polako i lukavo isprede, preko harmonija transcendencije, svu svečanost uhvaćenog trenutka, kad stvori nekakvu hipnotičku atmosferu cerebralne zanesenosti, da ne kažem duševne odsutnosti, iz koje se dvorana nekoliko trenutaka naprosto nije htjela probuditi.
Sat i pol nezaboravne glazbene avanture, u koju te odvede duhovit doživljaj glazbenog iskustva ovog trija, kojem nezaboravan pečat daje basist Tony Levin, prošlo je u tren oka. Tony Levin je nadograđivao i dopunjavao zvuk. Tip je toliko iskusan i podmazan svim vodama da je zapravo već pomalo rutinirano unosio u nastup i zvuk trija moment duhovitosti i svojstvenog jazz eksperimenta. Levin je s trijem izveo i svoju solo točku, odbijenu Relentless, koja bi se zasigurno svidjela svim ljubiteljima današnjih King Crimson.
Možda ti se čini ludo što sam to radio u Milanu, jer nisu ustali iz groba Nirvana, The Doors, The Beatles, a još manje Frank Zappa, Miles Davis, Jimi Hendrix ili Janis Joplin, no mogu ustvrditi da čovjeku uz ovakvo punjenje baterija nikako nije žao ni jedne minute ni jednog prijeđenog kilometra na svom životnom putu neprestanog učenja. Učenja kroz zahvaćanje bezgranične ljepote onoga što jednostavno zovemo sloboda. A ta sloboda je glazba, njezin generator, njezino sunce. Ovakva ili onakva.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Set lista California Guitar Trio & Tony Levin:
1. Melrose Avenue
2. Blockhead
3. Unmei
4. Prelude Circulation
5. Red Iguana
6. Turn Of The Tide
7. Cathedral Peak
8. Eve
9. Andromeda
10. The Marsh
11. The Good, The Bad & The Ugly
12. Tubular Bells
13. Echoes
—bis—
14. Misirlou
15. Punta Patri
