Lokacija: Balingen / Messegelände (dvorana Volksbankmesse) / Njemačka
Datum: četvrtak, 11.07.2019
E pa stigao je novi Bang Your Head!!! festival. Gdje drugdje nego opet u njemačkom Balingenu. Hja, ovogodišnja vremenska prognoza za srpanj postala je doista posve ekstremna, ne samo prognoza, nego i samo vrijeme. Ekstremni vrućinski valovi kakve svijet ne pamti, ukrštani s pljuskovima višednevnih pljuskova. Da, i upravo u takav ciklonski val bio je termino gurnut ovogodišnji Bang Your Head!!! festival. U ukupnom zbroju ovogodišnji festival bio je prilično mokar, konkretno previše mokar, ali tako to ide. Vrijeme bira nas, ne mi njega.
Ukratko. Ovogodišnji warm up preskočili smo, što se nije dogodilo prvi put otkako idemo na ovaj cijenjeni festival. Evo već prvog festivalskog dana, a na pozornici su u jedanaest sati već stari znanci festivala Stormwarrior. Nevjerojatno kako vrijeme leti. Stormawrrior ove godine bilježe već 21 godinu djelovanja. Kad su se pojavili na sceni s prvijencem, bili su pravi power metal zelenaši, no vjera i inat učine svoje, pa se Lars Ramcke, veliki poglavica, gitarist i vokalist skupine, danas može pohvaliti da u džepu ima šest studijskih albuma, a zadnji među njima, »Norsemen«, izlazi ovog studenog. Lars Ramcke je stekao poneku sijedu vlas i poneku boru, ali na pozornici ostaje isti. Što vidiš, to dobiješ. Nikad nije slovio kao pjevač koga prati tehnička izbrušenost, no ni sam stil koji njeguju Stormwarrior to bezuvjetno ne zahtijeva. Vikinški tekstovi o herojima su tu i bend radi korektno. Oblaci su se spojili, nebom se prostirala sivila, a oblaci su postajali sve teži i teži. Mrštilo se. Bend je u pedeset minuta odsvirao čak pet komada s studijskog prvijenca »Stormwarrior« (2002), tri među njima (Signe of the Warlorde, Sons of Steele, The Axewielder) već na samom početku. Nisu izostali ni Defenders of Metal i Iron Prayers kojom je bend zaključio koncert. Bend je poprilično iznenadio prastarom skladbom Heavy Metal Fire s »Possessed by Metal« EP-a/demoa, a repertoar su zastupale još i skladbe s albuma »Heading Northe« (naslovna skladba) te »Northern Rage« (Odinn’s Warrior i Lindisfarne). Kvartet je dobro iskoristio ulogu otvarajućeg sastava, djeluje zrelo i iskusno, Ramcke uz sebe ima pouzdane drugove, a to su Yens Leonhartz (bas gitara), bubnjar Björn Daigger i gitarist Jörg Uken, a Stormwarrior su, među ostalim, prizvali lijepe uspomene i na svoj davni nastup u sklopu festivala Metal Mania Open Air u slovenskom Komnu 2008. godine.
U pola jedan pozornicu su preuzeli Šveđani Sorcerer, koji su prošle godine posjetili slovenski festival Metaldays. Riječ je o gotovo legendama švedskog metala, koji su karijeru počeli 1988., ali prije ranog raspada nisu uspjeli izdati niti jedan album, nego tek nekoliko snimki koje su našle put na razne kompilacije. No 2010. su se ponovno okupili, a 2015. i 2017. konačno su izišla dva studijska albuma, i to »In The Shadow of the Inverted Cross« te »The Crowning Of the Fire King«. Bend inače djeluje starošolski metalski od glave do pete, i scenski outfit je tome primjeren, no u svoje kompozicije utkiva mrtvačke rifove koji djeluju kao da ustaju iz groba, tako da je doom element cijelo vrijeme jasno primjetan. Hjam.. još uvijek jasno daleko od nekih zemljaka Candlemass, koji su nastupili ovdje dva dana poslije, ali ipak. Dakle bez power metalskog »vilenjačenja«! Samo stara škola. Okoštala. Vokalist Anders Engberg ostaje originalan. Vokalno i članstvom! Izvrstan nastup veterana, koji su isporučili šest doista dugih epskih doom heavy metal koračnica: Ship of Doom, Sirens, The Crowning of the Fire King, Exorcise the Demon, The Dark Tower of the Sorcerer i posebno »izgubljenu« (i pronađenu) The Sorcerer kojom su, kao i prije godinu dana u Tolminu, zaključili svoj iznimno uspješan nastup u Balingenu.
A onda je počelo kišiti. Konkretno kišiti. Već za vrijeme Sorcerer. Kiša se još pojačala, a na pozornicu su stupili Audrey Horne. Pravi naslov za odmor od svega i zabavu. Audrey Horne su norveška postava iz Bergena, svakako bend koji drži zrnce parodije, kad spaja elemente stare škole metala pa čak i melodičnog hard rocka. Kvintet čine nevjerojatno zabavni vokalist Toschie, zatim gitaristi Ice Dale i Thomas Tofthagen, te bubnjar Kjetil Greve i basist Espen Lien. Članovi ekipe svirali su prije formacije Audrey Horne u sastavima kao što su Gorgoroth i Enslaved. Podsjeća na black metal, dakle? Samo vrhunska svirka. Doista odlični glazbenici. Sve do milimetra precizno i nevjerojatno uigrano. Lijevalo je sve jače, ali Toschie i ekipa time si nisu zamarali glavu. Vokalist je na pozornicu stigao u odori nogometnog suca, s windstopper jaknicom i cijelo vrijeme se brinuo za izrazito pozitivno i vedro raspoloženje. Tijekom predzadnje skladbe Waiting For The Night čak je skočio s pozornice, preskočio ogradu i otišao među ljude, koji su zajedno s njim »meketali« pjevni refren skladbe. Bend je koncert otvorio u stilu. U skladu s aktualnim albumom »Blackout« s kojeg je redom nanizao skladbe This Is War, Audrevolution i Blackout. Inače je kroz svoj diskografski opus prošetao samo dva albuma unatrag, do albuma »Youngblood«, s kojeg smo čuli Pretty Little Sunshine, Straight Into Your Grave, Youngblood i Redemption Blues, a društvo su im pravile još dvije točke s albuma »Pure Heavy«, i to Out Of The City te prije spomenuta Waiting Fot the Night. Izvrstan žur koji nije mogla pokvariti ni kiša.
Kiša je padala dalje. Duboko u koncert naših prijatelja Brainstorm, koje smo pogledali krajem siječnja u ljubljanskom Orto Baru. Kod Brainstorm je teško nešto pokvariti. Vokalist Andy B. Franck imao je u Ljubljani problema s upalom grla, što se na nastupu nije baš toliko primjećivalo, no ovaj put je stajao na pozornici posve svjež i zdrav, pa se bacio na posao svom snagom. A Brainstorm? Omislili su si odoru bijelih košuljica. S pozornice doduše nisu dijelili sladoled, nego prave power/thrash metal rifovske šamare nabijene epskom bombastičnošću refrenskih napjeva. Glavninu repertoara očekivano je zastupao aktualni album, odlični »Midnight Ghost«. Bend je koncert otvorio novom Devil’s Ghost, a potom pokucao na osjećaje nostalgičara integracijom Words Are Comin’ Through, uzete s 13 godina starijeg albuma »Liquid Monster«, koji spada među najcjenjenije uratke ove skupine. S »Midnight Ghost« odjeknule su još Jeanne Boulet (1764), Revealing the Darkness, The Pyre i Ravenous Minds, kojom su momci zaključili koncert. Tu je Shiva’s Tears, obavezna klasika s albuma »Soul Temptation«, a bend je nastup začinio još jednom »Liquid Monster« klasikom All Those Words te dodao i naslovnu skladbu albuma Firesoul. Brainstorm su kao i uvijek otrovno nauljen stroj koji uvijek punokrvno uvjeri. Odličan zvuk, odlično zahvaćanje. Super kompanija. Dvojac Ihlenfeld/Loncaric kao i uvijek u svakom trenutku na pravom mjestu. Odlično kombiniranje solaža obaju gitarista, svakako ne treba zanemariti stalno silno dinamičnu i raspaljenu ritam sekciju koju čine odlični bubnjar Dieter Bernert i ništa manje odlični basist Antonio Ieva. Ukratko. Brainstorm su dočarali ono u čemu su najbolji i jedinstveni. Pravu moždanu oluju, koja je temeljito raščupala natopljene glave na festivalu, a postojeća kiša je u usporedbi s njom postala pravi mali i jedva primjetni patuljak. Očekivano, nova izvrsna predstava sastava.
The Night Flight Orchetra su vrsta parodije na vremena AOR glazbe. Skupina u današnje vrijeme ne bi bila ništa posebno i brzo bi bila zanemariva, da nije sastavljena od zanimljivih imena koja su se očito zasitila godina ustrajavanja u sferama ekstremnog metala. Na pozornici je ekipa vrlo brojna! Vokalist Björn Strid, koji je ubrzo nakon ovog nastupa posjetio slovenski Tolmin sa svojim Soilwork, odjeven je po uzoru na pjevača Survivora Davea Bicklera. Ray Ban naočalice, beretka, bijela odjeća., Oslanjajući se na stalak mikrofona, tako je vrlo ležerno ušao u otvaranje koncerta. Tu je i drugi član skupine Soilwork i gitarist David Anderson. Na bas gitari Stridu i Anderssonu društvo pravi Sharlee D’Angelo, iskusni bivši basist Mercyful Fate i King Diamonda, koji je isto kao Strid i Andersson, nekoliko dana poslije otputovao u Tolmin, gdje je nastupio sa svojim sastavom Arch Enemy. Postavu popunjavaju još bubnjar Jonas Källsbäck, klavijaturist Richard Larsson, udaraljkaš Sebastian Forslund te dvije oble prateće pjevačice, koje u skupini zovu Airline Annas, točnije Anna Brygård i Anna-Mia Bonde, koje su se tijekom koncerta u odori stjuardesa »igrale« s ljubičastim telefonima. Bend je predstavio svježe izdani studijski album »Sometimes The World Ain’t Enough«, otvorio koncert naslovnom skladbom, kojoj se odmah pridružila Turn To Miami. Andersson se postavio u ulogu nestašnog dečka, upalio je cigaretu tijekom treće Midnight Flyer te se brinuo za odlično soliranje, pritom zauzimajući razne poze, do najzabavnijih, a pritom nije pogriješio, što samo potvrđuje koliko je dobar ovaj gitarist. Doista zabavna parodija. The Night Flight Orchestra cijelo vrijeme podsjećaju na vremena kad je na ljestvicama kraljevala AOR glazba, gdje nije teško čuti nadahnutost likom i djelom sastava Journey, Survivor, Boston i Night Ranger. S »Amber Galactic« odsvirali su i skladbe Gemini i Something Mysterious, a koncert je zaključio dvojac s albuma »Internal Affairs«, i to 1998 te West Ruth Avenue. Malo govora, puno zabave. Iako je zabavno upravo to, kad djeluju razdječinjeno u oponašanju neke ere rocka, s druge strane odlično sviraju i ekipi nema što prigovoriti, a Strid se u takvom glazbenom okružju tako može iskazati i svojim normalnim glasom, odnosno pjevanjem.
A onda se dogodila posebnost prvog dana festivala. Ne samo da je na neko vrijeme prestalo kišiti, nego su na pozornicu u dvadeset minuta nakon pet popodne stupili ne švedski sleaze rock revitalisti Hardcore Superstar, nego ništa manje švedski power metalci i zemljaci iz Gothenburga, Dream Evil. Možemo li reći švedski Primal Fear? Nekako tako. Organizator se poslužio ovom rokadom u zadnji čas, jer se Hardocre Superstar tijekom puta, odnosno pri prelasku na drugi zrakoplov, dogodilo da su im ukrali svu opremu. Bend je zbog toga kasnio u Balingen. Tako su termin nastupa zamijenili s Dream Evil, koji bi inače trebali nastupiti u dvorani deset minuta prije osam. Dream Evil su izvrsni power metalci. Osnovani malo prije kraja milenija, vodi ih poznati producent Fredrik Nordström, među osnivačima su danas u postavi još sjajni pjevač Niklas Ilsfeldt i basist Peter Stålfors, dok postavu zaokružuju bubnjar Pat Power (točnije Patrik Jerksten), koji je 2006. u ekipi zamijenio razvikanog Snowyja Shawa, te ponovno pridruženi gitarist Markus Fristedt. U ovoj skupini svirao je primjerice i slavni Gus G, koji je deset godina svirao kod Ozzyja Osbournea i koga smo nedavno vidjeli u Ljubljani s Firewind. No Dream Evil su priredili odličnu set listu, sastavljenu gotovo u cijelosti od materijala prvih dvaju albuma, i to »Dragonslayer« (2002) te »Evilized« (2003). Zapravo ljubitelji ove skupine ljepši repertoar nisu mogli zamisliti. Izvedba repertoara protekla je bez posebnih zapleta, tijekom nastupa granulo je sunce, Niklas, koji po boji pjevanja blago podsjeća na Ralfa Scheppersa (Primal Fear), otpjevao je fenomenalno i koncert se razvijao vrlo dinamično. Bend je odsvirao sljedeću set listu: Immortal, In Flames You Burn, Crusaders’ Anthem, Save Us, The Prophecy, Heavy Metal in the Night, Fight You ‘Till the End, Made of Metal, Children of the Night, The Chosen Ones, Chasing the Dragon i završnu The Book of Heavy Metal.
U vrijeme nastupa Dream Evil probudila se i susjedna dvorana Volksbankmesse. Tamo su u pola šest dvoransko slavlje otvorili danski rockeri I’ll Be Damned. Oni su u Balingen stigli u donekle promijenjenoj postavi. Na bubnjevima im je pomogao Matthias Smidt, koji je privremeno uskočio u cipele punopravnog člana Adnersa Gyldenøhra, dok se bend predstavio uopće prvi put na pozornici u novoj postavi, to jest s novim pjevačem Stigom Gamborgom, koji je, smiješno dovoljno, skupinu krajem ovog srpnja već napustio, tako da I’ll Be Damned ponovno traže novog pjevača (možete im se javiti). No koncert su uspjeli izvesti. Bend podosta podsjeća na svoje zemljake D-A-D (Disneyland Afterr Dark), iako ne kucaju tako odlučno na vrata parodičnosti kao spomenuti »nevaljalci«. U glazbi osjetiš utjecaje southern rocka, podršku rifova s bluesovskim velom, a istodobno I’ll Be Danmend sviraju vrlo oštro, naoštreno i srdito. Pritom se brinu za melodičnu probojnost i refrensku zarazost, pravi party time bend. Kad te zavedu skladbe Fuck The World (Be Happy), Drainage, Fever ili You Are Young, znaš da sa skupinom nema šale. Ne optimalan koncert zbog nužne i privremene prilagodbe postave, ali zasigurno bend koji obećava mnogo u budućnosti.
Sljedeći nastup dočekali smo ponovno u dvorani. Norveški trio Keep Of Kalessin, ekstremna metal postava s korijenima u norveškom black metalu. Bend djeluje u postavi Arnt “Obsidian C.” Grønbech (gitara, vokal), zatim Robin “Wizziac” Isaksen (bas gitara, čisti vokali) i novi član Wanja “Nechtan” Gröger (bubnjevi). Bend s konkretnim stažom, ali i s usputnim stankama u djelovanju. Keep Of Kalessin usmjerili su se na izvođenje novijeg materijala, pri čemu su se usredotočili na posljednja dva studijska albuma »Epistemology« i »Reptilian«. Bend se prilično udaljio od početnog black metalskog purizma, karakterističnog za prvu eru djelovanja. Obsidian C je konkretno obavio vokalne dužnosti grktanja, koje doduše ne doseže razinu prethodnika Thebona, ali uz obavljanje uloge glavnog gitarista ipak zvuči posve suvereno. A tu je dodatni, četvrti član, na dodatnoj gitari, koji također rasterećuje Obsidiana. Povremeno čistim vokalom dopunjuje Obsidiana basist Wizziac, a bend se za izostanak izvedbe ranog materijala iskupio u drugoj polovici koncerta, kad je izveo dvije skladbe odličnog albuma »Armada«, i to Crown of the Kings te The Wealth of Darkness. Većinu koncerta smo preskočili, jer se preklapao sa Soulfly na glavnoj pozornici.
Soulfly! Nakon prošle godine poznati Massimiliano A. Cavalera, skraćeno Max Cavalera, s ekipom je ponovno u Europi. Nastup nije bio puno drugačiji od prošlogodišnjeg u Tolminu, uz razliku da je bend u repertoar ubacio skladbe novog albuma »Ritual« (otvarajuća The Summoning i Under Rapture te u završnom dijelu Ritual i Dead Behind the Eyes). Bend se zadnje dvije godine drži i nekakvog slavlja trideset godina otkako je izišao prvijenac »Soulfly«, koji je također dobio više pažnje. Bend je tako s njega odsvirao skladbe Primitive, Bleed (kombinirana u drugoj polovici s Plata O Plomo – album »Enslaved«, 2012), pa Tribe i No Hope = No Fear te obaveznu Eye For An Eye, gdje je huškanje na skakanje naravno dosezalo vrhunac (Jumpthefuckup). Nije izostala ni Fire, kojoj je bend pripeo komad Porrada (»Prophecy«, 2004). U zaključku je našla mjesto još i Back to the Primitivre (»Primitive«, 2000), a s albuma »Dark Ages« bend je odsvirao I And I i Babylon. Ukratko. Lijepo je da se bend ne veže uz Maxove Sepultura korijene, što bi lako učinio i što je činio niz godina. Max Cavalera djeluje pomalo umorno na pozornici, i njegova gitara na trenutke ne izvuče iz sebe ono što bi trebala i pitanje je dobiva li kakvu dodatnu podršku s miksete, ako ne i kakvu snimljenu liniju. U vokalnom smislu zasigurno dobiva izdašnu pomoć tonskih inženjera, no to ni ne čudi, jer njegov vokal već nekoliko godina nije više na zadovoljavajućoj razini. Ipak je Max okružen četom vrhunskih glazbenika, koju zastupaju njegov sin Zion Cavalera, basist Mike Leon te nevjerojatni Mark Rizzo, koji je s Maxom u postavi od 2003. i koji je zapravo postao prvi magnet aktualnih Soulfly nastupa. Izrađen zvuk, niža ugađanja, moćna lavinska grmljavina, tutnjava, briljantna preciznost i izuzetna energičnost. Rizzo je onaj faktor tražene eksplozivnosti i neprestane akcije kojemu se Cavalera danas može samo pokloniti i koji zapravo svojom izvrsnošću drži bend na nogama. Maxov pristup ostaje takav kao uvijek. Ogromno je poticanja na mosh pitove, circle pitove, wall of death-ove i naravno neprestano skakanje (Jump, jump, jump….). Ovaj put malo manje psovki, ali to je njegov stil. Iako si je bend priuštio nešto zabave, kad je u jamu liznuo Slayer te podigao publiku skladbom Black Magic, koncert ostavlja dojam da je mogao biti još rušilačkiji, da se može odsvirati i pristupiti na još višoj razini i s još više snage. Kao rečeno. Marc Rizzo! Veliki spasitelj! Opet.
Deset minuta prije osam navečer u dvorani smo dakle ipak dočekali nastup švedskih sleaze rock revitalista, ljubitelja uzornog tetoviranja, to jest Hardcore Superstar, koji su imali, kako je već spomenuto, veliki problem. Na zračnoj luci im je netko ukrao opremu, zato su za nuždu svirali na posuđenoj. Od početka koncerta primjećivala se velika konfuzija koja je pratila nastup skupine. Jednostavno, to nisu bili pravi Hardcore Superstar i bend je bio vidljivo iznerviran i napet. Doduše, ludi i uvijek do kraja iscrpljeni vokalist Joakim “Jocke” Berg iz petnih žila probirao je zahvate kojima je pokušavao odvući, odnosno preusmjeriti pozornost publike od neprestanih zvučnih problema skupine na pozornici, među kojima je daleko najkraći kraj izvukao upravo gitarist Vic Zino, koji nikako nije mogao ugoditi gitaru na traženu zvučnu razinu. Jocke je čak skočio među publiku, koja ga je podigla na ruke, i tako pokušao održavati samu dinamiku koncertnog zbivanja. Bend je kroz Moonshine, Electric Rider i We Don’t Celebrate Sundays prešao na Liberation, a onda zajednički donio odluku da prekine koncert. Jednostavno. posuđena oprema kojom je bend pokušao spasiti koncert nije izdržala, a ni kvartet nije bio s glavom u stvari, što je posve logično. Hardcore Superstar uživaju veliku popularnost u Njemačkoj i mnogo je glava tog dana zbog prekida koncerta bilo konkretno oparenih. No organizator je još prije isteka festivala, to jest trećeg dana, potvrdio prvi paket nastupajućih za 2020., među kojima su potvrđeni i Hardcore Superstar, koji će se tako iduće godine za spoticaj, za koji nisu mnogo krivi, moći pošteno iskupiti.
Sat je pola devet navečer i sve je spremno da na glavnu pozornicu stupi headliner prvog dana festivala. Ta čast ove je godine pripala jedinstvenom Michaelu Schenkeru i njegovoj novoj formaciji Michael Schenker Fest. Schenker važi za ikonskog gitarista i jednog od najvećih i najvažnijih, ako ne i najzaslužnijih, jer je njegov pristup komponiranju i posebno oblikovanju solaža u mid eight pasažama postao nadahnuće i uzor generacijama. Riječ je o čovjeku koji je svojim djelovanjem pomaknuo heavy metal, pa i hard rock, za nekoliko stepenica više i konkretno pridonio njegovu daljnjem razvoju i procvatu. Schenker se sa svojom formacijom nekako vraća ravno na sam početak stvaranja s MSG-om i više. Koncert na Bang Your Headu pravi je mali praznik njegove karijere, na kojem nas je izuzetni glazbenik poveo baš kroz sve ere djelovanja, predvođene vremenima Scorpionsa i UFO-a. Schenker je na svoj Fest pozvao tri originalna MSG pjevača, i to Garyja Bardena, Robina McAuleya te Grahama Bonneta, a uz ta tri dodao je još i četvrtog, koji je s Michaelom Schenkerom surađivao u razdoblju Mcihael Schenker’s Temple Of Rock, to jest bivšeg Rainbow i Yngwie J. Malmsteen’s Rising Force vokalista Doogieja Whitea. Četiri pjevača, pa dalje originalni MSG basist Chris Glen, klavijaturist i gitarist Steve Mann iz razdoblja McAuley Schenker Group, a na bubnjevima? Umjesto pokojnog Teda McKenne na njegovo je mjesto uskočio Bodo Schopf, koji je između 1986. i 1990. surađivao u McAuley Schenker Group. McKenna, koji je preminuo sredinom ovogodišnjeg siječnja, Schenkeru je za vrijeme koncerta jako nedostajao, a gitarist je svoj nastup na festivalu Bang Your Head!!! posvetio sjećanju na njega.
Uvodno je Michael Schenker, posve skromno dokoračao kao miš do svog stalka s mikrofonom s lijeve strane i zauzeo svoju scensku poziciju. Publika je oživjela, a čovjek je nakon uvodnog obraćanja sam otvorio koncert izvedbom Scorpions skladbe Holiday (album »Lovedrive«). Sam se prihvatio i pjevanja, a uvodno je zabio da mu Scorpions do tog dana nisu znali izreći pravu zahvalu, jer ju je napisao za njih. Skraćenu verziju slijedilo je ozbiljnije zbivanje. Na pozornicu su uskočili ostali glazbenici, Schenker se pak prihvatio znamenite Doctor Doctor (UFO). Naježile su se dlake i koža uz znameniti zvuk velikog unikata, koji je uvodno dolazio iz njegove Gibson Flyin’ V i postupno se prelio u jedan od najmarkantnijih rifova ere rocka, a na pozornici se polagano pojave Bonnet, Barden i McAuley. Svaki među njima otpjevao je po jednu kitica skladbe. Najavljivao se maratonski koncert. Michael Schenker imao je na raspolaganju čak dva i pol sata i doista je isporučio pravi pravcati spektakl. U prvom dijelu slijedila je prava karavana MSG skladbi predvođena s Into the Arena, Ready to Rock, Attack of the Mad Axeman, Rock My Nights Away, gdje je posebno na početku preuzimao nešto više pozornosti Gary Barden, povremeno su mu se priključivali McAuley i Bonnet. I u nastavku je ekipa nastavila svoj koncertni rondo serijom MSG skladbi Armed and Ready, Dancer, Searching for a Reason, Desert Song, Night Moods, Assault Attack i Captain Nemo, gdje su se stvari uravnotežile i u središte je više puta stupao i Bonnet. MSG kremiranje publike prekinule su izvedbe novije Messin’ Around i još jedne Scorpions klasike iz razdoblja albuma »Lovedrive«, Coast To Coast. U trećem dijelu koncertne odiseje sa Schenkerom slijedile su točke iz razdoblja McAuley Schenker Group (Bad Boys, Save Yourself, izuzetna Anytime, Love Is Not A Game), koje je prekinula usputna novija Heart and Soul. Koncert maratonskih razmjera prevagnuo je duboko u treći trećinu, na pozornicu je skočio Doogie White, bend je prešao na izvedbu nekih Temple Of Rock točaka: Lord of the Lost and Lonely, Vigilante Man, Before The Devil Knows You Are Dead, Live And Let Live, a bend je ovdje usto posolio repertoar posve novom The Girls With The Stars In Her Eyes te silno zaraznom Ressurection skladbom Take Me To The Church, koju je slijedila općenito jedna od najboljih točaka albuma »Ressurection«, epska Warrior, gdje su do izražaja ponovno došli baš svi pjevači (Bonnetu je pripao refren). U završnom dijelu bend je odsvirao Rock Bottom. UFO klasiku dakle, gdje su si pjevači ponovno podijelili uloge, pri čemu su McAuley i White dokazali da su s prednošću doveli vokalnu formu u znatno višu predstavu do završnih činova nastupa, nego drugari Gary Barden i Graham Bonnet. Štoviše. Barden si je priuštio nezrelu pogrešku kad je preuzeo drugu kiticu UFO klasike Rock Bottom, koju je na pola zaboravio i tako zaćutao, srećom se publika brzo uključila u refren.
U dodatku je bend odsvirao čak pet UFO klasika, koje su ponovno u znatnom dijelu držali na životu White i McAuley. Schenker je znatno iznenadio integracijom Only You Can Rock Me i Too Hot To Handle, a slijedile su još tri UFO klasike, i to Shoot Shoot, Natural Thing, te Lights Out! Nevjerojatan koncert dug dva i pol sata je završio. Bez posebnog teatra, bez pompe, bez dodatnog scenskog šuša ili buke. Schenker se jednostavno oprostio. Bez posebnog teatra i odkoračao među svima, kao zadnji s pozornice.
Ludo u svakom pogledu. Ideja četiriju pjevača odlično funkcionira. Bilo tijekom neprestane podjele kitica među pjevačima, bilo pri uključivanju sva četiri vokala u izvedbu pojedinih točaka. Svakako su vokalno najbolje očuvani McAuley i White, slijedi ih Bonnet, dok je Barden osobito u visinama vukao kraći kraj i nekoliko puta zaostao i za pola tona. Schenker je naravno i Manna nekoliko puta pustio u središte. Tijekom Anytime zajedno su odsvirali izvrstan mid eight i udvostručili harmonije u tercama, itd… Odličan zvuk, izvrsni i jedinstveni čarobnjak Michael Schenker i njegova ekipa. Briljantna predstava i mnogo nezaboravnih trenutaka velike nostalgije ove večeri, za zlatnu eru rocka.
U dvorani su na raspolaganju imali sat i dvadeset minuta Venom Inc., čiji se nastup u cijelosti preklapao s Michael Schenker Fest. Štoviše. Počeo je pola sata kasnije i završio četrdeset minuta prije kraja koncerta glavnog headlinera festivala. Velika šteta. Šaka klasičnih vremena NWOBHM pionirstva bila je tako ugrožena, što se tiče konzumacije. Ali ipak. Morali smo ih pogledati. Mantas, Demolition Man i Jeramie Kling (potonji iz redova melodičnih death metalaca The Absence iz SAD-a), koji je prošle jeseni zamijenio Abadona. Trio je kao i uvijek odličan! Uvijek isporuče fantastičan koncert. Tako je bilo i 2017. u Tolminu i prošle godine u Grazu, kad su nastupili sa Suffoction, a ovaj put u Balingenu nije bilo nimalo drugačije. Osjeti se da su Tony Dolan i Mantas iz »drugog svijeta« i da pripadaju generaciji koja je kovala stazu za kasnije rime metala. Nabijeni su sirovim stavom, gdje zbog te vibracije nerijetko podsjećaju na Motorhead, iako im u glazbenom smislu nisu ni malo slični. Možda zbog scenskih poza Dolana, koji povrh svega ima i mikrofon okrenut prema dolje, kao Lemmy. Bend nije škrtario s energijom. Te večeri šamarao je publiku Venom klasicima. Svakako je koncert bilo teško pratiti posve iz neposredne blizine zbog alkoholom uskipjelih glava, koje su stvarale pravo pivsko klizalište dok su se naletavale jedna na drugu. Bendn je, uz izuzetak četiriju »Ave Satanas« skladbi, to su: otvarajuća Metal We Bleed, War, Time To Die te Forged In Hell, šibao narod falangom Venom klasika, i to: Rip Ride, Live Like An Angel (Die Like A Devil), The Seven Gates Of Hell, don’t Burn The Witch, Warhead, Lady Lust, Witching Hour, a kad je odjeknula za sve željno iščekivana Black Metal, znalo se da koncert prelazi u svoj završni vrhunac, koji su okrunile jedna za drugom Bloodlust, In League With Satan i jedina do tog trenutka nedostajuća, Countless Bathory naravno. U svakom smislu još jedna luda predstava. Mantas odličan na gitari, kroz godine se razvio u izvrsnog gitarista, a ne samo mišićavca, Dolan, kao i uvijek ponovno odličan na vokalu i probojan na bas gitari, a novi bubnjar Kling odlično se uklopio uz njih. Trojac ostaje oštro naoštren i opasno nazubljen. I takav je bio nastup. U skladu s likom i postavom skupine, koju pak ne smijemo zamijeniti s Cronosovom verzijom.
Nakon završetka koncerta Michael Schenker Fest, zbivanje se preselilo u dvoranu. Tamo su svoj nastup kao zadnji izveli Vision Of Atlantis, simfonijski power metalci iz Austrije, koji su samo za ovaj posebni događaj u Balingen doveli sa sobom višečlani orkestar, navukli na pozornicu hrpu pirotehničkih umetaka i tako priredili pravu koncertnu ceremoniju. Namjera? Snimanje DVD-a. To je to, kad spojiš Nightwish s mitovima o Atlantidi. U ekipi je danas samo još jedan originalni član, dakle bubnjar Thomas Caser, a bend se definitivno podigao 2013., to jest dolaskom karizmatične francuske vokalistice, odnosno mezzosopranistice Clémentine Delauney, kojoj od prošle godine nadalje u ekipi društvo pravi još i muški vokal Michele Guaitoli. Kvintet popunjavaju još basist Herbert Glos i gitarist Christian Douscha, koji su se ekipi pridružili pretprošle godine. Obnovljeni Vision Of Atlantis tako su u Balingenu priredili doista izvrsnu predstavu, u kojoj su mislili baš na sve detalje. Vrlo naštudiran nastup, u kojem nije bilo mjesta za pogreške, a aranžmani koji se već u polazištu druže s orkestralnim elementima tako su uživo dobili onu točku na »i«, kad je ekipu pratio i orkestar. Bend je predstavio i dvije posve nove skladbe s nadolazećeg albuma »Wanderers«, i to A Journey to Remember te Heroes of the Dawn, kojima su, među ostalim, društvo pravile starije Return, The Deep & the Dark, New Dawn, Book of Nature, The Last Home, Memento i Return to Lemuria. U svakom pogledu dolazak skupine u Balingen s orkestrom jedan je od vrhunaca njezine karijere. Svoj nastup okrunila je velikom pedantnošću i zanesenom izvedbom.
Prvi dan je dakle zaključen. Slijedio je drugi, koji je za headlinere najavljivao Steel Panther! A o tome više u novoj recenziji!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
