Zlatna sredina ovaj se put pokazala kao paklena sredina, jer smo u Tolminu doživjeli vjerojatno jedan od najgorih toplinskih valova ovog ljeta. No najljepša festivalska lokacija na svijetu može se pohvaliti Sočom, koja se brine za hlađenje vrućih glava, mnoštvom događanja na plaži uz festival (još nisam posve siguran je li jutarnja joga, odnosno razgibavanje uz plesnu koreografiju na metal nešto najgluplje ili nešto najbolje pod suncem), širokim izborom piva u Slovenskoj vasi i uopće divno opuštenom atmosferom. No iskreno ne zavidim bendovima koji su morali zakoračiti u pakao Lemmy pozornice usred poslijepodnevne žege.
Domaći grind buldožer Glista imao je tako priličnu sreću da je nastupio na BB pozornici u relativnom zaklonu sjene krošanja drveća. Ako već priroda nije pobrinula za dašak vjetra, za pravi orkan s pozornice pobrinuli su se Glista. Dečki su unatoč blago pripitom stanju pripremili pravi grind šus. Ta vrsta glazbe na BB pozornici uvijek naiđe na vrlo dobar odaziv publike i ovaj put nije bilo drukčije, jer se ispod pozornice skupio prilično lijep broj ljudi, a Glista im je bez milosti servirala komade s prvijenca Death Machinery. Ovaj koncert bio je posljednji s bubnjarom Teglom, koji je svoj posao odradio izvrsno, a za ostatak četvorke držimo fige da što prije nađe odgovarajuću zamjenu. Disco fever!
Nastavak je bio prilično jednoličniji, jer su pozornicu zauzeli katalonski black/death sastav Atrexial, koji su prošle godine nastupili na Winterdays of Metal i već tada dali do znanja da su bolno očiti klon poljskih mogula Behemoth. Tako smo bili počašćeni bezbrojnim blast beatovima, rifovskim šusanjem, kvazi epskim umetcima s čistim vokalima i komadima koji su si bili slični kao jaje jajetu. Zato je bolje bilo provjeriti temperaturu ispred Lemmy pozornice, koja nije bila ljudska, a još za nekoliko stupnjeva podigli su je irski metalcoreovci Dead Label. Žanr koji sviraju meni osobno nije baš pisan na kožu, ali Irci su dodobra razmigoljili vratne mišiće, jer u breakdowne uspješno unose masne groove elemente koji ih prilično približe raspadnutim Chimaira i Sepulturi iz Roots ere. Osim energičnog vokalista, koji je uvjerio raznolikim i snažnim vokalom te nekoliko razigranih, najviše je iznenadila sitna Claire Percival, koja je po bubnjevima u najgoroj poslijepodnevnoj žegi mlatila bez milosti.
Na BB pozornici bilo je u međuvremenu vrijeme za lekciju brutalnog death metala, za što su se pobrinuli iskusni talijanski Hour of Penance, koji su već nekoliko puta nastupili u Sloveniji. Od sastava se ne očekuje ništa drugo osim brzih rifova, brzih pedala i blast beatova s bubnjarske strane te poneki tehnički zahtjevan umetak. Tome je primjeren bio i vokal gitarista Paola Pierija, koji je instrumentalnu brutalizaciju poduprio režanjem. Unatoč uigranoj ekipi, nastup Hour of Penance djelovao je jednolično. S izuzetkom jedne ili dvije skladbe sve se temeljilo na brzini, što rezultira nedostatkom raznolikosti. Solidan nastup koji je puhao na dušu prvenstveno ljubiteljima brutalne svirke.
U međuvremenu je kod Lemmy pozornice čekalo nešto za nježnije death metal duše, jer su se nakon mnogo godina na pozornici opet mogli uloviti finski melodični death/power metalci Kalmah, koji su se nakon petogodišnje studijske suše među žive vratili prošle godine s pločom Palo. Finci su na početku karijere podigli popriličnu prašinu prvim četverstrukom kvalitetnih studijskih albuma (Swamplord, They Will Return, Swampsong, The Black Waltz), a potom manje-više potonuli u zaborav. Kalmah su ovaj put pripremili vrlo solidnu predstavu koja, za razliku od sunarodnjaka, u melodičnu death metal osnovu gotovo uopće ne unosi tipičnu finsku melankoliju, a više od toga nismo doživjeli. Publiku su na noge najviše digli komadi s »močvarnih« albuma, a inače su Kalmah zadovoljili nezahtjevne apetite za melodičnim death metalom.
Hardcorea na festivalu ove godine doista nije falilo. No ovaj put radilo se o malo drukčijem hardcoreu. Na BB pozornicu stupio je sekstet pod imenom Une Misere. Islandska grupa predstavila je udaran hardcore koji je imao priličnu emocionalnu notu. S tri gitare grupa se pobrinula da ih se jako čuje. Ne radi se doduše o otkrivanju tople vode, ali grupa s emocionalnijim pristupom i snažnim zvukom daje neku specifičnost. Grupa iza sebe nema puno materijala, no ipak postoji potencijal da iz toga nastane nešto više.
Nešto drukčije čekalo je na velikoj pozornici, na koju su prvi put u povijesti festivala doletjele norveške sove Kvelertak, koje inače nisu stranci na našim pozornicama, jer su u Ljubljani nastupili već (barem) dvaput. Norvežani su prošle godine šokirali obožavatelje vijesti da grupu napušta ikonični i originalni vokalist Erlend Hjelvik. Pjevač, poznat po svojoj sovi na glavi i zvjerskom divljanju po pozornici gol do pasa, bio je prava maskota benda i s velikom se skepsom prihvatilo novog vokalista Ivara Nikolaisena. No norveški black ‘n rolleri znali su što biraju i Ivar je već nakon instrumentalnog uvoda u Apenbaring dao do znanja da je samosvojna zvijer, koja doduše više nego kao pijani norveški drvosječa izgleda kao nešto iz MTV-jevih reality showova, ali nema veze. Kvelertak su s jednom od najenergičnijih i najpozitivnijih predstava festivala publiku lako pridobili na svoju stranu i oduševili odličnom izvedbom hitova Bruane Brenn, Blodtørst, Berserkr, Mjød i završne himne Kvelertak, koja ni nakon što su Norvežani već mahnuli za oproštaj nije htjela i nije htjela iz ušiju.
Kod Stoned Jesus prostor ispod BB pozornice konkretno se napunio. U zraku se mirisalo da je dosta posjetitelja zapalilo smotuljak »travke«. Vjerojatno ime grupe ovdje već sve govori. Očito se Stoned Jesus isplatio trud. Još prije nekoliko godina grupa je svirala na Metelkovi u Gromki, a sada je imala pun prostor ispred pozornice Boška Bursača. Ukrajinski trio svira prilično prosječan stoner metal. Rifovi se polako razvijaju, skladbe su duge i prije nego što svirka postane malo brža, traje prilično dugo. Za sam stoner ništa potresno. I kod Stoned Jesus djelovalo je da su mnogo puta reciklirali Black Sabbath rifove. Očito je to formula kojoj se nije moguće izbjeći. No nešto je ipak moralo biti na Stoned Jesus da su privukli tako veliku publiku.
Među posjetiteljima festivala bilo je, zanimljivo, osjetiti da su jedna od najčekanijih grupa grčki black metal mogulи Rotting Christ, pogotovo nakon što su morali zamijeniti isprva jedno od najzvučnijih imena Metaldays 2019, kasnije otpalog, Phila Anselma & The Illegals. Grci su svoju misiju shvatili vraški ozbiljno, pozornicu zauzeli kao kraljevi i publiku na dobar sat uveli u stanje apsolutnog transa. Karizmatični Sakis Tolis već je tijekom prvog komada, inače pomalo jednoličnog Hallowed Be Thy Name, publiku stisnuo u svoju šaku iz koje je nije ispustio sve do posljednjeg daha himne Non Serviam. Monolitna Sakisova silueta povremeno je izgledala kao poznati kip Baphometa, vrhunska izvedba cijelog benda pak je uz odličnu igru svjetla i pirotehničke umetke začarala do kraja. Šteta samo zbog pomalo (pre)kratkog seta, koji je sadržavao uglavnom komade novijeg datuma s izuzetkom prastarog The Forest of N’Gai i završnog Non Serviam. Vrhunski!
Na BB pozornicu u međuvremenu je već stupio danski doom metal sastav Saturnus, koji bi po opisu trebali svirati i sludge metal, za što se pokazalo da ni najmanje ne drži. Grupa je počela polako, kao recimo neki funeral doom. Malo neobećavajuće, ali slijedio je preokret. S idućom skladbom tempo se povećao, u prvi plan došla je melodična gitara koja jednostavno nije imala predaha. Saturnus su kroz cijeli koncert plivali u melankoličnim melodijama. Sve je djelovalo na mjestu, a upravo ih melodičnost čini posebnima. Svakako iznenađenje festivala, ujedno dokaz koliko raznolik može biti doom/death metal. Nada se da će grupa uskoro izdati novi album, jer je posljednji izašao 2012. Saturnus si s obzirom na nastup svakako zaslužuju više uvažavanja.
Treći dan glavna je pozornica bila rezervirana za Dream Theater, tzv. pionire progresivnog metala. Grupa je ove godine izdala novi album Distance Over Time, koji je sudeći po kritikama mnogo bolji od polomije zvane The Astonishing. Logično je naglasak bio na aktualnom izdanju, no pretjerano dobar repertoar Dream Theater nisu predstavili. Izostavili su čak i legendarni album Images & Words. S albuma Scenes from a Memory, koji ove godine obilježava 20 godina, odsviran je samo Dance of Eternity. Dream Theater sviraju još uvijek korektno. John Petrucci u skraćenom repertoaru pokaže malo more vragolija. Ritam sekcija John Myung/Mike Mangini je suverena. Klavijaturist Jordan Rudess još uvijek ostaje virtuoz, no pri upotrebi određenih klavijatura njegov umetak kvari cjelokupnu zvučnu sliku i čini je kičastom, odnosno primjerenom za Walt Disney crtić. Ono što je kod Dream Theater posljednjih godina postalo izrazito smetajuće jest vokal. James LaBrie već odavno nije u pravoj formi. Boja glasa reže uši, a visoki vokali su naprosto očajni. Ni kod same glazbe nije se osjećalo da žele Dream Theater pokazati išta pretjerano progresivno. Uz izbor je više djelovalo da grupa želi pokazati svoje tehničke vještine. Kod dugih solo dionica djelovalo je da članovi međusobno izvode jam kao na probi. Bilo je usput i svijetlih točaka, kao što su skladba Lie s albuma Awake te završna As I Am s albuma Train of Thought. No da bi ih se moglo smjestiti među najbolje nastupe festivala, nije bilo dovoljno. Da se mogu opravdati očekivanja, Dream Theater treba dati priliku na samostalnom koncertu. Napokon, imaju za iduću godinu najavljenu turneju na kojoj će odsvirati cijeli album Scenes from a Memory.
Nakon LaBrieova cviljenja britanski progresivni black/death metal starosjedioci Akercocke bili su za kraj trećeg dana pravi melem za uši. Kultni londonski sastav upisao se u povijest prvenstveno legendarnim albumima Choronzon i Words That Go Unspoken, Deeds That Go Undone, jedinstvenim pristupom žanru, erotskom sotonističkom tematikom i nastupanjem u pravim smokinzima. Akercocke su 2012. prestali s djelovanjem i prije tri godine iznenađujuće se vratili među žive u originalnoj postavi, povrh svega pak prošle godine izdali još i vrhunski povratnički album Renaissance in Extremis. Tko je prije njihovog nastupa na Metaldays gledao njihove žive nastupe, mogao se opravdano bojati za kvalitetu njihove predstave, no Jason Mendonca i družina svaku su sumnju zatukli u korijenu. Akercocke su se naime pokazali u izvanrednom svjetlu; vrhunska uigranost, zao, glasan zvuk i zvjerski vokal Mendonce, koji je ultra duboke growlove izvukao ravno iz devetog kruga pakla, a iznenadio i odlično izvedenim čistim vokalima. Bez sumnje jedan od najboljih pet nastupa ovogodišnjeg festivala, nadam se da dvojac koji je kriv za nastupajuće na BB pozornici Akercocke dovede još na neki dvoranski koncert i da u budućnosti pobrine još za poneki britanski kult na Metaldays, kao što su primjerice Mithras. Odličan završetak trećeg dana!
Fotografije Glista, Atrexial, Dead Label, Hour of Penance, Kalmah, Kvelertak, Rotting Christ, Dream Theater: Nina Grad
Fotografije Une Misere, Stoned Jesus, Saturnus, Dream Theater, Akercocke: Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Tekst Dream Theater, Hour of Penance, Une Misere, Stoned Jesus, Saturnus: Primož Novak
Tekst Dead Label, Kalmah, Kvelertak, Rotting Christ, Glista, Atrexial, Akercocke: Rok Klemše
