Lokacija: Balingen / Messegelände (Volksbankmesse) / Njemačka
Datum: petak, 12.07.2019
Drugi dan ovogodišnjeg Bang Your Head festivala nije uslišio tihe molitve da nas poštedi kišnog vremena koje nas je nemilosrdno pratilo veći dio prvog dana. Štoviše. Kiša je počela padati zapravo već prije programskog dijela drugog dana, tako da smo ušli u, zapravo, najmokriji dan ovogodišnjeg izdanja ovog fantomskog festivala.
U pola dvanaest je naime puklo na glavnoj pozornici, koju su zauzeli domaći momci Traitor iz Balingena. Kvartet, u kojem glavnu dužnost vokalista preuzima bubnjar Andreas Mozer, što je u thrash metal (revivalu) sve prije nego lagan zadatak, prošle je godine izdao svoj peti studijski album »Knee-Deep in the Dead«, koji je i obilnije predstavio publici. Dakle, na domaćoj pozornici. Svakako ne treba dvaput nagađati da je bend nastavak priče o njemačkoj baštini teutonskog thrash metala, čuju se poticaji koji vuku čas na Sodom, čas na Kreator, ukratko dobri stari thrash odsviran po smjernicama mlade i potentne garde. U prvoj liniji pažnju je privlačio i basist Lorenz Kandolf, koji je među publiku podijelio nekoliko »letećih« piva i uopće imao najviše posla s neprestanim šetanjem po prostranoj pozornici tijekom koncerta. Do dna. Suvereno i zdušno. Zanimljivo je da su događanje u dvorani kasnije, to jest u kasno poslijepodne, također otvorili njihovi žanrovski prijatelji i njemački zemljaci Dust Bolt, ali o tome nešto kasnije. Lijepa uvodna detonacija s glavne pozornice u drugi dan festivala, dakle.
Kao drugi među nastupajućima tog festivalskog dana, na pozornicu su stupili pravi veterani. Picture, na koje se prilijepio i nadimak nizozemski Saxon. Picture, koji djeluju od davne 1979., s dvjema dužim stankama usred karijere, danas nastupaju u postavi koja je prilično bliska izvorniku, a čini je kvartet: Ronald van Prooijen (vokal), Jan Bechtum (gitara), Rinus Vreugdenhil (bas-gitara) i Laurens Bakker (bubnjevi), kojima na koncertima pomaže dodatni gitarist Appie de Gelder. Bend slavi (dobrih) 40 godina djelovanja, što je prošle godine okitio posebnim koncertnim dokumentom, a repertoar na Bang Your Head festivalu ponudio je neku vrstu skraćene verzije koncertnog albuma. Dečki su skoro pradjedovi metala, o tome nema sumnje. Dinosaur koji je oživio. Svakako je glavninu pažnje preuzimao karizmatični vokalist Ronald van Prooijen, u »otrovnoj« starinskoj scenskoj opravi, kojoj nije nedostajalo barokne nakićenosti. Nastup Picture treba ubrojiti u jednu od ekskluziva ovogodišnje festivalske ponude ovog cijenjenog festivala, kojih je, s obzirom na ugled i reputaciju festivala, bilo manje nego što se moglo očekivati odnosno nadati. Picture su opravdali status legendi i prosuli lijepu žetvu klasičnih točaka svoje dugovječne karijere, s očekivanim naglaskom na izvedbi materijala prva tri albuma »Diamond Dreamer« (naslovna skladba, Lady Lightning, You Are All Alone, Night Hunter), nadalje drugog albuma »Heavy Metal Ears«, s kojeg su se redom izvele Unemployed, naslovna skladba, Nighttiger, prvijenac »Picture 1« isporučio je skladbe Bombers, Get Back Or You’ll Fall te završnu, na rep postavljenu i značajno nazvanu, You Can Go. Lijep koncert, Ronaldu se osjeti blaga načetost, no iskusni lisac posve je korektno odradio vokalne zadatke. Prvenstveno rutinirano. Čak i zahtjevnije linije. Bend koji je puno svirao, što se odmah osjeti, i bend koji ne mora ništa dokazivati. Kad ih vidiš, bude magnetizam i jednostavno zaključiš: »Legende!« Poklon, dakle, jednoj od najdulje aktivnih heavy metal postava iz Nizozemske.
Enforcer, treći na programu drugog dana, tzv. švedski stjegonoše iz redova NWOTHM-a (»T« kao tradicionalni), zadnji put smo na BYH festivalu gledali kao kvintet. Bilo je to 2010. Pa, gotovo desetljeće kasnije, grupa je nastupila kao kvartet, pri čemu je vokalist Olof Wikstrand prešao i na sviranje ritam gitare. Bend u džepu ima novi i ukupno peti studijski album »Zenith«, a djeluje i u postavi s posve novim glavnim gitaristom, brkatim Jonathanom Nordwalom. Iako je Olof prikovan za mikrofon, djeluje neprestano vrlo agilno, puno je trčanja na sve krajeve pozornice pri čemu bodri drugove na pozornici i podgrijava publiku. Spretno iskorištava i catwalk, a pritom se ne zaboravi pravodobno vratiti do stalka za mikrofon jer mora hvatati glavni vokal. Čovjek ostaje nevjerojatno angažiran i pun energije. Prekipijeva od viška i zapravo njegova energija i karizma drže uspravnom ovu postavu, koja se oslanja na poluge stare škole metala, nastale na tlu Velike Britanije prije 40 godina, no u glazbi Enforcer osjete se i utjecaji stare okorjele škole američkog speed metala. Bend koji ne može razočarati i bend koji uvijek isporuči i odličan žur. Treba imati na umu da se proračun posljednjih godina organizatoru poprilično stanjio, a Enforcer su ona zgodna skupina koja ne računa puno, a uvijek odsvira prekrasan koncert. Ove se godine to »štednja« na programu doista konkretno osjetila. Enforcer su isporučili materijal sa svih pet albuma s naglaskom na albume »Zenith« (2018) i prethodnik »From Beyond« (2015), a odsvirali su sljedeće točke: Die For The Devil, Searching for You, Undying Evil, From Beyond, Zenith of the Black Sun, Live for the Night, Mesmerized By Fire, Scream of the Savage, Take Me Out Of This Nightmare, Destroyer, Midnight Vice.
Petnaest minuta prije tri na pozornicu su se popeli Mađari Ektomorf. Tijekom njihova koncerta na nekoliko trenutaka čak je zasjalo sunce. Ektomorf su isporučili neku vrstu rekapitulacije onoga što su dan prije na festivalu predstavljali Soulfly. Kvartet koji djeluje već preko 25 godina i u džepu ima čak 14 studijskih albuma (posljednji među njima, »Fury«, izašao je prošle godine), uigrana je i iskusna ekipa. Vokalist i gitarist Zoltan Farkas središnja je figura događanja. Brine se za bijesne vokale, ujedno i glavne solaže, a uopće zauzima najviše prostora na pozornici. Pri obraćanjima koristi slične trikove kao očiti uzor Cavalera, što znači da nije osobito pronicljiv, no ni žanrovska mješavina thrash metala, groove metala i nu metala, za kojom skupina stoji, ne zahtijeva posebnu intelektualnu dubinu. Koncert je energetski odsviran na visokoj razini, događanje je kvario lik snimatelja, koji se cijelo vrijeme potucao po pozornici i s pametnim telefonom nataknutim na štapasti (antenski) »produžetak« neprestano klizio od člana do člana i izazivao dojam da je krajnje nezasitni tajlandski turist koji je upravo kupio novu Sonyjevu tehnološku »igračku« i mora je obavezno odmah isprobati. Zapravo je time koncert gubio na privlačnosti. Inače bend u izvedbenom smislu svira, kao što se kaže, na doista visokoj razini, ne dopušta si pogreške, među družinom nema nepoznanica, bend djeluje kao vrlo dobro nauljen stroj koji točno zna kako poslužiti situaciju i na prostranoj pozornici. Ektomorf su inače česti posjetitelji Bang Your Head festivala i među skupinama koje ovdje nastupaju mogu odmah dobiti svoj inventarni broj.
Malo prije četiri poslijepodne na pozornicu su uskočili Beast In Black, koje je nedavno osnovao nakon odlaska iz Battle Beast gitarist Anton Kabanen. U četiri godine djelovanja bend ima vani dva albuma, i to »Berskerker« (2017) i ove godine izdani »From Hell With Love«. Finci. Što je Kabanen naučio kod Battle Beast, prilično je lukavo prenio u filozofiju lika i djela svoje nove skupine. Dakle, lukavo je ukrižao power metal s pop glazbom, zapravo je melodije preuzeo iz pop pjesmica osamdesetih i spretno ih preodjenuo u recepturu finskog heavy metala. Bend je sastavljen od izvrsnih glazbenika. U tehničkom pogledu do srži izbrušeni, a na čelu se nalazi nevjerojatni grčki kričač Yannis Papadopoulos, koji s perjanom lakoćom udara po petoj oktavi. Eksplozivan i prodoran vokal. Očito su Beast In Black nova priča o uspjehu u nastajanju. Melodije su se dobro primile među publikom i publika je bila vidno nabrijana, dobro je vladala i refrenskim napjevima. U bendu je i pakleni solo gitarist Kasperi Heikkinen, kojeg smo prije tri godine ovdje gledali kad je još svirao za Dirkschneider. Dobro uvježban nastup. Yannisu nedostaje malo više karizme, što kompenzira izvrsnim vokalnim držanjem, no svakako će bend odmah zavoljeti ljubitelji metala mlađeg naraštaja, jer su Beast In Black spretno podmetnuto kukavičje jaje koje ne donosi nikakvu novost, samo vrlo lukavo prepakiranu glazbenu supstancu. Podgrijano u novoj ambalaži i sa sadržajem koji je previše dobro poznat. Bend na pozornici s dobro uvježbanim nastupom, spretnim iskorištavanjem prostora, stalnim postavljanjem u linije rame uz rame, tijekom End of The World i u liniju od četvorice. Ukratko, iskusni ljudi stoje iza ove ekipe i sigurno će prodrijeti još više. S takvom glazbenom zaraznošću zasigurno.
U pet smo dočekali još jedan ekskluzivni događaj. Nastup velikih legendi američkog metala! Nastup kultne postave Cirith Ungol. Visokogorski prijevoj zapadnog Mordora, koji čuva divovska paučica Shelob? I tako možeš reći. Epski doom i heavy metal? Nešto što još lomata planetom nakon što su se ugasili Manilla Road. Zapravo bend koji je karijeru započeo početkom sedamdesetih i bend koji je između 1981. i 1991. izdao četiri nezaboravna albuma među kojima je zasigurno najcjenjeniji »King Of The Dead«. Kao da su me uslišili, Cirith Ungol otvorili su koncert otrovnim Atomic Smasher. Epski i nabrijano sirovo, s dašom razarajuće ruke crne sudbine koja iza sebe ne ostavlja preživjele. Tim Baker i dalje odlično vrišti. Pretežno je mirujući scenski kip koji se tijekom koncerta svakako kreće, čak i do catwalka, ali često prepušta inicijativu gitaristu Jimu Barazzi, kojem slijedi vrelokrvni mladić i novopridruženi basist Jarvis Leatherby (Night Demon). Tu su i originalni članovi, i to bubnjar Robert Garven te gitarist Greg Lindstrom! Gotovo klasična postava odnosno postava koju jednostavno želiš imati na pozornici. Bend bi bez poteškoća mogao svirati cijeli album »King Of the Dead«, jer prolazi 35 godina otkako je izašao, ali odlučio je isporučiti miješani set, kojem također ništa ne može nedostajati. Klasik za klasikom, dlake su se ježile i pogled na kvintet koji je došao samo svirati i uživati, bez trunke scenskog šuša i pompe, bio je fantastičan. Bez huškanja publike. Tim Baker (izdržljivost njegova vokala u 2019. bila je najveća nepoznanica prije koncerta) jednostavno je samo vrištao tijekom koncerta. Poput tenka nezaustavljivo su valjali svoj 55-minutni nastup legendarni Cirith Ungol i dočarali pravu pravcatu magiju. Pravi koncert po koji dolazi pravi nostalgičar stare škole. Oštar, zloslutan, masan i nepopustljivo grmeći zvuk, odlično soliranje u kojem je inicijativu preuzimao Barazza, izuzetno dostojna vokalna misija Tima Bakera, a Robert Garven također ostaje brz i precizan na bubnjevima. Bend koji je svojom čarolijom četiriju kultnih albuma poslužio jedan od najboljih trenutaka ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala i koji je, kako je rečeno, nekoliko puta oživio sjećanje na pokopane Manilla Road. Ciriht Ungol odsvirali su sljedeću set listu: Atom Smasher, I’m Alive, Join the Legion, Blood & Iron, Black Machine, Frost & Fire, Master of the Pit, King of the Dead, Cirith Ungol, Paradise Lost.
Tijekom nastupa Cirith Ungol počelo je zveckati i u dvorani Volksbankmesse, gdje su događanje u dvorani otvorili bavarski Dust Bolt. Dust Bolt ove godine bilježe 12 godina djelovanja i u džepu imaju čak pet studijskih albuma. Aktualni »Trapped In Chaos« izašao je početkom ove godine. Bend je logično uložio više energije u njegovu predstavljanje. Dust Bolt su već prošlogodišnjim nastupom na Metaldays festivalu osvojili. Leteći teutonski thrash metal revitalisti. Pa dobro. S obzirom na cijelu njemačku thrash metal hordu njihovih zemljaka, Dust Bolt se izraženije oslanjaju na utjecaje Bay Area thrash metala, iako im naravno ne uzmiče srodnost s teutonskim stavom, gdje opet i opet čuješ kakav dobri stari Kreator trik. Bend je izrazito nazubljen i naoštren. Dvoranska scena im je godila, pozornica ih je bila puna. Eksplodirali su. Zapravo bend koji isporučuje bezgranično visokooktansko veselje, mladićima ne nestaje dinamita i tko je želio doista razbiti glavu, na nastupu Dust Bolt definitivno je došao na svoje.
Napokon je stigao i termin za satić death metala. Göteborške škole. Dakle, melodičnog. Tu su naši dobri stari prijatelji Dark Tranquillity. Stari znanci slovenskih pozornica, kao i pozornica Balingena. Utemeljitelji göteborške škole melodičnog death metala. Zapravo bend pred kojim se danas, već samo zbog njegove ustrajnosti i žanrovske nepopustljivosti, skineš kapu. Vokalist Michael Stanne i bubnjar Anders Jivarp, dva stara Septic Broiler drugara, danas su jedini originalni članovi postave. Bend ima dugu kilometražu, a zastupaju ga i izuzetno iskusni glazbenici. Klavijaturist Martin Brändström, nadalje Avatarium i bivši Tiamat basist Anders Iwers, dok se bend od 2017. služi nastupanjem s dvojicom gitarista, čiji status glede punopravnog članstva još uvijek nije poznat. Prvi je Johan Reinholdz, koji svira glavninu solaža, a drugi Christopher Amott, inače suosnivač Arch Enemy i Armageddon. Ukratko, sa sekstetom nema šale. Inače su Dark Tranquillity u pravilu na našim koncertnim susretima s njima uvijek blistali odličnim nastupima, osim kad im nisu priredili dovoljno dobar zvuk. I ovaj je put grmjelo kako se i pristoji. Nebesa su postala pakao i pakao se spustio na Zemlju. Stanne je opčinio svojom karizmatičnošću i odličnim režanjem, a bend bezprijekoran i usklađen. Zapravo su Dark Tranquillity opet postigli to da su se tamni i teški oblaci prema kraju koncerta konkretno zgusnuli i počelo je liti. Ta nesretna kiša odavde nadalje više nije prestajala, sve do drugog dana. Naglasak u repertoaru na predstavljanju aktualnog albuma »Atoma« (2016) bio je popraćen izvedbom klasika cijenjenih albuma »Damage Done« i »Fiction«: The Treason Wall, Monochromatic Stains, Teminus, Misery’s Crown. U završnom dijelu atmosferu je podgrijao »Character« klasik Lost To Apathy, kao i jedina točka iz devedesetih Therein (album »Projector«, 1999). Dark Tranquillity su za Bang Your Head dakle bili »žanrovski štreber«, ali upravo razgibavanje ekstremnim bendovima djeluje silno dobrodošlo jer razbija monotoniju, privlači na festival mješovitu publiku i jača raznolikost. Drugi dan je naprosto trebao ovaj sat izdašne agresije, mračnjaštva i propasti! Besprijekorna predstava legendi iz Göteborga!
I u programu drugog dana festivala bilo je poprilično neugodnih i nezahvalnih preklapanja među nastupajućima. Tako su u tom pogledu povukli kraći kraj i mračni progresivnometalski prvaci iz Švedske Evergrey, jer smo glavninu gledanja u vrijeme preklapanja koncerta posvetili gledanju Dark Tranquillity. Evergrey su nastup započeli u gustu maglu odjevenim buđenjem albuma »The Atlantis«, s kojeg su uvodno odsvirali dvije skladbe, i to A Silent Arc te nevjerojatno zaraznu Weightless. Koncertom je zapovijedao Tom Englund. Karizmatični vokalist i gitarist. Srećom, mračan stil skupine kao stvoren je da može podnijeti scensku statičnost kvinteta tijekom koncerta. Nažalost, skupina nije bila jedina koju nismo mogli pogledati u cijelosti, ali ono što su isporučili bila je naravno savršenost. Englund također nema bitnih problema kad istodobno obavlja ulogu glavnog vokalista i gitarista. Pjeva kao slavuj. Doista izniman vokalist. Bend je odsvirao sljedeću set listu: A Silent Arc, Weightless, Distance, Passing Through, Leave It Behind Us, My Allied Ocean, A Touch of Blessing, King of Errors.
Sat i deset minuta igraćeg vremena imale su na raspolaganju švicarske legende hard rocka Krokus. Oni su nastupili i prošle godine na ovom festivalu i u Balingenu uopće već nekoliko puta prije. Publika ih izuzetno cijeni, a prostor ispred pozornice bio je krcat sijedim stričekima odjevenima u traperice i ukrašenima našivcima svojih najdražih skupina. Obavezno pivo u ruci i akcija. Krokus su obećavali starošolski set. No od te izjave dugo očekivanog koncerta, skupina je ipak ostala dužna do zavjeta. Big Rocks obrade Mighty Quinn i Rockin’ In A Free World apsolutni su kradljivci vremena, jer je bend već na prošlogodišnjem nastupu na Bang Your Headu obilno predstavljao kompilacijski album obrada »Big Rocks«.. Također umjesto »novije« Hoodoo Woman, slušatelj bi radije poželio izvedbu kakvog klasika iz osamdesetih. Kako god, bend se inače iskupio klasicima albuma »Metal Rendes-Vous« (Heatrestrokes, Fire, Bedside Radio ), »Hardware« (Easy Rocker, Winning Man), Headhunbter (naslovna skladba, Eat The Reach), »Heart Attack« (Rock ‘N’ Roll Tonight), »One Vice At Time« (Long Stick Goes Boom, gdje je Storace očekivano i uobičajeno zapaljivo vrtio svoj »produženi štap«). Ekipu čine gitaristi Fernadno Von Arb, Mark Kohler i Manfred »Mandy« Meyer, koji je solirao kao pomaman, što su oba druga gitarista vrlo marljivo iskorištavala kad su se »vozila« na njega. Uz vrtljivog i na pozornici posvuda prisutnog Marka Storacea, koji je inače vrlo uzorno pjevao, iako mu načete glasnice povremeno onemogućuju vokalni upad prema najvišim linijama, Krokus drži visokopulzivna, čvrsta i uspravna, na zrele godine na pozornicama i snažna i eksplozivna ritam linija čvrste neprobojnosti, koketnih i zavodljivih ritmova, za koju se brinu bubnjar Flavio Mezzodi i naravno legendarni Krokus basist Chris Van Rohr. Na lijevoj su strani ispunjavali prostor rame uz rame Von Arb i Kohler, na desnoj Meyer i Van Rohr, dok je nestašni Storace srdito trčao posvuda, a posebno ga je bio pun catwalk. Odličan zvuk, odlična izvedba! Bez dlake na jeziku! Legende trgaju dalje. Bend je inače najavio umirovljenje i ova turneja trebala bi biti jedna od posljednjih odnosno kar zadnja. Vidjet ćemo. Ukratko. Nova odlična predstava starih dobrih lisaca Krokus, što smo, ruku na srce, potiho i očekivali. I nisu nas razočarali.
U vrijeme dok su na glavnoj pozornici svirali Krokus, u dvorani su nastupali Attic. Nažalost, cijela se minutaža posve preklapala s Krokus i Attic smo odradili samo usput. Riječ je o njemačkim »imitatorima« velikog Kinga Diamonda, koji u džepu imaju dva albuma i već su prošlogodišnjim nastupom u sklopu tolminskog Metaldays festivala dokazali da je riječ o nevjerojatno homogenoj i fokusiranoj ekipi. Pozornica je ukrašena ceremonijalnom kulisom koja podsjeća na unutrašnjost crkve. Tu su svijeće, naopako okrenuti raspeti Isusi, ukratko i po scenskom šušu prizor je krajnje nalik onome kojim na svojim nastupima poslužuje veliki King Diamond. Ako on ima crne konjanike, Attic imaju bezglavog i slično. Attic su isporučili materijal oba albuma, i to Funeral in the Woods, Join the Coven, Satan’s Bride, The Headless Horseman, The Invocation (album The Invocvcation) te s albuma »Sanctimonius«: Dark Hosanna, Sanctimonious, The Hound of Heaven, There Is No God. Bend je nastup zaključio obradom Judas Priest Between The Hammer And The Anvil. Preuređeno i urezano u svojoj tipskoj maniri. Ako ste ljubitelj Kinga Diamonda i ne opterećuje vas sličnost Attic, onda ste s Attic zasigurno na konju. Ako vas to smeta, onda naravno radije i ubuduće ostanite samo kod Kinga Diamonda.
Nakon nastupa Krokus, kad je na glavnoj pozornici vladalo polusatno zatišje i tonci su revno pripremali sve potrebno za nastup glavnog nositelja drugog dana, to jest Steel Panther, nešto iza devet navečer počeli su divljati u dvorani još jedni posebnjaci među nastupajućima drugog dana festivala. To je legendarna američka thrash metal postava, koju uz nastupe Picture i Cirith Ungol na programu drugog dana festivala možemo odmah ubrojiti u festivalsku BYH 2019 ekskluzivu. To su Exhorder! Bend je po stažu toliko star da su od njega učili i Pantera, a u njemu su od originalnih članova danas bradati »borov djedica« i gitarist Vinnie LaBella te pjevač Kyle Thomas. Bend je do danas izdao samo dva studijska albuma i najavio izlazak trećeg, »Mourn the Southern Skies«, u rujnu ove godine. Godine 2017. Thomas i LaBella primili su u redove tri nova člana, i to Heathen basista Jasona Viebrooksa, nadalje još jednog gitarista, koji sluša na ime Marzi Montazeri, dok je za bubnjarskom utvrdom sjedio Sasha Horn (on je između 2011. i 2012. svirao primjerice kod Forbidden). Ukratko, s ovom postavom Exhorder su došli u Balingen i odsvirali izniman koncert. Doista. Briljantan. Bend je sastavio repertoar od dva kultna studijska albuma, i to »Slaughter In The Vatican« (1990) te »The Law« (1992). Lažem. Pravo na rep koncerta Exhorder su isporučili posve novu My Time, koja će naći mjesto na novom albumu, a inače su iz riznice thrash metal bijesa jedna za drugom slijedile nezaboravne šamarčine počevši s, osobito po naslovu »opasnom«, Anal Lust, koju su slijedile Death in Vain, Homicide, Unforgiven, Legions of Death, The Law, (Cadence of) The Dirge, Exhorder, Slaughter in the Vatican, Desecrator i već spomenuta, posve nova My Time. Nastup koji je prošao u tren oka i nastup koji se, kao i dan prije kad su u dvorani nastupili Venom Inc., previše prokleto nezgodno preklapao s nastupom glavnog nositelja festivala. Kyle je odpjevao odlično.
Budući da su Steel Panther u usporedbi s Exhorder mnogo, mnogo mlađa postava i zato ćemo ih u budućnosti lakše i češće viđati na koncertima nego Exhorder, preskočili smo srednji dio njihova koncerta i posvetili se gledanju Exhorder (a i vani je cijelo vrijeme prokleto lilo). No, već u uvodna tri komada dečki su isporučili točno ono po što dolaziš na svaki koncert ove nakinđurene glam metal Sunset Strip parodije! Njihov urođeni osjećaj za bezgranični humor, koji je taman dovoljno nadražujući i bockav da zadrži pristojnost (Steel Panther naime sve štosove okreću duboko na seks), važan je element koji osigurava vrhunski žur i veliku privlačnost. Jedan od onih magneta koji te neprestano drži uz skupinu tijekom koncerata. Ludosti i razuzdanosti jezičnim doktorima ne manjka, ponajprije oštar jezik ima Satchel , koji je svojom brbljavom iskričavošću vokalista Michaela Starra u dijalozima više puta konkretno zasjenio (ona da je Michael tako savršen »jebač« da ima čak dijete s Davidom Coverdaleom, spadala je među pobjedničke Satchelove cvjetove). Riječ je o pravoj pravcatoj scenskoj komediji kakvu može isporučiti rock’n’roll i uz koju se lako neprestano smiješ do suza, pa čak i do boli. Dečki su nakinđureni klinci, ali odlični glazbenici. Starr posjeduje konkretan vokal kojim suvereno kraljuje u prvom planu točaka, Satchel je pravi pravcati profesor soliranja koji oduzima dah, ritam sekcija grmeća i pulzivna. Steel Panther ne griješe. Basist Lexxi Foxx i ovaj je put odnio prvo mjesto u svojoj uskoj plavoj opravi, punoj šljokica, naravno nije na pozornici nedostajalo stolić odnosno mini kozmetički salon, kojim se čovjek teatralno friziра tijekom koncerta i ogleda u ljubičasto zrcalce. Spandex posvuda, marame vezane kamo god pogledaš, maskara, šminka, plavo obojena kosa, visoke tenisice, vi nastavite… Uz to superiorno sviraju, odlični markantni rifovi, pjesme s karakterom koje preuzimaju i odmah zgrabe. Steel Panther imaju sve. Ako si pravi fan glam metala osamdesetih, koji se razvijao u okolici Sunset Strip-a, ništa osim potpunog uživanja na koncertu Steel Panther ne poznaješ. Starr nije zaboravio doći sasvim do ruba catwalka s bubnjarskom palicom u ruci. Teatralno je nagovijestio da će je baciti među publiku. Svima već zastane dah, ali ne. Bacio ju je naime natrag iza leđa. Letjela je preko cijele pozornice prema bubnjevima, gdje je sjedio Stix Zadinia. Prvi put je Starr za dlaku promašio, ali ne puno. Druga je palica pala ravno u ruke bubnjaru. Nevjerojatno. Kako uvježbani štosovi koji drže vedrinu na vrhuncu. Ovaj je put vedrina bila izuzetno važna jer je lilo kao iz kabla. Bio sam mokar do kosti, srećom sam se stiskao među ljudima koji su se u anoracima gurali pred pozornicom, što me je (barem privremeno) grijalo. Tijekom 17 Girls In A Row bend si nije dopustio spektakl s pozivom curama iz publike na pozornicu, što rado radi i što smo doživjeli recimo prije nekoliko godina na njihovu koncertu u Grazu. Nevjerojatno je što sve ta energija Steel Panther izvlači iz žena tijekom koncerata. I s te je strane zanimljivo gledati koncert. Ne možeš vjerovati. U Grazu su na Starrov »zahtjev« zapravo primjerice tijekom prije spomenute skladbe skinule grudnjake. U krcatom Orpheum Theatru. Bez trunke srama. Ovaj je put logistika to doduše omogućavala, ali bend se vjerojatno zbog kišnih uvjeta nije odlučio na poziv djevojkama na pozornicu. Bend je među svoje scenske običaje ovaj put ubacio komičnu verziju Ozzyjeve Crazy Train, a inače je odsvirao sljedeću set listu: Eyes of a Panther, Goin’ in the Backdoor, Party Like Tomorrow Is the End of the World, Just Like Tiger Woods, tu je bila posve nova All I Wanna Do Is Fuck (Myself Tonight), Poontang Boomerang, spomenuta Ozzyjeva Crazy Train, Asian Hooker, Girl From Oklahoma, 17 Girls in a Row, Community Property, Gold Digging Whore, Death to All But Metal i završna Gloryhole. Koncert Steel Panther doista je prva adresa za ludu zabavu kakvu može isporučiti rock’n’roll u svojoj izvornoj misiji.
Za finale se događanje preselilo još u dvoranu. Tamo je nastupio njemački dvojac Mantar, kojeg zbog premorenosti osobno nisam pogledao i otišao sam radije pod plahte u kamp, ali sam dobio vrlo pozitivne informacije, pune oduševljenja, da je koncert bio fenomenalan. Riječ je o dvojcu koji čine stariji, navodno već blago sijedi čovjek i bubnjar Erinç Sakarya te mlađi gitarist Hanno Klänhard. Obojica dijele i vokale. Usmjereni jedan prema drugom. Ispuštaju otrovnu voltažnu oktansku energiju i posve konkretno pakleno ozračje. Rušilački, sirov i primordijalan zvuk. Hanno je navodno konkretno bestijalan, a čovjeka mijese u svom kovaštvu znatnu količinu doomom potkrijepljenih rifova, tu je motörheadovska energija, što znači da se oslanjaju na rock’n’roll i punk rock zajedljivost, a cijela stvar gravitira i prema sludgeu. Navodno doista odličan koncert i skupina koju je obavezno provjeriti uživo. Bend je nastupio i na prošlogodišnjem izdanju Metaldays festivala i za svoj tamošnji nastup i tada zaslužio vrlo lijepu ocjenu.
Drugi dan se dakle zaključio. Bio je prokleto mokar. Dva dana kišnog izdanja festivala dakle su iza nas. Nadamo se da će treći biti barem u dvije trećine suh, kad su najavili svoje nastupe: Screamer, RAM, Flotsam and Jetsam, Armored Saint, Metal Church, Kickin Valentina, Omnium Gatherum, Tribulation, Candlemass, Einherjer, Ross the Boss, Skid Row i kao glavni nositelj trećeg dana festivala Avantasia. No o tome više u trećoj festivalskoj recenziji našeg ovogodišnjeg javljanja iz Balingena.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
