Lokacija: Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Datum: 14.10.2017
Engleski pioniri gothic/doom metala Paradise Lost ne miruju. Samo dvije godine nakon albuma The Plague Within vratili su se albumom Medusa, kojim se vraćaju svojim doom metalskim korijenima. Album je dosad dobio uglavnom pozitivne reakcije, pa su i očekivanja za koncert bila više nego dobra. Paradise Lost su se i ovaj put zaustavili u blizini Slovenije. U Zagrebu su već više puta oduševili pa bend sasvim logično uključuje hrvatsku metropolu u turneju.. Kao predgrupe Paradise Lost su ovaj put poveli američke doom metalce Pallbearer te portugalske sludge/doomere Sinistro.
Portugalski Sinistro kao mlad bend pokušali su uvjeriti nečim samosvojnim. Teški ritmovi i gitare, koje su obveza sludge metala, ovdje nisu pokazivali neke posebnosti. U skladu s tim, cjelina je grmjela, iako bi prisutnost bas gitare zvučnu sliku mogla još pojačati. Najveća posebnost Sinistra bila je vokalistica Patricia Andrade, koja je imala svakako zanimljiv nastup, za što je prije iskustva skupljala i glumeći u filmovima i serijama. I sam vokal je nedvojbeno raznolik, ali istodobno i naporan. Sinistro su dakle u nečemu posebni, ali samom glazbom za sada ne obećavaju previše.
Kod Pallbearer se svirka dosta zaokrenula. Bend u prvi plan stavlja izrazit doom metalski element koji naglašava i melodičnost. Prilično dugačke skladbe raznolike su i nepredvidljive. Gitare su svakako snažan faktor, kao i distorzirani bas, dok bubnjevi nisu imali neku bolju dinamiku. Bend je predstavljao aktualni album Heartless, koji ne dosiže kvalitetu prva dva albuma, ali solidno nastavlja zacrtani stil banda. Prva dva albuma bend je dao do znanja da se na američkoj doom metal sceni nešto budi, a sada više nego solidno drži tu kvalitetu. Glavni problem nastupa Pallbearer bio je prije svega porazan zvuk. Bend je bio toliko bučan da se mnogo puta nije moglo razlučiti instrumente, pri čemu nisu pomogli ni čepići za uši, što je dodatno utjecalo na to da je melodičan vokal bio prilično bezizražajan. Pallbearer treba očito dati novu priliku. Na kraju krajeva, imaju zanimljivog materijala za sat vremena.
Kod Paradise Lost uvijek se pojavi zagonetka u kakvoj će formi bend biti. Zapravo je riječ samo o pjevaču Nicku Holmesu, kod kojeg se nikad ne može predvidjeti kakve je volje taj dan, odnosno u onaj sat kad izađe na pozornicu. Ni u sam repertoar benda nema se što sumnjati. Bend je i ovaj put posluživao aktualne skladbe te vijenac hitova po kojima su PL poznati. Na formu benda nema se što žaliti, barem na instrumentalni dio, dok je Nick Holmes bio tek prosječan. Prije svega nije se osjećala snaga u vokalu, a nije bio ni dovoljno glasan. Ostali članovi su, očekivano, bili solidno energični. Statičan je zapravo jedino basist Stephen Edmondson, dok je gitarist Greg Mackintosh kao i uvijek bio u svom svijetu melankoličnih melodija, a ritam gitarist Aaron Aedy bio je cijelo vrijeme nasmijan i prilično gibljiv. Pohvale vrijedan je trenutni bubnjar Waltteri Väyrynen, koji je s lakoćom odsvirao stariji materijal, a na novom je dokazao da ima mnogo mašte i da zna i u spore skladbe unijeti mnogo dinamike. S aktualnim albumom Paradise Lost su mnogo dobili. Repertoar benda sada tako dotiče morbidni doom metal, melankolični gothic metal te i ponešto nježnije. Paradise Lost su u karijeri pokušali i sa synth popom, koji više ne predstavljaju uživo. S trenutnih 15 albuma bend teško može zadovoljiti svaki ukus, ali sa skladbama Remembrance, Shadowkings, As I Die, Embers Fire te završnim Say Just Words na svoje su došli stariji obožavatelji, čime je bend dokazao da su novi i stari obožavatelji jednako vrijedni.
Kad se povuče crta, koncert Paradise Lost, Pallbearer i Sinistro u zagrebačkom klubu Boogaloo bio je solidno izveden, ali bi dojam nedvojbeno bio bolji uz bolji zvuk. Ostaje samo nada da će se taj propust do idući put ispraviti.
autor: Primož Novak
fotografije: Sebastijan Videc
