Lokacija: Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Datum: petak, 29.10.2010
Joe Bonamassa – čudo od djeteta koje je već s četiri godine počelo grepsti po žicama gitare, a koju mu je prvi put bez pitanja u ruke gurnuo njegov otac, čovjek iz glazbene obitelji i njezin glasnik već četvrtu generaciju. Danas, kad je napunio 33 godine, izrastao je u pravi stroj bluesovskog osvajanja masa. Bonamassa se svojim opusom vinuo među najistaknutije predstavnike nove generacije bluesa. Ne zato što bi bio revolucionaran u svojoj glazbenoj propovijedi. Stvar je puno jednostavnija. Bonamassa je naime svima dostupan. Glasnik je modernog, našminkano mirisnog blues rocka. Uz to, u svoj toj mirisnosti i dalje je lako otkriti toliko osebujnog karaktera, znanja, vještine, opće glazbene snalažljivosti, talenta i dopadljivih ideja kreativnog uma da je Bonamassa novodobni bluesovski magnet, kako za razmažene i navikle na najbolje, tako i za one druge, kojima ne treba razvijati “jednadžbe teorije relativnosti” u glazbi da bi se slobodno prepustili njezinoj neukrotivoj vibraciji.
Joe Bonamassa je u usponu. Trenutno se nalazi na samom vrhuncu golemog kreativnog vala. U dvije je godine izdao dva albuma, oba potpisana Bonamassinim rukopisom, a već pri prvom, letimičnom preslušavanju pokazuju brzo prepoznatljivu mjeru raznolikosti. To potvrđuje da se Bonamassa kao izvođač još uvijek razvija i izražajno raste. Ako samostalnim izdanjima pribrojimo i aktivnost u superbluesrock grupi nove ere Black Country Communion, koja je ove godine izdala odličan prvijenac “Black Country”, sigurno više nema nevjernika zlih nagovještaja kako je Joe potencijalna jednodnevna muha.
Sat je 20.00! Opet smo posjetili Boogaloo! Zagrebački klub nabijen je gotovo do posljednjeg kutka. Što gotovo. Nabijen je do posljednjeg kutka. U kotlu se jedva micaš. A ljudi i dalje nadiru u dvoranu. Kako je i najavljeno. Bez predgrupe, 10 minuta iza osam navečer, na pozornicu stupa čovjek u bijelom sakou, s bijelim cipelicama, čak i bijelim čarapicama, ispod sakoa nosi košulju živo zelene boje, kosa je “zažeunirana” i “začešljana” na Valentino šarmera. Blago zatamnjene naočalice naravno ne izostaju. I vruć u prstima! Joe si postavlja cilj da publiku zapali već na samom početku. Za to bira Rory Gallagherovu obradu Cradle Rock, koja je u Joeovoj režiji prvi put službeno zabilježena na njegovom studijskom prvijencu iz 2000. godine. Na pozornici gledamo samo kvartet. Ostalo je ogromno prostora za kretanje. Pa ipak se ritam sekcija drži kao zalijepljena jedna uz drugu, a pozornica postaje Joe Bonamassa.
Čovjek kruži od mikrofona, na lijevu i desnu stranu, sve do ruba pozornice, gdje vrtloži bluesovske solaže. Kad smo okusili Gallaghera u Bonamassinoj obući, mužjak udara So Many Roads, koja otrovno vuče na zasoljene bluesovske balade Garyja Moorea. Šumećom When The Fire Hits The Sea postava se zavodljivo erotičnom bluesovskom masažom razjaši. Dolazi naime vrijeme za predstavljanje novog albuma “Black Rock” (2010), koji je usput budi rečeno najprodavaniji bluesovski album ove godine, sudeći po Billboardovim pokazateljima.
Čovjek je na pozornicu pozvao posebne goste. Prva je došla Sandi Thom, koja je izvedbom So It’s Like That, a za njom i If Heartaches Were Nickels, u skladbe unijela čak i malo country konotacije. Zanimljivo je da Bonamassa u ženskom vokalu nije tražio više bluesovskog autoriteta, više crnine, koja bi uspostavila pravu dozu melankoličnog čeznuća i erotomanije kakvu blues zapravo traži i daje. Inače lijep vokal pjevačice djelovao je previše krhko uz čvrsto građen bluesrock šablon skladbe. U drugoj polovici na pozornici se Bonamassi priključio vokalist Paul Rafferty, koji je učinkovito iskoristio blizinu boje svog vokala s Paulom Rodgersom pri izvedbi klasičnog Free hita Mr. Big. Karizmatični Raffertyjev vokal u potpunosti je oduševio svojom prezencijom i performansom.
Bonamassa je tog dana u Zagreb stigao s blagom prehladom pa mu vokal nije služio u punini. No sve je nadoknadio izvanrednom vještinom, izvrsnim osjećajem koji vodi njegov blues rock fenomen i kupuje sve više simpatija masa. Woke Up Dreaming poslužio je kao akustični, više nego 10-minutni izlet u prostranstva, oplemenjen čak i porivima španjolskog flamenka. Završetak redovnog dijela bio je prilično neobičan, kad je čovjek spojio instrumentalnu Django s Mountain Time. Kvartet je stvorio hipnotičku atmosferu taman dozirana bockanja, koja odlično spaja element sanjivosti i bluesovske melankolije. Na posve bezbolan, ali baršunasto zavodljiv način, istančanog osjećaja za plasiranje pojedinih nota i izvanredne kontrole nad instrumentom, koja je plod prirođenog talenta pune bluesovske ispovijesti, odnosno urođenog zamjećivanja i pretvaranja elementarnih svojstava bluesa u opće razumljiv jezik masa.
Bonamassa je u dva puna sata potvrdio da majstorski vrluda kroz različite bluesovske elemente i da je u tome pravi kameleon stapanja mnogih polazišta ovog žanra. Repertoar je izgradio i od autorskog materijala i od provjerenih klasika. Posebno je iznenadio dodatkom, kad se odlučio za izvedbu Cohenove Bird On A Wire u društvu sa Sandi. Nakon sanjive verzije Cohenovog standarda kvartet se još jednom zadnji put razmahao i udario ZZ Top klasiku Just Got Paid, u koju je upleo prstohvat Led Zeppelinove klasike Dazed And Confused. Boogaloo, u kojem je do tog trenutka, uz sve veći nedostatak slobodnih molekula kisika u zraku, već i te kako vrjelo i para je išla uvis, od oduševljenja je ovim činom konačno buknuo u zrak.
Publika se kroz nastup slobodno ljuljala pod pozornicom, bez pravljenja buke i izvođenja posebnih gimnastičkih akrobacija. Jednostavno. Prepuštala se slatkoj vibraciji porijekla a la Joe Bonamassa. Zrela publika, da si budemo načisto! Odlična atmosfera prepunog Boogalooa, što ne doživiš baš svaki dan. Publika je gitarskog majstora ispratila gromoglasnim ovacijama kad je sa svojom pratećom ekipom posljednji put napustio pozornicu. Majstorski, nezaboravno i jedinstveno. Bonamassa ti prebroji kosti i namjesti zglobove. Njegova je prezencija svježa, nadahnuta i nemirno izazovna. Čovjek je u zamahu!
S obzirom na odličan komercijalni uspjeh albuma “Black Rock” i na to da su dvorane za 1000 ljudi (prema zagrebačkom iskustvu s Bonamassom) odjednom premale, ne trebamo se bojati za budućnost blues rock glazbe. Ako tako nastavi i dalje, Joea ćemo idući put gledati u dvoranama za 3.500 do 5000 ljudi!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Cradle Rock
2. So Many Roads
3. When The Fire Hits The Sea
4. So It’s Like That
5. If Heartaches Were Nickels
6. Slow Train
7. Young Man’s Blues
8. Sloe Gin
9. Ballad of John Henry
10. Happier Times
11. Walk in My Shadow
12. Blues in C
13. MR. Big
14. Woke Up Dreaming
15. Mountain Time
—dodatak—
16. Bird on a Wire
17. Just Got Paid
