Petkovo prijepodne na Sátanu donijelo je jedno od zanimljivijih predavanja, za koje se pobrinuo kolektiv Nornabrunnur (Giorgia Sottotetti i Kári Pálsson, inače član domaćih black/viking metalaca Fortið), koji organizira događaje o islandskim mitovima i legendama te izdaje knjige s tom tematikom. I Giorgia i Kári imaju magisterij iz područja staronordijskih znanosti i religija, a ovaj put predstavili su nedavno otkrivenu knjigu uroka Hexekver, koju je 1859. napisao islandski seljak Þorsteinn Guðmunsson. Mogla se pogledati i originalna knjižica, veličine paketića igraćih karata. U videu ispod možeš na originalnom islandskom i engleskom prijevodu npr. čuti kako zvuči urok protiv lopova, a Giorgia i Kári predstavili su i uroke protiv arktičkih lisica koje su seljacima krale stoku, pa sve do uroka za rast penisa (dakle, nekakva vikinška viagra).
Mogla se pogledati i gitarska klinika s Haukurom iz Múr (više o njima u nastavku, jer su svirali istog dana), a zanimljiva je bila i debata o tome kako islandski krajolik utječe na glazbu, u kojoj su raspredali Josh Rood (Nexion), Viktor (Forsmán) i skladatelj Gísli Gunnarsson (poznat npr. po suradnji s Alcest). Na potonjeg je islandski krajolik utjecao posve izravno i brutalno, jer je živio u gradiću Grindavik, čiji su stanovnici zbog vulkanskih erupcija, koje se na poluotoku Reykjanes redaju od 2021., iz njega evakuirani, a zbog posljedica se većina u njega ni danas nije vratila. Posljednja debata dana bila je o merchandiseu, a ja sam kao predstavnik festivala Tolminator o toj temi mogao i sam dodati svoja dva centa.
Glazbeno je drugi dan započeo s Barnaveiki iz Reykjavika, inače drugim bendom Gústafa Evensena (bas) i Magnúsa Skúlasona (bubnjevi) iz Misthyrming. Uživo im na gitarama pomažu kolege iz matičnog benda, Dagur i Tómas. Ako Gústaf u Misthyrming uz sviranje bas-gitare brine i za snažne prateće vokale, u Barnaveiki istupa u prvi plan s glavnim vokalom, koji je mnogo brutalniji i grlenij nego u Misthyrming. Barnaveiki naime sviraju primitivan i prljav death metal, žanrovski blizak finskom death metalu. Kod Barnaveiki dakle nema nikakve lijepe melodije, nego samo bijes i gnjev, koji zvukom i vokalom dolazi iz najdubljih islandskih špilja. Unatoč lošijem zvuku i tehničkim problemima, odličan početak drugog dana!
Drugi dan Sátana bio je gotovo u cijelosti obojen islandskim bojama, jer su strani predstavnici bili samo dvojica, iako su upravo sljedeći nastupajući zamijenili nažalost otkazane susjede s Farskih otoka, Hamferð. Domaće boje tako su zastupali stoner/sludge metalci Sleeping Giant, koji su ove godine okotili svoj studijski prvijenac The Beauty of Obliteration, a njega su (ako se ne varam) odsvirali u cijelosti. The Beauty of Obliteration je kratak i sladak, dug dobrih pola sata, a takvi su bili i Sleeping Giant. Gitarski rifovi ispod prstiju čak trojice gitarista zvučali su masivno i sporo se kotrljajući poput islandskih ledenjaka. Iako se Sleeping Giant »oglašavaju« kao stoner/sludge bend, znaju i konkretno ubrzati i tada zvuče čak blizu death ‘n rollu nekih kasnijih Entombed. Lijep primjer bila je najžešća pjesma, kraća od tri minute Venom Ripper, Gorgon Blaster. Gušt.
Prva dva benda tako su lijep dokaz da islandska metal scena ne poznaje samo black metal, iako, ruku na srce, prednjači upravo u tom žanru, koji je zbog visoke razine kvalitete i samosvojnosti već stekao status a la švedski death metal. Jedan od ključnih dokaza kvalitete islandskog black metala su i Nexion, koji su lani izdali svoj drugi studijski album Sundrung, po mom mišljenju album 2025. Black metal koji sviraju Nexion žanrovski je raznolik (prije svega su očiti utjecaji death metala), pun odličnih rifova koji ti se uvuku duboko u uho i tamo ostanu, a prije svega ga obogaćuje vrhunska, raznolika i prilično jedinstvena vokalna izvedba Josha Rooda. On tekstove nije samo sirovo odvikao, nego je pokazao širok raspon vokalnog umijeća, od death metal growla (koji mjestimice podsjeća na Ulcerate), preko govorene riječi i čistih vokala do čak grlenog pjevanja, što je uživo ispalo naprosto izvrsno i Nexion uživo približava ritualnom iskustvu, pogotovo kad prateće vokale doda i gitarist Óskar. On je u tandemu s Jóhannesom šarolikim i spretnim dvostrukim tremolo riffanjem i solažama dokazao da su Nexion gitarski prava neman, a i inače je bend na Sátanu s pjesmama kao što su Gandr, Hymn of the Valkyrjur i Rending the Black Earth zvučao masivno, moćno i
Gavin Portland bili su još jedan dokaz raznolikosti islandske glazbene scene, jer je u njihovu slučaju riječ o kultnim domaćim punkerima/hardcoraševima koji postoje više od dvadeset godina. O njima prije Sátana nisam imao pojma, ali su uživo uvjerili kratkim, brzim i udarnim pjesmama kojima zapovijedaju apokaliptični krikovi vokalista Kollija. Koliko sam uspio saznati, ovo je bio njihov »come-back« koncert, jer dulje vrijeme nisu bili aktivni, a i njihova posljednja ploča, IV – Hand in Hand With Traitors, Back to Back With Whores, izašla je davne 2010. Fanovima pravog HC-a Gavin Portland bih bez zadrške lako preporučio.
S francuskim Necrowretch krivulja rasta prema gore malo se zaustavila. Ako je njihova posljednja ploča Swords of Dajjal prilično dobar komad klasičnog black/death metala, uživo nisu baš uvjerili. Sve je zvučalo prilično jednolično i prema kraju ponavljajuće. Nastupu Francuza inače nema što zamjeriti, jer su svoj posao odradili kako se od benda njihove razine očekuje, ali baš za anale njihov nastup nije bio.
Izreka da knjigu ne treba suditi po koricama lako bi se mogla preslikati i na velike nade islandskog metala Múr; ako pogledamo naslovnicu njihova istoimenog prvijenca, brzo bismo mogli reći da je riječ o nekom indie rocku. Nikako, jer Múr spajaju najbolje dijelove bendova kao što su Gojira, The Ocean, Devin Townsend, Meshuggah i Opeth, ali svemu tome dodaju toliko jedinstven pristup da utjecaje drugih bendova treba tražiti kao iglu u plastu sijena. S obzirom na izuzetno kvalitetan prvijenac, od dečki sam uživo puno očekivao, ali su me posve oborili s nogu već u prvim trenucima nastupa, kad je zamračenu pozornicu u sredini zauzeo samo vokalist Kári Haraldsson pod snopom jednog bijelog svjetla i na »keytaru« (kad vidim da bend ima taj instrument, obično me prože trnci, ali vjeruj, u Múr djeluje apsolutno savršeno) odsvirao dug, atmosferičan intro, koji je djelovao istodobno prekrasno i zloslutno. Kárija su u uniformnom izgledu crnih tunika (samo je bubnjar zvjerski udarao gologrud) pridružili ostali članovi i izveli zapanjujući, učinkovit i do u detalj (ali nikako do mjere da bi ispao umjetno) uvježban nastup. Kraljevao je nevjerojatan Kárijev vokal, koji zna i konkretno zagrmjeti, a inače gotovo prekrasnim čistim vokalom operetno dugo razvlači pojedine stihove, dok njegov lik s dugom kosom i gestikulacijama djeluje kao da je voditelj nekog kulta. Članovi benda inače nemaju ni 30 godina, a pozornicu vladaju do u detalj, instrumentalno su bili vrhunski (valja izdvojiti Haukurovo besprijekorno soliranje), a glazbeno zvuče toliko zrelo da nikad ne bih rekao da iza sebe imaju tek jednu ploču. Točku na i nastupu dodale su psihodelične projekcije i učinkovita upotreba svjetla, što je zaokružilo nastup Múr, vjerojatno čak i najbolji na Sátanu 2026. Uz malo sreće i prave poteze Múr mogu biti sljedeća velika stvar u metalu i definitivno ti ih mogu samo preporučiti, provjeri ih na jesenskoj turneji s Oranssi Pazuzu (nama najbliže staju 31.10. u Beču)
Od belgijskih (no dobro, danas bolje rečeno internacionalnih) veterana Aborted točno se zna što od njih očekivati, a ni manje ni više od toga nisu isporučili na Sátanu. Njihov nastup na islandskom festivalu ionako nije takvo iznenađenje, jer već nekoliko godina u postavi imaju Islanđanina, gitarista Daníela Máni Konráðssona (Ophidian I, Une Misère). Aborted su iskusan bend s dugim stažem i to se više nego dobro vidi na pozornici, jer su uigrani do u detalj i sve teče kao podmazano (uključujući Svenove neslane šale). Nastup kakav treba biti, a Svenu samo duboki naklon što taj bend bez milosti i bez zaustavljanja, kao jedini preostali osnivač, vodi već od 1995.!
Čast zaključiti drugi dan pripala je domaćim Sign, koji se smatraju jednom od većih domaćih rock postava (nekakva islandska Siddharta), a njihov osnivač Ragnar Zoltan poznat je i izvan islandskih granica, jer je nekoliko godina svirao u švedskim progresivcima Pain of Salvation.
