Marilyn Manson
četvrtak, 16. 7. 2026
Zagreb / Arena Zagreb / Hrvatska
Ako postoji izvođač koji naslovnice osigura prije prvog odsviranog tona, to je bez sumnje Marilyn Manson. Njegov povratak u Hrvatsku nakon više od dvadeset godina nije bio samo koncert, nego događaj koji je javnost podijelio već tjednima ranije. Neki su ga nestrpljivo iščekivali kao povratak jedne od najvećih ikona industrial rocka, a drugi su u njegovu nastupu vidjeli gotovo apokaliptičan događaj.
Ispred zagrebačke Arene posjetitelje su dočekali molitelji i pojedinci koji su dijelili letke s pozivom da se ljudi radije okrenu “k Bogu” nego da odu na “sotonistički koncert”. Na letcima je pisalo “Molitvom i postom za duhovni preporod hrvatskog naroda”, a pred ulazom su odjekivale molitve za “izgubljene duše”. Policija je zbog glasnog propovjednika čak morala intervenirati.
Ukratko – posve uobičajena četvrtačka večer ispred rock koncerta.
Da si sudio samo po zbivanju ispred Arene, očekivao bi barem ritualno žrtvovanje, otvaranje portala prema podzemlju i nekoliko desetaka gorućih Biblija. Umjesto toga posjetitelje je dočekala dobro raspoložena publika svih generacija, od onih koji Mansona prate još od devedesetih do mlađih fanova koji su ga prvi put doživjeli uživo.
Kad se iz zvučnika začula kultna “Bela Lugosi’s Dead” grupe Bauhaus i kad se zavjesa počela spuštati, bilo je jasno da se sve polemike nakratko sele ispred Arene. Unutra je ostala samo glazba.
Manson ostaje Manson
Večer su otvorili australsko-američki sastav VOWWS, koji je svojom mračnom, minimalističkom mješavinom gotha, industriala i synth rocka stvorio prikladnu atmosferu, iako je Arena tada još bila prilično prazna. To je nažalost stalnica koncerata kod nas – predgrupe često sviraju gotovo same sebi, dok posjetitelji još stoje u redovima za pivo ili traže svoja mjesta.
Točno u 21 sat na pozornicu je izašao Marilyn Manson i koncert otvorio skladbom “Nod If You Understand”. Već prvi komadi pokazali su da se vratio u puno boljoj formi nego što bi mnogi očekivali.
Produkcija je bila iznenađujuće minimalistička. Bez golemih LED ekrana, bez pirotehnike koja bi zasjenila glazbu i bez suvišnih vizualnih trikova. U prvom planu bili su snažni svjetlosni efekti, dim, siluete članova benda i prije svega Mansonova pozornička prisutnost. Iako vizualno puno smireniji nego u razdoblju najveće slave, karizme mu očito i dalje ne manjka.
I vokalno je iznenadio. Između dubokih, gotovo šapćućih dijelova i karakterističnih visokih krikova zvučao je puno bolje nego na brojnim nastupima prije deset ili petnaest godina. Bend je djelovao izuzetno uigrano, a zvuk je kroz cijeli koncert bio snažan, čist i uravnotežen.
Setlista je ponudila lijepu ravnotežu između novog materijala i klasika. Slijedile su “Disposable Teens”, “This Is the New Shit”, “Dried Up, Tied and Dead to the World”, “The Nobodies”, “mOBSCENE”, “The Dope Show”, “Sweet Dreams (Are Made of This)”, “Tourniquet”, a vrhunac večeri očekivano su bile “The Beautiful People” i završna obrada “Personal Jesus” grupe Depeche Mode.
Publika je pjevala praktički sve refrene, a Manson je više puta glasno viknuo svoj već gotovo tradicionalni “Zagreb!” i dodao još nekoliko iskrenih “I fucking love you Zagreb!”, što je Arena svaki put nagradila glasnim odzivom.
Jedan od neočekivanijih trenutaka večeri dogodio se tijekom skladbe “Great Big White World”, kad je Manson pozvao publiku da upali svjetiljke na mobitelima i pretvori Arenu u zvjezdano nebo.
Priznajemo – da nam je netko prije dvadeset godina rekao da ćemo na koncertu čovjeka kojeg neki još i danas predstavljaju kao utjelovljenje Antikrista dignutim mobitelima stvarati romantičnu atmosferu, vjerojatno bismo ga pitali koju vrstu gljiva koristi.
Koncert je trajao otprilike osamdeset minuta. Mogao je biti malo duži, no publika je Arenu napustila zadovoljna. Glazbeno gledano, Manson je dokazao da i dalje spada među izvođače čiji najveći hitovi i nakon tri desetljeća bez problema podignu višetisućnu masu.
Autor: Denis Paradiž
Fotografije: Dora Šarić
Setlista:
1. Nod If You Understand
2. Disposable Teens
3. Angel With the Scabbed Wings
4. Great Big White World
5. This Is the New Shit
6. Dried Up, Tied and Dead to the World
7. Exit Wound
8. The Nobodies
9. Diary of a Dope Fiend
10. The Dope Show (s “I don’t like the drugs (but the drugs like me)” introm)
11. Sweet Dreams (Are Made of This) (Eurythmics cover)
12. mOBSCENE
13. (s)AINT
14. The Beautiful People
Encore:
15. Tourniquet
Encore 2:
16. Personal Jesus (Depeche Mode cover)
Ali postoji i druga priča…
Nažalost, turneja One Assassination Under God ostavila je gorak okus još na jednom području. Marilyn Manson pridružio se sve duljem popisu izvođača koji gotovo posve ukidaju fotografske i medijske akreditacije. I u Zagrebu većina fotografa nije dobila pristup foto jarku, a slična se praksa već ranije pojavila u Italiji i na drugim europskim datumima turneje.
I tu dolazimo do prilično neobičnog paradoksa. Upravo izvođači stare garde danas zatvaraju vrata medijima koji su im prije desetljeća pomogli izgraditi karijeru. Mansonov je imidž oduvijek bio dio njegove umjetnosti. Njegovi koncerti nisu živjeli samo na pozornici, nego i na naslovnicama glazbenih časopisa, u koncertnim reportažama i na fotografijama koje su kružile svijetom i gradile mit oko njegova imena.
Danas se pak čini da je potpuna kontrola nad vizualnim identitetom važnija od ljudi koji taj identitet dokumentiraju. Novinari sve češće pišu reportaže na temelju službenih fotografija, fotografi ostaju ispred dvorana, a menadžmenti se istodobno pitaju zašto mediji koncertima posvećuju sve manje prostora.
Teško je da se uz to ne zapitaš kako bi izgledala priča Marilyna Mansona u devedesetima bez Kerranga, Metal Hammera, MTV-ja i stotina koncertnih fotografa koji su njegove nastupe raznosili po cijelom svijetu. Bi li era Antichrist Superstar bez medijske potpore uopće postala kulturni fenomen ili bi ostala samo zanimljivost za uži krug sljedbenika? Ironično je da upravo onaj dio industrije koji je nekoć pomogao stvoriti zvijezde danas postaje sve manje poželjan.
Posljednjih je godina o tome napisano nekoliko upozoravajućih analiza koje govore o polaganom nestajanju koncertne fotografije. Trend je počeo u SAD-u, a sada ga sve više osjećamo i u Europi. Fotografi postaju nepotreban trošak, a mediji često dobiju paket službenih promotivnih fotografija i očekivanje da će to biti dovoljno za izvještavanje o događaju.
Sarkastično gledano, rješenje je zapravo idealno: svi mediji objavimo iste tri fotografije, svi napišemo slične sažetke i nitko više ne riskira da nastane neka nesavršena, ali autentična koncertna slika. Originalnost je očito postala pomalo staromodna vrijednost.
Šteta je prije svega zato što koncertna fotografija nije samo pritisak na okidač fotoaparata. Riječ je o dokumentiranju glazbene povijesti. Koncert prođe, osjećaji se s vremenom izblijede, a fotografije ostaju. Upravo zahvaljujući njima danas pamtimo legendarne turneje, pozornice i trenutke koji su obilježili rock kulturu.
Bez obzira na sve, ostaje činjenica da je zagrebački koncert bio odličan. Polemike su ostale ispred Arene, a unutra je Marilyn Manson dokazao da je i dalje izuzetno uvjerljiv koncertni izvođač. Možda je najveći paradoks večeri upravo to što čovjek koji već tri desetljeća gradi karijeru na provokaciji i stvaranju nezaboravnih slika danas sve više sprječava da te slike uopće nastanu.
