Lokacija: Beč / Arena Open Air / Austrija
Datum: 30.06.2018
Svatko tko ide na koncerte ima popis izvođača koje jednostavno mora jednom vidjeti uživo. Jedan takav je za mene osobno, a vjerujem i za mnoge druge, seattleski gigant Alice in Chains. Znamo, grupa se nakon smrti vokalista Layna Staleya 2002. godine pribrala i uživo ponovno počela nastupati 2006., tri godine kasnije izdala je i vrlo dobro primljeni povratnički album Black Gives Way to Blue. Istina, Staley je ikona koja se ne može zamijeniti, ali bendove koji su se nakon tako teškog udarca vratili jednako snažni kao Alice in Chains možemo nabrojati na prste jedne ruke. Laynea nažalost više nema, ali ovo su Alice in Chains Mk. II, koji imaju što ponuditi. Grupa je to prije pet godina dokazala i pločom The Devil Put Dinosaurs Here, koju u Europi uživo gotovo nisu predstavljali, pa se na spoj s Alice in Chains trebalo strpjeti sve do ove godine. No čekanje se isplatilo, jer su Amerikanci u sunčanu subotu u Beču priredili jedno od ljepših koncertnih iskustava uopće.
Velika čast zagrijati austrijsku publiku pred nastup seattleskih velikana pripala je grupi Mother’s Cake. Mamina tortica je tirolski trio koji slovenskoj publici nije posve nepoznat, jer je prije dvije godine u Mostovni nastupio kao predgrupa američkim doom veteranima Pentagram. Tada je neočekivano iznenadio, ovaj put malo manje, jer se već znalo što od njih očekivati. Unatoč tome, dečki su ponovno dokazali da se svojom snažnom mješavinom funka, hard rocka i progresivnog rocka ubrajaju među bolje bendove naših sjevernih susjeda. Svoj potencijal pokazali su i na velikoj vanjskoj pozornici bečke Arene. Bučno i heavy odsvirali su dobrih pola sata dug set u kojem nije nedostajalo grmećeg bas slapanja, učinkovitih gitarskih vragolija i topovskog bubnjanja, koje je mjestimice već gotovo graničilo s blast beatom. Mother’s Cake glazbeno zvuče negdje najbliže nekim Red Hot Chilli Peppersima, ali mnogo »heavy«, a zadržava ih samo neuvjerljiv i u usporedbi s instrumentalnom slikom slab vokal Yvesa Krismera. Bez obzira na to, Mother’s Cake bili su više nego samo solidno zagrijavanje, a u plus im treba ubrojiti i to da se nastupa pred golemim glazbenim imenom nisu ni najmanje uplašili te su svoj posao odradili sigurno i samouvjereno.
Nakon dobrih pola sata pozornica je za velike zvijezde večeri napokon bila spremna, pa su jedan za drugim, bez ikakvih pompoznih uvoda, izašli Jerry Cantrell, William DuVall, Mike Inez i Sean Kinney. Hvatanje instrumenata pratilo je samo huronsko oduševljenje publike, koja je brojala negdje između tri i četiri tisuće glava, a glasnoću je dodatno pojačavao gledališni prostor oblikovan u stilu amfiteatra. Od bučanja publike dizale su se kocine, a tijelo se naježilo već uz prvu pjesmu Bleed the Freak, koja je sama po sebi bila mini vrhunac. Duh pobune prožima ovo Cantrellovo djelo, koje je u duhu jedinstva na dva sata ujedinilo i valovitu publiku, koja je bendu od prve sekunde jela iz ruke. I to posve opravdano, jer je predstava na pozornici bila vrhunska, bez ijedne pogreške, a ipak odsvirana sa srcem i uvjerljivošću koja je, ne sumnjam, dirnula svakoga prisutnog ispod vanjske pozornice bečke Arene. AiC su kao drugu ponudili jednu od dviju odsviranih pjesama s »come-back« albuma Black Gives Way to Blue, Check My Brain s zaraznim refrenom, koji zajednički pjevaju Cantrell i DuVall te grade jedinstvenu i bogatu vokalnu harmoniju, za koju je i gluhome jasno da može pripadati samo i isključivo Alice in Chains. DuVall je svoju ulogu odradio s odličnošću, naravno uz izdašnu podršku vokalno jednako snažnog Cantrella, koji ujedno brine za neke od najprepoznatljivijih i najjedinstvenijih rifova u cijeloj povijesti rock glazbe. To su dečki dokazali klasicima Again, Them Bones i Dam That River, ali i sludgerski zvučećim Hollow, gdje posebno do izražaja dolazi dubok i razoran zvuk debelih Mikeovih bas linija, koje u AiC-u, unatoč relativnoj jednostavnosti, imaju itekako važnu ulogu. Uz nezaboravnu himnu izgubljene generacije, Down in a Hole, koju je Cantrell inače napisao svojoj djevojci, prvi put su planuli upaljači, izvanredna izvedba ponovno je izazvala trnce od pete do glave, a glasnice su već nakon dobre trećine koncerta bile posve promukle. Jednako kao i uz klasik No Excuses, pa The Devil Put Dinosaurs Here »teženjem« Stone i izvrsnim We Die Young.
Bez sumnje je najemotivniji trenutak koncerta predstavljala prelijepa akustična balada Nutshell s odličnog EP-ja Jar of Flies, koju Jerry obično posvećuje pokojnim članovima Layneu Staleyu i Mikeu Starru, a ovaj put dobila je još poseban naboj, jer ju je posvetio i sjećanju na upravo i prerano preminulog bubnjara Pantere Vinniea Paula, koji mu je inače bio dobar prijatelj. Vrhunske Jerryjeve gitarske linije ovaj su put zarezale još dublje, a poruka »If I can’t be my own/I’d feel better dead« također. Bend je bio vidno odlično raspoložen i zadovoljan izvanrednim odazivom publike, koja je svaki ton s pozornice gutala velikim očima i otvorenim ustima. U sličnom svjetlu nastavila je prelijepa bluesersa Heaven Beside You, a priprema efekta na Jerryjevu mikrofonu mogla je značiti samo jedno – vječni Staleyjev klasik Man in the Box, tijekom kojeg se istaknuo ponajviše odlični DuVall, a koji je istodobno nažalost značio i kraj redovnog dijela koncerta. Uz nevjerojatno glasnu publiku, čiji su zahtjevi da se bend vrati na pozornicu odjekivali po nezanemarivom dijelu Beča, četvorka se brzo vratila na pozornicu i predstavila jedinu pjesmu s nadolazećeg albuma Rainier Fog, koji izlazi u kolovozu. The One You Know ima pravi Alice in Chains bit sa zategnutim glavnim rifom i dvostrukim vokalom na čelu. Publika je eksplodirala uz epski Would?, a posve za kraj i uz himnični Rooster, koji govori o Jerryjevu ocu čiji je nadimak tijekom vijetnamskog rata bio Rooster. Publika je Alice in Chains za nezaboravan sat i tri četvrt, koji je prošao u tren oka, nagradila višeminutnim pljeskom, a dečki su iz prvih redova dobili čak svatko svoj buket. Alice in Chains priredili su prekrasnu i nezaboravnu večer i jedno od najljepših koncertnih iskustava uopće, koje je naprosto vapilo za tim da se iz Beča umjesto lijevo prema Ljubljani skrene desno prema Budimpešti, gdje su svirali dan kasnije. Ako sam već počeo s popisima, neka ih s njima i završim. Koncert Alice in Chains bio je svakako koncert koji spada u sam vrh viđenih koncerata i još će dugo, dugo odzvanjati u ušima.
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
Setlista:
1. Bleed the Freak
2. Check My Brain
3. Again
4. Them Bones
5. Dam That River
6. Hollow
7. Last of My Kind
8. Down in a Hole
9. No Excuses
10. Stone
11. We Die Young
12. Nutshell
13. Man in the Box
14. Heaven Beside You
15. It Ain’t Like That
— bis —
16. The One You Know
17. Got Me Wrong
18. Would?
19. Rooster
