Izdavač: Dyad Records (CD) / Tonefloat (vinil)
Datum izlaska: 13. 3. 2026.
Produkcija: Soft Machine
Trajanje: 64.46 min
Žanr: Progressive Rock / Canterbury Scene
Ocjena: 9.0/10
»Thirteen« je trinaesti studijski album koji ujedno donosi trinaest novih skladbi britanskih progresivnorockerskih legendi Soft Machine. Gotovo je nevjerojatno da su Soft Machine i 2026. još uvijek s nama, iako originalnih članova odavno nema (osim Roberta Wyatta i tajanstvenog Larryja Nowlina, za kojeg se ne zna je li živ ili mrtav, svi su već pokojni), a od glazbenika koji su svirali na barem jednom albumu iz sedamdesetih prošlog stoljeća ostao je samo gitarski majstor John Etheridge. On zajedno s prekaljenim saksofonistom Theom Travisom, koji je zahvaljujući suradnji sa Stevenom Wilsonom dobro poznat i ljubiteljima suvremenih oblika progresivnog rocka, i dalje održava na životu legendarno ime sastava.
»Thirteen« je treći studijski album otkako su vrlo uspješno počeli ponovno djelovati kao Soft Machine, a ne više kao Soft Machine Legacy, čime je zapravo započela njihova moderna era. Već nakon prvog slušanja jasno je da je »Thirteen« klasični album Soft Machine koji će najviše oduševiti sve sladokusce jazz rock fusiona. Iako su Soft Machine, vjerojatno ključni predstavnici tzv. canterburyjske scene, svoj put započeli kao psihodelični rockeri, već su na trećem albumu, kultnom »Third« (1970.), uvjerljivo potvrdili status iznimno nadarenih jazz rock fuzionista i taj su glazbeni izričaj kroz sedamdesete izbrusili do izvanredne dovršenosti, kojoj je konkurenciju pravio tek šačica srodnih (i danas nažalost uglavnom zaboravljenih) britanskih jazz rock fusion sastava (Nucleus, Brand X, Colosseum, Colosseum II i Isotope, da navedemo one najpoznatije).
»Lemon Song« je lagan i ambijentalno ugodan uvod u novi album. Stvari se malo zahuktaju na melankoličnom »Open Road«, koji donosi skladne dionice gitare, saksofona i Hammond orgulja. Vrhunac skladbe su Travisov i Etheridgeov fascinantan solistički nastup, uz koji vrlo brzo postaje jasno zašto su njih dvojica glavni motori suvremenih Soft Machine. Iako je »Thirteen« uglavnom razmjerno lagan zalogaj u usporedbi s njihovim visokoeksperimentalnim albumima s početka sedamdesetih, ipak postoje iznimke, kad nakratko prevladaju dulje improvizacije i kaotične dionice, nekima neprijatne za nježnije uši, kao na »Seven Hours« i »Turmoil«.
Na »Waltz for Robert«, s velikim naglaskom na eklektičnim udaraljkama i flauti, suvremeni Soft Machine odaju počast osnivačkom bubnjaru i pjevaču Robertu Wyattu, koji je znatno obilježio njihova prva četiri albuma prije nego što se (nakon kratke avanture sa sastavom Matching Mole) odlučio za samostalni put. Robert, koji je zadnji put nastupao krajem 2016., danas je kao jedan od dvojice osnivača Soft Machine još živ, iako je od 1973. prikovan uz invalidska kolica.
»The Longest Night« sa simboličnih trinaest minuta najambicioznija je kompozicija na »Thirteen« i prava jazz rock fusion majstorija, koja se ističe iznimno fluidnom atmosferom, eklektičnim ritmičkim obratima, šuštavim slojevima Hammond orgulja, duhovitim puhačkim umetcima i majstorskim gitarskim dionicama uz koje će mnoge (ponovno) presjeći spoznaja da je Etheridge zacijelo jedan od najzanemarenijih progrockerskih/jazzrockerskih gitarskih majstora. Među posebno istaknutim ostvarenjima na »Thirteen« vrijedi spomenuti i »Green Books«, koja je sa svojim neobuzdano eksperimentalnim karakterom i izvanrednim saksofonskim solažama nešto najbolje što su stvorili otkako su se odrekli pridjeva Legacy.
Završnica »Daevid’s Special Cuppa« iznimno je lijep potez suvremenih Soft Machine, jer se na njoj klanjaju liku i djelu legendarnog gitarista/pjevača Daevida Allena, dakle još jednog suosnivača, nažalost već pokojnog, koji se u nezaborav upisao prije svega kao poglavica međunarodnih progrockerskih inovatora Gong. Daevid je na ovoj skladbi čak i posthumno prisutan s gitarom. To znači da se više od deset godina nakon smrti i šezdeset godina od osnutka Soft Machine svojim gitarskim doprinosom napokon našao i na njihovu studijskom albumu. Do sada jedina službena Daevidova snimka u ulozi člana Soft Machine bio je singl »Love Makes Sweet Music« iz 1968., netom prije njegova odlaska iz sastava.
Uz šezdesetu obljetnicu osnutka Soft Machine nema ljepšeg dara za vjerne fanove od sjajnog novog albuma koji se može staviti uz bok nekima od njihovih najfascinantnijih dostignuća. Trinaest je za Soft Machine sretan broj, jer su s »Thirteen« ponovno više nego uspješno dokazali da su jedan od rijetkih dugovječnih sastava bez ijednog originalnog člana koji potpuno opravdano nastavlja djelovati u studiju i na pozornici. Uz okruglu obljetnicu, to je i prekrasna počast svim velikim glazbenim imenima, ne samo Robertu i Daevidu, koja su se nekoć našla u njihovim redovima. Kao zanimljivost: najpoznatiji bivši član Soft Machine zacijelo je legendarni gitarist Andy Summers (The Police), koji je kod njih 1968. bio samo dva mjeseca, i to tek za nekoliko koncertnih nastupa.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Lemon Poem Song (3.27)
2. Open Road (7.30)
3. Seven Hours (5.12)
4. Waltz for Robert (4.19)
5. The Longest Night (13.08)
6. Disappear (3.55)
7. Green Books (5.46)
8. Beledo Balado (4.32)
9. Pens To The Foal Mode (2.42)
10. Time Station (2.46)
11. Which Bridge Did You Cross (2.49)
12. Turmoil (5.30)
13. Daevid’s Special Cuppa (3.10)
Postava:
John Etheridge – gitara
Theo Travis – saksofon, flauta, elektronika, Rhodes klavir, duduk
Fred Baker – ‘fretless’ bas gitara
Asaf Sirkis – bubnjevi, klavir
Posebni gosti:
Pete Whittaker – Hammond orgulje
Daevid Allen (R.I.P.) – gitara na skladbi br. 13
