Izdavač: Insideout Music
Datum izlaska: 12. 6. 2026.
Produkcija: Yes
Trajanje: 59.47 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 7.0/10
Na ovom svijetu postoji nekoliko legendarnih sastava kojima bi bilo bolje da više nikad ne kroče kroz vrata studija i da se radije posvete isključivo koncertnim nastupima, umjesto da im ime sve više postaje predmet podsmijeha. U to neslavno društvo sastava kojima je rok trajanja (barem u studiju) istekao, nažalost sve češće spadaju i progrockovski titani Yes, što je i dalje očito na njihovu najnovijem studijskom uratku »Aurora«.
Otkad je otišao osnivač i pjevač Jon Anderson i došao njegova aktualna zamjena Jon Davison (kratko, neslavno razdoblje s Benoitom Davidom većina je već zaboravila), a pogotovo nakon smrti osnivača i basista Chrisa Squirea, koji je na samrtnoj postelji dao zeleno svjetlo da Yes i danas mogu postojati, sastav iz albuma u album stvaralački sve više luta, s rijetkim doista oduševljavajućim i dugoročno zanimljivim skladbama. Nitko naravno (više) ne očekuje nova progrockovska remek-djela u stilu »Close to the Edge« (1972) ili »Relayer« (1974), kao ni povratak zvuku komercijalno vrlo uspješnih osamdesetih u stilu albuma »90125« (1983), ali ipak je očito da su uobičajeni skladateljski standardi Yesa u posljednjem desetljeću osjetno pali.
Nakon smrti dugogodišnjeg bubnjara Alana Whitea, na vrlo prosječnom prethodnom albumu »Mirror to the Sky« iz 2023. štafetu poglavara sastava i kreativnog vođe konačno je preuzeo gitarski velikan Steve Howe, koji se na novim uradcima svim silama trudi dočarati barem djelić one magije zbog koje su Yes postali jedan od ključnih i najuspješnijih progrockovskih sastava.
Rezultati su i na »Aurora« vrlo šaroliki i često ne baš oduševljavajući. Glavni je problem u tome što je Steve Howe u svakom pogledu posve drugi čovjek od mladog Stevea Howea, koji je 1971. svojom osvježavajućom gitarskom tehnikom potpuno preporodio Yes i pomogao ih lansirati među najveće. Danas se Howe, kojemu nitko ne usuđa glasno reći da je užasan solo pjevač (ipak preuzima glavni vokal na čak dvije nove skladbe), često skriva u gitarskoj repetitivnosti i stotinu puta čutim klišejima zbog kojih neke nove skladbe zvuče usiljeno i prazno. Budući da ima glavnu riječ i u produkciji, gitarom često nadglasa ostale instrumente.
Unatoč svim navedenim manjkavostima i sve težem održavanju studijske relevantnosti, Yes na »Aurora« ipak zaslužuju i nekoliko pohvala. Za razliku od prethodna dva albuma, »Aurora« snimljena je s pravim orkestrom (Češki nacionalni simfonijski orkestar), koji je sudjelovao na dvije skladbe. Valja pohvaliti i dugogodišnjeg klavijaturista Geoffa Downesa, koji naravno nikad neće biti na razini slavnog prethodnika Ricka Wakemana, ali je otkako se vratio u Yes ipak dosta napredovao i na »Aurora« je zasluženo dobio nešto veću ulogu nego na prethodna dva albuma. Davison je i dalje odlična vokalna kopija Andersona, iako njegova verzija za Yes nezaobilaznih ‘novodobnih’ tekstova ni izbliza ne zvuči tako iskreno kao što je to bilo karakteristično za prethodnog Jona. Nažalost, Davison će zauvijek biti osuđen na njegovu sjenu.
Povremeno Howeu i društvu na »Aurora« uspije stvoriti nekoliko dobrih, nadahnutih trenutaka, među koje zasigurno spada otvaranje i ujedno naslovna skladba, koja nastavlja tradiciju uvjerljivih uvodnih skladbi Davisonove ere Yesa. Veličanstveni orkestralni aranžmani u lijepom su suzvučju sa središnjom melodijom i učinkovitim refrenom koji se ne da tako lako zaboraviti. Pohvalno. I trajanje je taman akurat, pa u cjelini ne zvuči prazno, pretenciozno i usiljeno, kako se rado događa nekim novijim uradcima progrockovskih legendi. »Turnaround Situation« sasvim je pristojna, ali nažalost brzo zaboravljiva skladba. Nešto nadahnutije zvuči »Love Lies Dreaming«, koja doduše sadrži neke već tisuću puta prežvakane, regresivne Howeove gitarske ekscese, ali joj se zbog dobre atmosfere može malo progledati kroz prste.
»Countermovement«, neuspješan pokušaj (mini) prog rock epa, utjelovljuje sve prethodno navedene probleme suvremenih Yesa, kad je oznaka regresivni rock prikladnija od progresivnog rocka. Ne samo da je sve skupa preraztegnuto, s hrpom klišeja, nego se ovaj put na glavnom vokalu našao Howe, koji u toj ulozi (očekivano) jadno pogori. Sve zajedno zvuči kao nasilno sabijen i zalijepljen bezdušni kolaž kraćih skladbi koje su izvorno bile zamišljene za Steveov solo album. Završni instrumentalni dio zvuči kao loš, usiljen pokušaj oživljavanja magije melankoličnog superepa »The Gates of Delirium«.
Što izrazito barokni orkestralni aranžmani imaju zajedničko sa starogrčkom princezom Ariadnom u skladbi »Ariadne«, znaju samo njezini tvorci, to jest Davison, Downes i basist Billy Sherwood. Nakon vrlo sporog početka ipak se pretvara u solidnu skladbu u kojoj Howeov gitarski ego nije u prvom planu, dok orkestralni aranžmani opet zvuče iskreno i prirodno. »All Hands On Deck« Howeov je očit, pomalo usiljen pokušaj da s oštrijim gitarskim pasažama zvuči udarno i mladenački. Vjerojatno bi zvučala sasvim pristojno da nema majstorovih iritantnih vokalnih harmonija. Svaka skladba koja počinje s ‘la-la-la’ ne obećava ništa dobro, ništa nadahnuto, što vrijedi i za »Outside the Box«, koja više od ozbiljne, dovršene kompozicije podsjeća na demosnimku kojoj tekst za glavni vokal još nije napisan. Loš dojam malo popravlja solidna završna akustična balada »Emotional Intelligence«.
Vrlo ugodno iznenađenje nalazi se skroz na kraju albuma u obliku završne bonus skladbe »Watching the River Roll«, koju je napisao Sherwood i koja bez sumnje spada među najbolje uratke Davisonova razdoblja, jer su sve harmonije taman dobro uravnotežene, pogotovo odnos gitare i klavijatura. Posebno dobro zvuči romantičan središnji aranžman s višeglasjem. Dobro zvuči i Sherwoodov prateći vokal. Šteta što nisu (više) sposobni stvoriti veći broj skladbi u sličnom stilu i s podjednakom dozom nadahnuća. »Jambustin’«, prva od dviju bonus skladbi, s druge strane nije vrijedna spomena. Ima nešto ironično u tome što su najbolje skladbe na »Aurora« prva i posljednja.
»Aurora« spada u kategoriju ‘pitali smo vjernike, a onda ipak napravili album koji nitko nije stvarno trebao’. Suvremenim Yesima nakon odlaska Andersona, Squirea i Whitea jednostavno nedostaju duša, stvaralačka kemija i prije svega prava vizija koja bi im omogućila da naprave nešto više od prosječnog uratka. »Aurora« nipošto nije loš album i s pojedinim iznenađujućim i nadahnutim trenucima malo je bolja od prethodnika, ali ipak ne bi bilo nikakve ozbiljne štete da su Yes nakon njezina izlaska završili sa studijskim radom.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Aurora (7:27)
2. Turnaround Situation (5:50)
3. Love Lies Dreaming (6:24)
4. Countermovement (13:48)
5. Ariadne (6:18)
6. All Hands on Deck (3:04)
7. Outside the Box (4:20)
8. Emotional Intelligence (3:30)
9. Jambustin’ (bonus track) (4:24)
10. Watching the River Roll (bonus track) (4:42)
Postava:
Steve Howe / guitar, vocals
– Geoff Downes / keyboards, vocals
– Billy Sherwood / bass, vocals
– Jon Davison / vocals, guitar, keyboards, percussion
– Jay Schellen / drums
Gostujući:
Češki nacionalni simfonijski orkestar pod ravnanjem Vladimira Martinke
