STAHLZEIT u Ljubljani: Apophis je zakasnio, pa smo kraj svijeta napravili sami

Denis Zadnje ažurirano 16. listopada 2026.

foto: DENIS PARADIŽ 2026

STAHLZEIT
Media Center, Ljubljana, 5. rujna 2026.
Jubiläumstour 20 Plus

Ako još niste čuli za Apophis: riječ je o golemom asteroidu koji bi se 2029. trebao opasno približiti Zemlji i već je podulje zgodan kandidat za sve one scenarije tipa “kraj svijeta dolazi”. E pa, Apophis je očito zakasnio, pa smo kraj svijeta u subotu, 5. rujna, napravili sami u Ljubljani. STAHLZEIT su naime Media Center pretvorili u prilično uvjerljivu verziju pakla – s vatrom, više eksplozija nego u filmu Michaela Baya, dimom, ogromnom količinom pirotehnike i svime ostalim što čovjek očekuje kad krene na Rammstein tribute koncert.

Kad čovjek pomisli na Rammstein, obično zamišlja goleme pozornice, desetke kamiona opreme, plamenove, eksplozije, dim, ogromnu produkciju i naravno Tilla Lindemanna, koji se pozornicom šeta s izrazom čovjeka kojem je odavno postalo jasno da običan koncert očito više nije dovoljan. Kad se, dakle, jedan od najvećih Rammstein tribute sastava odluči dovesti svoj spektakl u Ljubljanu, čovjek bi očekivao poprilično konkretnu masu ljudi. E pa, Ljubljana je očito imala malo drukčije planove.

STAHLZEIT su u subotu, 5. rujna, nastupili u ljubljanskoj dvorani Media Center, koja može primiti otprilike 3000 posjetitelja. U dvorani nas se okupilo nekih 450. Što je s jedne strane vjerojatno bilo dosta manje nego što su organizatori željeli, a s druge je posjetitelju donijelo i nekoliko prednosti. Ako si htio u prvi red, nisi trebao laktove, visinu košarkaša ni iskustvo iz moskovskog metroa u prometnoj špici. Jednostavno si došao do pozornice.

Još prije početka bilo je prilično jasno da Ljubljana ovaj put nije bila jedino mjesto iz kojeg je publika došla. Među posjetiteljima bilo je iznenađujuće mnogo Austrijanaca i Nijemaca, a prvi redovi izgledali su praktički kao neslužbeni susret Rammsteinova fan kluba. Crne majice, Rammsteinovi logotipi, njemački sa svih strana i ljudi koji su u Ljubljanu očito stigli puno spremniji za Rammsteinovu večer od većine domaćeg stanovništva.

Zapravo sam pri pogledu na prvi red imao osjećaj da smo Slovenci u organizaciji koncerta pogriješili samo u komunikaciji. Možda je na plakat trebalo napisati: »Rammstein tribute show – samo 120 kilometara od Graza.« Posjećenost bi vjerojatno bila puno bolja.

Od Maerzfelda do STAHLZEIT

Za one koji STAHLZEIT još ne poznajete: ne radi se o sastavu koji je prije nekoliko godina odlučio da bi bilo zabavno obući crne uniforme i svirati Rammstein. Priča je dosta starija.

STAHLZEIT su osnovani 2004., a od 2005. nastupaju kao Rammstein tribute sastav. Zanimljivo je da je projekt nastao praktički iz benda kojeg danas poznajemo kao Maerzfeld. Glazbenici su naime na probama shvatili da njihov pjevač Helfried »Heli« Reißenweber ima prilično neobnu prednost – njegov je glas jako podsjećao na glas Tilla Lindemanna. Uz to je postojala i određena vizualna sličnost, pa su odlučili da uz vlastitu autorsku glazbu počnu nastupati i kao Rammstein tribute projekt STAHLZEIT.

I ono što je na početku bio prilično jednostavan koncept, tijekom godina razvilo se u prilično ozbiljan projekt. Danas STAHLZEIT važe za jedan od najpoznatijih i produkcijski najambicioznijih Rammstein tribute sastava, a godišnje odsviraju nekoliko desetaka koncerata. Na turneji ih prati otprilike 30-člana ekipa, zajedno s nekoliko kamiona i autobusa opreme. I slovenski su mediji uoči ljubljanskog koncerta isticali da je u njihovim nastupima riječ o puno više od puke izvedbe Rammsteinovih skladbi.

A upravo je to glavna razlika između STAHLZEIT i nekog lokalnog tribute benda koji odluči odsvirati deset najvećih hitova određenog sastava. Ovdje nije riječ samo o glazbi. Riječ je o pokušaju da se oživi cijeli koncertni spektakl – kostimi, svjetla, scenografija, koreografija, rekviziti i naravno ona stvar bez koje Rammstein očito ne smije postojati dulje od pet minuta: vatra.

Ogromno vatre.

Publika od pet do sedamdeset

Iako je dvorana bila prilično prazna, jedna je stvar kod publike bila vrlo zanimljiva. Dobni raspon bio je naime golem.

Na koncertu su bili stariji posjetitelji, ljudi srednjih godina, tinejdžeri, mladi odrasli, ali i dosta male djece. Pronašli smo prilično djece, starije možda pet do sedam godina, koja su sjedila roditeljima u naručju. Neki su bili čak i u prvim redovima, drugi su koncert pratili sigurnije iz stražnjeg dijela dvorane, no kod svih se vidjela jedna stvar – uživali su.

I prije nego što se sad javi neka Karen koja će objašnjavati da djeca jednostavno ne pripadaju na koncert, dodajem: bez brige. Sva djeca koje smo primijetili imala su na ušima zaštitne slušalice.

Tako da je situacija zapravo bila prilično simpatična. Za neke je to vjerojatno bio prvi pravi koncert u životu, drugi su Rammstein i STAHLZEIT očito pratili već puno dulje. A ako petogodišnjak može gotovo dva sata sjediti ocu na ramenima, gledati plamenove i pritom izgledati kao da je dobio najbolji Disneyland na svijetu, onda očito negdje radimo nešto kako treba.

»Versteht ihr Deutsch?«

Koncert je počeo s Reise, Reise, a zatim smo brzo dobili Links 2, 3, 4, Asche zu Asche, Du riechst so gut i Sehnsucht. Iako je dvorana bila prilično prazna, energija na pozornici bila je takva kao da ih gleda deset tisuća ljudi.

Zapravo je prazna dvorana vjerojatno bila veći problem za oči nego za bend. STAHLZEIT su svirali kao da je Media Center pun do posljednjeg kutka.

Negdje usred koncerta Heli je upitao publiku razumijemo li njemački. S obzirom na to da je oko mene bilo puno više njemačkog nego slovenskog, odgovor je naravno bio prilično jednostavan. Publika je složno potvrdila da može govoriti njemački.

I tako je i bilo.

Cijelu večer.

Mislim da sam prvi put doživio koncert u Sloveniji na kojem je izvođač upitao publiku razumije li njemački, publika je rekla »ja«, a izvođač je to shvatio toliko ozbiljno da smo ostatak večeri slušali obraćanja na njemačkom.

Ali s obzirom na broj Austrijanaca i Nijemaca u dvorani, odluka je bila posve logična.

Još je logičnija bila s obzirom na Heli Reißweberja. Iako bi bilo nepošteno reći da je riječ samo o Tillovoj kopiji, sličnost je u pojedinim trenucima prilično nevjerojatna. Vokalno je blizu, fizički ima sličnu pojavu, a način kretanja i mimika očito su dio cijelog koncepta. Kad ga čovjek gleda na pozornici, vrlo brzo dobije osjećaj da je netko uzeo Tilla Lindemanna, poslao ga u njemačku tvornicu za izradu tribute bendova i na kraju dobio Heli Reißweberja.

No u određenim scenskim potezima Heli je jako dobro pokazao da je proučavao original.

Ili bolje rečeno – proučavao ga je jako detaljno.

Rammstein bez Rammsteina, ali sa svime ostalim

Ako ste ikad vidjeli Rammstein uživo, onda znate da glazba kod njih čini samo dio iskustva. Rammstein koncert je kazalište, cirkus, industrijski sajam i vrlo skup protupožarni alarm u jednom.

STAHLZEIT su se tog koncepta primili vrlo ozbiljno.

Kod Links 2, 3, 4 na gitarama su bile postavljene vlastite verzije bacača plamena, Du riechst so gut dobio je karakteristične goruće elemente na gitarama, kod Sehnsucht su uslijedile eksplozije, Keine Lust poslužila je dimom, a onda je došao jedan od najprepoznatljivijih trenutaka cijelog Rammsteinova repertoara – Mein Teil.

Na pozornici se pojavio golemi lonac, Heli u ulozi mesara, uslijedio je dobro poznati lov na klavijaturista i naravno vatra. Ako sve to promatraš iz sigurne udaljenosti, jako je zabavno. Ali kad pomisliš da netko zapravo stoji nekoliko metara od plamena koji bi bez problema zagrijao manju dnevnu sobu, stvar postane malo zanimljivija.

Kod Ich tu dir weh dobili smo još jednu od klasičnih Rammsteinovih scenografskih ludosti, dok je Sonne praktički pretvorila pozornicu u jedno veliko ognjište. Feuer frei! očekivano je donijela bacače plamena na licima, što je jedan od onih trenutaka kad se zapitaš zašto bi netko kao zanimanje izabrao baš pjevanje u bendu u kojem je mikrofon očito i potencijalni upaljač.

Kod Pussy je pak uslijedio jedan od najprepoznatljivijih i najapsurdnijih elemenata Rammsteinova koncertnog spektakla – golemi penis iz kojeg je u publiku poletjela konkretna količina konfeta. Naravno, STAHLZEIT ga nisu sami izmislili; ako ste Rammstein ikad vidjeli uživo, znat ćete da je to jedan od njihovih najprepoznatljivijih rekvizita. STAHLZEIT ga jednostavno vrlo vjerno uključuju u svoju rekonstrukciju Rammsteinova showa.

I da budemo iskreni, ako radiš Rammstein tribute show, bilo bi prilično čudno da kod Pussy kažeš: »Dečki, taj ćemo penis danas ostaviti doma.«

Kad »Du hast« postane vježba iz biologije

Jedan od zabavnijih trenutaka večeri došao je tijekom Du hast, kad je Heli mikrofon nakratko prepustio publici. A publika je pjesmu naravno otpjevala sama. Uz otprilike 450 ljudi to je zapravo bilo prilično glasno.

Heli je u međuvremenu izveo jedan od onih karakterističnih Tillovih scenskih poteza kod kojih čovjek brzo shvati da je granica između Rammsteina i STAHLZEIT prilično tanko povučena.

Mikrofonom je počeo oponašati podizanje muškog spolnog organa. Što je publika glasnije pjevala, to je više išao i mikrofon.

Ako ste Rammstein ikad vidjeli uživo, prizor će vam biti prilično poznat; STAHLZEIT ga je samo vrlo uvjerljivo prenio na svoju pozornicu. Ljubljana je tako dobila još jednu prilično neobičnu lekciju iz biologije, u kojoj je glasnoća publike očito bila glavni mjerni instrument.

Rezultat je očekivano bio prilično glasan.

A onda je došao »Deutschland«

Poseban trenutak večeri bio je i Deutschland.

Slovenija je naime u posljednjih nekoliko mjeseci proživjela prilično zanimljivo političko razdoblje. S jedne strane bilo je puno naglaska na političkoj korektnosti, a s druge prilično glasnog vraćanja domoljublju, nacionalnom identitetu, ljubavi prema domovini i svemu što dolazi uz to. Ljevica i desnica u posljednje se vrijeme definiraju puno agresivnije nego nekad, a da je čovjek posljednjih nekoliko mjeseci pratio slovenske rasprave, mogao bi dobiti dojam da je zemlja podijeljena na dva tabora koji se ne mogu složiti ni oko toga je li voda mokra.

A onda je došao refren Deutschland.

I odjednom smo svi bili Nijemci.

Više nije bilo ljevice, desnice, liberala, konzervativaca, političke korektnosti ni političke nekorektnosti. Nije bilo važno tko je zadnjih mjeseci vikao o patriotizmu, a tko je na spomen nacionalnog ponosa dobivao alergiju.

Svi smo zajedno vikali:

DEUTSCHLAND!

Ako slovenski političari traže recept za nacionalno jedinstvo, možda više ne moraju organizirati skupe okrugle stolove. Samo rezerviraju STAHLZEIT i stave na pozornicu Rammsteinov refren.

Nikad nisam mislio da će 2026. jedan od boljih primjera slovenskog nacionalnog jedinstva stići preko Njemačke.

Ali hej, upalilo je.

25 pjesama, ogromno vatre i vrlo malo dosade

Glazbeno je koncert također bio prilično bolji nego što bi čovjek možda očekivao od tribute projekta. Kod takvih se sastava često dogodi da je vizualni dojam odličan, a glazba ostane negdje u pozadini. Kod STAHLZEIT tog problema nije bilo.

Bend je djelovao vrlo uigrano, zvuk je bio dovoljno snažan, a prije svega osjetilo se da ti ljudi Rammsteinove pjesme sviraju već jako dugo. Što je logično, jer projekt postoji od 2004., odnosno kao Rammstein tribute od 2005.

Setlista je bila složena tako da pokrije priličan dio Rammsteinove karijere. Od Reise, Reise, Du riechst so gut, Sehnsucht i Asche zu Asche do novijih stvari poput Deutschland, Zeit i Adieu. Ukupno smo dobili čak 25 skladbi, a gotovo je svaku pratio neki vizualni ili pirotehnički element.

Posebno zanimljiv bio je Mein Herz brennt, kod kojeg je Heli pozornicu prepustio klaviru i originalnoj snimci, a onda se bend vratio za Sonne, Feuer frei!, Pussy, Zeit i završnicu s Ich will, Du hast, Engel i Adieu.

I ako sam iskren, bilo je baš lijepo vidjeti kako se tih otprilike 450 ljudi pred kraj koncerta ponašalo kao da je dvorana puna. Kod posljednjih skladbi bilo je puno manje važno koliko je ljudi zapravo u prostoru. Oni koji su bili tamo pjevali su, skakali i vikali dovoljno za sve one prazne kvadratne metre.

Šteta što je bilo tako malo ljudi

Ovdje valjda treba reći i ono manje ugodno.

STAHLZEIT zaslužuju veću publiku.

Ne zato što bi trebalo umjetno napuhavati brojke, nego zato što je količina produkcije koju bend dovozi sa sobom prilično veća od onoga što smo u Sloveniji očito spremni platiti.

Media Center bio je prevelik za otprilike 450 ljudi i to se vidjelo. Na pojedinim je pogledima s pozornice vjerojatno bilo pomalo neobično vidjeti toliko praznog prostora. S druge strane, upravo je zato koncert djelovao nešto osobnije.

STAHLZEIT su nam nakon koncerta rekli da za različite tipove prostora imaju pripremljene različite produkcijske postave i da na većim open-air pozornicama odnosno većim koncertnim prostorima mogu upotrijebiti još puno više scenografije i tehničkih elemenata. Ljubljana dakle još zdaleka nije vidjela najveću moguću verziju njihova spektakla.

Ironično je da su neki ljudi na koncert došli iz zemalja u kojima STAHLZEIT praktički sviraju doma i dovezli se sve do Ljubljane. A mi Slovenci smo očito zaključili da subotom navečer imamo važnijih obaveza.

Možda sljedeći put samo dodamo besplatan prijevoz iz Graza.

Kad koncert završi, večer još nije gotova

Jedan od najvećih plusova večeri nisu bili ni vatra ni scenografija ni golemi penis.

Bio je to bend.

Nakon koncerta članovi STAHLZEIT došli su među publiku, gdje su ostali otprilike dvadeset minuta. Razgovarali su s posjetiteljima, potpisivali autograme, pozdravljali ljude i fotografirali se s njima. Nikakvog osjećaja da su upravo odsvirali veliki spektakl i da se sad što prije moraju sakriti negdje iza tri metra visoke crne zavjese.

Naprotiv.

Djelovali su vrlo opušteno i prije svega vrlo ljubazno. A to je kod tribute benda koji iza sebe ima više od dvadeset godina nastupanja i tako veliku produkciju prilično ugodna stvar.

Na kraju naime ostane upravo to. Možeš imati najbolju pirotehniku, najveću pozornicu i najveći penis u povijesti koncertne industrije, ali ako je bend nakon koncerta neljubazan, posjetitelj će zapamtiti prije svega to.

STAHLZEIT su pak ostavili upravo suprotan dojam.

Ljubljana im doduše nije priredila baš masu koju bi njihova produkcija zaslužila, no oni koji su došli dobili su vrlo konkretnu večer. Rammsteinove pjesme bile su dobro odsvirane, produkcija impresivna, vatra prisutna gotovo posvuda, a Heli je svoju ulogu odigrao toliko uvjerljivo da je ponekad doista bilo teško povjerovati da pred nama nije čovjek koji je samo nekoliko ulica dalje od Tilla Lindemanna zamijenio smjenu.

STAHLZEIT su tako u Ljubljani pokazali zašto su iz projekta nastalog zbog neobične sličnosti pjevačeva glasa s Tillom Lindemannom u više od dvadeset godina izrasli u ozbiljnu produkcijsku mašineriju.

I iako je dvorana bila napola prazna, pozornica je bila sve samo ne to.

Možda je pravi zaključak dakle prilično jednostavan: kad sljedeći put STAHLZEIT dođu u Sloveniju, bilo bi lijepo da ne moraju polovicu publike uvoziti iz Austrije i Njemačke.

A ako opet dovedu onaj penis, barem već imamo osigurano nešto konfeta materijala.