Deep Purple (predgrupa: Jayler)
ponedjeljak, 5. 10. 2026, od 19.30 h do 22.40 h
Beč (Wien) / Wiener Stadthalle – Halle D / Austrija
Tko bi vjerovao, tko bi se usudio išta prognozirati? Deep Purple, jedan od ključnih, ako ne i središnjih bendova rock’n’rolla, s pionirskom težinom i značenjem koje je presudno utjecalo na razvoj hard rocka i metala, ove su godine, u 59. godini djelovanja, objavili i 24. studijski album. Nakon svega što su prešli, a usput i stvorili na svom putu, zaključak je samo jedan. Divljenje. Bend koji jednostavno moraš poštovati i pred kojim se na neki način moraš pokloniti.
Dečki su prije nekog vremena pomladili svoje redove novim gitaristom! To je Irac Simon McBride, koji se Deep Purple pridružio 2022., nakon što je dugogodišnji prethodnik Steve Morse odlučio napustiti bend. McBride je na neki način bio logičan izbor za Purple jer je prije toga godinama svirao u bendu Deep Purple klavijaturista Dona Aireya, pa je u trenutku pridruživanja već bio prožet mnogim deeppurpleovskim vragolijama. Bend je s McBrideom brzo snimio i objavio album “=1” (2024, RockLine recenzija), kojem je ove godine iznenađujuće brzo uslijedio još jedan album naslovljen “SPLAT!” (RockLine recenzija), a gitarist je dokazao da je od pravog tijesta. Purple ne trebaju dokazivanje, ali su i njihovi novi uradci vrlo, vrlo kvalitetni, a sjajno je to što trojica gospode rođenih 1948. i nevjerojatni vokalist Ian Gillan, koji je ove godine nagomilao 81 godinu, naravno uz znatno mlađeg ‘posinka’ McBridea (godište 1979.), još uvijek ni najmanje ne pokazuju namjeru da stanu. Pozornica i 2026. ostaje njihov prvi dom, a usput snimaju i novu glazbu, što im uopće ne bi bilo potrebno.
Turneja kojom su ponovno (i bezbroj puta do sada) posjetili bečku gradsku dvoranu (Wiener Stadthalle – Halle D), koja prima dobrih 16.000 glava, opet je napunila prostor do posljednjeg kutka. Dvorana je bila takoreći rasprodana, a Deep Purple su, sudeći po međugeneracijskoj šarolikosti posjetitelja, još jednom dokazali svoju neprolaznost. Da su jednostavno postali vječne legende.
Za predgrupu su ovaj put odabrali mladce Jayler. Nevjerojatno je koliko oponašatelja Led Zeppelin postoji na planetu. Rađaju se sve novi i novi. Različito pale. No, kod Jayler je posebnost to što su, između ostalog, vrlo spretno iskoristili nevjerojatnu sličnost svog pjevača Jamesa Bartholomewa s Robertom Plantom. Ne samo da Jayler bestidno crpe inspiraciju od legendarnih prvaka rock’n’rolla, nego su preuzeli i odjeću, pokrete, čak su i bubnjevi podsjećali na Bonzov postav, a basist (i klavijaturist) Ricky Hodgkiss po pozornici je trčao bos. Revizija zlatnog doba rocka dakle u novom, osvježenom ruhu. A mladićima, koji su jedva napunili 20 godina, stvarno nema što prigovoriti. Svoje vrijeme, a to je 40 minuta, iskoristili su s lakoćom i na pozornici napravili pravi žur. Neukroćena energija! Pozornica im je bila premala. S obzirom na to da su tek ove godine objavili svoj studijski prvijenac “Voices Unheard” (2026), djeluju silno samouvjereno, pakleno, s pogonskim gorivom koje kroz visokooktansko izgaranje utjelovljuje pravu nesputanost. Odličan zvuk, do tančina uvježbana i uigrana izvedba, predvođena više nego zaraznim vokalnim nastupom. Bend je predstavio i dvije posve nove pjesme (No Woman, Kicking Stones), a inače je obilato predstavljao materijal sa studijskog prvijenca. Kako stvari stoje, pred bendom je svijetla budućnost.
Na koncertima ovakvih bendova kao što su Deep Purple, predgrupe uvijek kradu vrijeme. To je ta nesretna pozicija koju zauzmeš kad se prihvatiš takve uloge na turnejama rock ikona. Cijela je dvorana dakle strogo čekala dolazak praočeva metala. Prvi se pojavio za bubnjevima Ian Paice, slijeva mu se pridružio Roger Glover,… Bend ulijeće ravno u Highway Star, pjesmu koja je jedan od najsretnijih izbora kad biraš kojom ćeš pjesmom otvoriti koncert. Rušilačka bomba! Dvorana u tren oka na najvišim obrtajima. Zvuk od prvog trenutka pa sve do posljednjeg izdaha na pozornici, fenomenalan. Rasvjeta pozornice i igra svjetala i na Purple showovima ostaje atraktivna. I sva ta rutina kojom barataju. Neprocjenjivo, neuhvatljivo. Da. Ovakve bendove više ne prave.
No, albumom Machine Head nije se stalo, bend je brzo prešao na album “=1” (A Bit on the Side), a onda opet poslužio jednu od klasika svoje zlatne ere Into the Fire (Deep Purple in Rock, 1970). Naravno, zanimala nas je forma legendi. O tome je mnogo napisano u prošlim koncertnim recenzijama, pa ne treba trošiti suvišne riječi. Dečki ne bi bili na pozornici da te forme nema. Stasiti su, drže se ustaljenog karaktera scenskih nastupa od kojeg ne odstupaju ni za pedalj. Ni 2026. Ostavimo po strani ‘zamorno prepucavanje’ oko toga što bend određene pjesme već desetljećima namjerno ne stavlja u repertoar, jer ih Ian Gillan ne samo da ne može, nego ih više ni ne želi pjevati. Naravno, ni te se večeri u publici nisu svi složili s mogućnostima Ianovih glasnica. I više od toga. U publici si mogao uočiti natpise na listovima formata A4 da Purple odsviraju Soldier of Fortune – takve provokatore trebalo bi trajno izbaciti iz dvorane. Gillan za svoje godine ostaje apsolutni fenomen. Ne samo da je njegov markantni vokal uvijek i svugdje odmah prepoznatljiv, nego je to scenska figura koja ostaje daleko najkarizmatičnija. Gillan čuva onaj zarazni osmijeh, zabavlja pokretima, pogledima, a najviše ‘potrese’ njegov sveobuhvatni smisao za crni humor. Odakle crpi inspiraciju ne znam, ali izvor je neiscrpan. Sočnim je komentarima nekoliko puta nasmijao čak i svoje kompanjone na pozornici za koje bih mislio da ih već odavno imaju u malom prstu. Nakon Into The Fire u prvi je plan stupio Simon sa solažom koja se prelila u dvije nove skladbe s albuma “SPLAT!” (Arrogant Boy, Diablo).
Deep Purple djeluju kao u transu, skrivača nema, kiksova nema. Sve je odsvirano u točku. A uvijek malo drukčije. Solo točka Dona Aireya ostaje poglavlje za sebe. Ovdje su bile čak dvije. Znamo kako su pozicionirane u setlisti, ali Airey bi mogao odsvirati cijeli koncert. Mogao bi ga se slušati satima i satima. No, prva se solaža pri izlasku brzo pretvorila u dobro poznati šaljivi motiv jedne od klasika s albuma Machine Head. Lazy naravno. Bend je cijelo vrijeme isijavao izvanserijsku uigranost, razigranost, ludost. McBride i Airey pakleno su uklopljeni, a vječnozeleni Roger Glover i Ian Paice neprobojna su ritam sekcija. Sometimes I Feel Like Screaming oduvijek važi za jednu od najljepših kompozicija, ne samo albuma “Purpendicular” iz 1996., kad smo ga u Izoli prvi put čuli, nego i cijele Deep Purple karijere. Super je bilo što ga je bend ponovno izveo uživo. Bend pak uživa u izvedbi novih skladbi. Doslovno se osjetilo kako su se silovito bacili u nove točke, bilo da je to mistična Sacred Land ili zarazna Arrogant Boy s jednom od najbržih fraza koje su Purple ikad napisali. Druga Aireyeva solaža bila je još silovitija i još zabavnija od prve, a na pozornici mu se pridružila violinistica Lidia Baich. Airey nije ostao dužan publici kad je cijelu dvoranu doveo na visoke obrtaje, jer je, između ostalog, prionuo i na Straussov “Na lijepom plavom Dunavu”. Ludnica. Stajali smo na južnom parteru. Uz zid lijevo od partera vijugala je cijela cesta žednih ljubitelja piva, koji su neprekidno išli iz dvorane prema šanku i natrag.
Pa onda u veliko finale. Perfect Strangers! Ne smije izostati. Nikad. To je jedan od vrhunaca Deep Purple koncerata. Naježiš se. Tu je Space Truckin’ i pjesma s rifom nad rifovima Smoke On The Water! Dvorana je prekipjevala od oduševljenja. Trenutaka nostalgije nije izostalo. A onda, kad znaš da je ostalo još nekoliko dragocjenih minuta, Gillan upotrijebi svoj profinjeni sarkazam: “We’re not finished yet!” Bend nije otišao s pozornice da ga se zove na bis. Na nekoliko je minuta s pozornice nestao samo Gillan, a bend je upao u novi instrumental Guinnesis i produžio nastup za dodatnu žetvu neprocjenjive izvođačke šaljivosti kakvu mogu isporučiti samo Deep Purple. Gillan se vraća, bend uskače u opuštajuću, ali pretpovijesnu Hush, koju slijedi gromoglasni rif klasika Black Night. Bilo je jasno da je to kraj. Sat i četrdeset minuta!
Vrhunski. I danas, nakon gotovo šest desetljeća djelovanja. Nevjerojatno. Prošlo je 30 godina otkako sam prvi put uživo vidio Deep Purple. Već su tada vrijedili za ultimativne legende. A nakon 30 godina vatra ne jenjava. Godine nas love samo naizgled. U tebi pak vrije energija posve druge prirode. A Deep Purple isijavaju tu neukroćenu energiju. I dalje se s lakoćom može zapisati da je ta energija definitivna vibracija mladenačke razigranosti koja još dugo ne misli ugasnuti. Poklon legendama!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Jayler – setlist:
1. Down Below
2. The Getaway
3. No Woman
4. Kicking Stones
5. Riverboat Queen
6. Lovemaker
7. Need Your Love
8. Over the Mountain
9. The Rinsk
Deep Purple – setlist:
1. Highway Star
2. A Bit on the Side
3. Into the Fire
4. Guitar Solo
5. Arrogant Boy
6. Diablo
7. Keyboard Solo
8. Lazy
9. Sometimes I Feel Like Screaming
10. Sacred Land
11. Lazy Sod
12. Keyboard Solo (with Lidia Baich) (Inc. An der schönen blauen Donau)
13. Perfect Strangers (with Lidia Baich)
14. Space Truckin’
15. Smoke on the Water
16. Guinnesis
17. Hush (orig. Joe South)
18. Black Night
