Lokacija: Padova / Gran Teatro Geox / Italija
Datum: subota, 17.05.2014
Naši zapadni susjedi mogu se pohvaliti da svake godine ugošćuju brojne velikane progresivnorockovske glazbe. Oni se i dalje dobro sjećaju izvanredne podrške talijanskih obožavatelja u razdoblju kad su članovi tih sastava još bili mladi i stvarali ključna djela svoje duge i šarolike karijere, što je glavni razlog zašto većina njih i dalje rado nastupa u raznim gradovima na Apeninskom poluotoku. Među te legendarne sastave eksperimentalne glazbe, koji su svoja ključna studijska djela ostvarili u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, ubrajaju se i progresivnorockovski šampioni Yes, jedan od najvažnijih i najcjenjenijih sastava progresivnorockovskog glazbenog pokreta.
Yes, koji su nakon (još jednog) odlaska originalnog pjevača Jona Andersona 2008. doživjeli niz turbulentnih, uglavnom ne previše ugodnih promjena, snimili su 2011. studijski album naslovljen »Fly From Here«, koji s pravom vrijedi za jedan od njihovih najkontroverznijih dosega, slično kao albumi »Tormato« (1978) i »Union« (1991). Turneja »Fly From Here« s kanadskim pjevačem Benoitom Davidom (ex-Mystery) umjesto Andersona nije bila pretjerano uspješna, što osobito vrijedi za njihov nastup u Trstu, 25.11.2011., koji je bio jedno od najvećih koncertnih razočaranja u zadnjem desetljeću. Yes su tada djelovali tek kao blijeda, posrtajuća sjena samih sebe i na trenutak se već činilo da smo svjedoci početka kraja jedne veličanstvene karijere, jer na takav način doista nisu mogli nastaviti dalje.
To su članovi benda na sreću ubrzo shvatili i sami pa su nakon Davidova odlaska stupili u kontakt s američkim pjevačem Jonom Davisonom (Glass Hammer), koji se, kako sve izgleda, pokazao njihovim spasiteljem, no za konačnu će presudu trebati pričekati izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Heaven & Earth« (2014). Davison doduše nije Anderson, ali je njegova najbolja moguća vokalna zamjena, što je potvrdio i nastup Yes u Padovi, koji je ponudio posve drugačiju sliku tog legendarnog benda od one prije tri godine u Trstu, kad se činilo da bi se Yes trebali preimenovati u No.
Yes su zato, da bi dokazali da još uvijek mogu svirati i najzahtjevniji materijal, a ponajprije da bi se vjernim obožavateljima barem donekle iskupili za cijelu »Fly From Here« blamažu, najavili izuzetno ambicioznu turneju na kojoj su u cijelosti izvodili tri ključna albuma svoje veličanstvene karijere; »The Yes Album« (1971), »Close To The Edge« (1972) te »Going For The One« (1977). To je značilo da će na toj turneji izvoditi i brojne Yes standarde koje nisu svirali već priličan broj godina.
Transformacija koju su Yes na toj turneji doživjeli u odnosu na 2011. naprosto je zapanjujuća, ako ne i potpuna, u što smo se mogli uvjeriti tijekom njihova nastupa u dvorani Gran Teatro Geox, koja je bila rasprodana i dupkom puna do posljednjeg kutka. Iako Yes nisu nastupili u svojoj klasičnoj postavi, jer je na mjestu ‘štapića’ Andersona stajao Davison, koji je sa svojom hipijevskom košuljom i hlačama na zvono izgledao kao da je došao ravno iz 1972. (čime je dodatno pridonio fascinantnoj i nostalgičnoj atmosferi), dok je Geoff Downes (Asia), koji je u zadnjih godinu dana ‘priskrbio’ priličnu kilažu, ponovno mijenjao omiljenog Ricka Wakemana, uspjeli su razviti svoj prepoznatljivi zvuk i ‘progovoriti’ ‘zelenim jezikom’.
Yes svoja tri studijska remek-djela nisu izvodili kronološkim redom, kako bi većina očekivala, nego su nastup otvorili materijalom s »Close To The Edge«, i to naslovnim, više od 20 minuta dugim superepom, koji s pravom vrijedi za jedno od najboljih dostignuća njihove karijere. Vjerojatno je tome kumovala posve racionalna odluka da najteže skladbe, osobito one koje nisu svirali godinama, izvedu u prvoj polovici večeri, dok su Davison i četvorica prekaljenih gospodina još ‘dovoljno svježi’ za takve zahtjevne pothvate. Tako su najzahtjevnije umjetničko djelo, jedno od ključnih djela progresivnog rocka, izveli na samom početku svog koncertnog repertoara. Prvi dio suite »Close To The Edge«, »The Solid Time Of Change«, sadržavao je besprijekoran uvodni improvizacijski dio, u kojem je na električnom sitaru osobito blistao ‘gospodin sova’, legendarni gitarski virtuoz Steve Howe, dok je svojim uzburkanim linijama na Rickenbacker basu odmah oduševio Chris Squire, jedini preostali originalni član i neformalni poglavar benda.
Naravno, većinu u dvorani najviše je zanimalo kako će svoj zadatak obaviti Davison. On je u potpunosti opravdao ukazano povjerenje, osobito tijekom epskog, vokalno zahtjevnog dijela »I Get Up I Get Down«, gdje je tijekom refrena dosegnuo nekoliko naprosto zapanjujućih visokih tonova. Njegova glasovna srodnost s Andersonom doista je fascinantna i u tehničkom smislu legendarnog pjevača trenutno čak i nadmašuje, pri čemu treba uzeti u obzir da je od njega i priličan mlađi. Važno je i to što je Davison svojom mladenačkom energijom i živahnim, do u tančine razrađenim scenskim pristupom bendu udahnuo onu pravu ‘yesovsku’ energiju te među pojedinim izvedbama znao izgraditi čvrst most prema publici, što je kronično nedostajalo njegovu prilično nekarizmatičnom prethodniku Davidu.
Mnogi Yes obožavatelji zaboravljaju da je Alan White, unatoč teretu godina, još uvijek izvrstan bubnjar, koji je tijekom izvođenja suite »Close To The Edge« bez problema odsvirao i najzahtjevnije bubnjarsko-udaraljkaške dionice, koje je izvorno osmislio njegov (nažalost već umirovljeni) prethodnik Bill Bruford. Bilo je zanimljivo promatrati Downesa, kojemu je suita »Close To The Edge« zasigurno bila najzahtjevniji pothvat cijele večeri. Iako nije ni približno takav virtuoz kao Rick Wakeman, vrlo se dobro snašao u iznimno zahtjevnoj, višestranoj ulozi i uvjerljivo odsvirao tešku orguljašku solažu tijekom završnog dijela »Seasons Of Man«. Iznimno rijetko se dogodi da je vrhunac večeri odsvirani već na samom početku koncerta, ali ovaj put dogodilo se upravo to, pa su brojni obožavatelji tijekom uspješne izvedbe epskog, naslovnog evergreena doista doživjeli pravu nirvanu i bend nagradili dugim pljeskom.
Intenzivna atmosfera, koja nas je vratila u eru »Close To The Edge«, kad je bend proživljavao svoj artistički vrhunac (no, rasprava o tome je li vrhunac diskografije Yes »Close To The Edge« ili »Tales From Topographic Oceans« ili možda čak »Relayer« među fanovima će se vjerojatno vući u nedogled), nastavila se i tijekom izvedbe eteričnog »And You And I«, gdje se gospodin Howe prvi put te večeri našao za svojim omiljenim pedal steelom, koji mu je vjerojatno najdraži instrument uz električnu gitaru. I scenografija s grafičkim projekcijama bila je prilagođena pojedinim izvedbama pa je pridonijela gotovo autentičnom ugođaju ere kad je bend još bio mlad.
Tijekom znatno življeg i poskočnijeg »Siberian Khatru«, koji je pobrinuo za još jedan ugodan ambijentalni kontrast, bend se razvio punom parom i na neko vrijeme svi su se opet pretvorili u mladiće, iako, što se tiče vanjštine, godine nikome nisu oprostile, osobito ne Squireu i Howeu. Yes vlažne tinejdžerke na svoje koncerte zacijelo više nikada neće privući (zapravo su one na njihove koncerte i sredinom sedamdesetih dolazile uglavnom zbog svojih dečki), ali su zato ponovno dokazali da su još uvijek ‘pravi dečki iz kraja’ kad treba dočarati grandioznu atmosferu koja slušatelja uvijek napuni pozitivnom energijom i virtuoznu bravuroznost, koja nakon toliko desetljeća nije ništa manje fascinantna nego nekoć.
Nakon što je prvo od triju važnih poglavlja karijere Yes bilo iza nas, na redu je bila predstava razdoblja kad je bend u drugoj polovici sedamdesetih stvorio svoj posljednji klasični album i uspješno stekao novu generaciju obožavatelja, personificiranu u izvedbi albuma »Going For The One« (1977). Izvedbu otvaračke i ujedno naslovne skladbe najavio je sam Howe, koji je ovaj put, suprotno svojoj uobičajenoj naravi, pokazao čak i mrvicu duhovitosti kad je najavio otvaračački rock’n’rollovski rif. »Going For The One« ne ubraja se među kompleksnija djela njihove karijere, ali su zato tijekom njegove izvedbe mogli više istaknuti svoju rockersku stranu, a osobito su se ovdje razmahali Howe sa svojim melodičnim, bluesy pasažama i Squire s odrješitim bas linijama. Grafičke projekcije lijepo su se slagale s tekstovima pojedinih skladbi, što se osobito dobro primijetilo tijekom izvedbe vokalno izuzetno zahtjevne klasike »Turn Of The Century«, gdje je Davison svojom do u tančine razrađenom vokalnom predstavom uvjerio i posljednje ‘nevjerne Tome’ da je ‘od pravog tijesta’ i da Andersona može zamijeniti i na dulje razdoblje, za razliku od Davida i Trevora Horna. U pjevanju ima odlično zaleđe u pratećim harmonijama za koje tradicionalno skrbe glasovno (još uvijek, uglavnom) dobro usklađeni Squire i brundajući Howe.
Tijekom izvedbe »Parallels«, još jedne skladbe iz ‘pretpotopne ere’, koju Yes nisu izvodili od pamtivijeka, osobito se istaknuo Downes sa sakralno obojenim orguljama, dok su ostali Yes drugovi pomogli izgraditi karakterističan grandiozan, katedralan ambijent koji obilježava tu klasiku. Slijedila je briljantna izvedba jednog od najomiljenijih Yes evergreena i njihova još i danas najviše plasiranog britanskog hita, »Wonderous Stories« (zanimljivo, da su ga izvodili i u Trstu, 25.11. 2011.), gdje je Davison tijekom pjevanja prihvatio akustičnu gitaru. Slično kao Anderson i Davison je solidan akustični gitarist i ima tijekom nastupa na raspolaganju i nekoliko raznovrsnih udaraljki. Teren je bio pripremljen za izvedbu epskog »Awaken«, druge najambicioznije skladbe te večeri, koja bendu nije zadavala velike glavobolje, tako da su svi zahtjevni instrumentalni dijelovi i vokalna melodrama usred izuzetno intenzivnog ugođaja ispali kako treba. Izvedba dvaju studijskih klasika u cijelosti bila je razumljivo prilično naporna, što osobito vrijedi za skladbe koje Yes dugo nisu izvodili, pa je bend posve zaslužio 20-minutnu stanku.
Vratili su se obnovljene energije i izvrsno raspoloženi, što nije bilo posebno iznenađujuće, jer je na redu bila izvedba njihova, kronološki gledano, trećeg studijskog dosega »The Yes Album« (1971) kojim su ‘probili led’, upozorili na svoje postojanje i ostatak svijeta i svrstali se među velikane progresivnog rocka. Članovi Yes većinu materijala s »The Yes Album« imaju u ‘malom prstu’, jer se skladbe s tog kultnog albuma često nalaze na njihovu koncertnom repertoaru. Osobito je tijekom izvedbe skladbi s »The Yes Album« uživao Downes, kojemu je pokrivanje orguljaških aranžmana, koje je u studiju izvorno odsvirao Tony Kaye, predstavljalo puno lakši zadatak u usporedbi sa skladbama iz Wakemanove ere, kad je morao nekako nadomjestiti klavijaturnu ‘hobotnicu’.
Svim članovima Yes izvedba izravne i bombastične klasike »Yours Is No Disgrace« bila je veliko uživanje; sa svojom pacifističkom porukom aktualna je za sva vremena, iako je Davison, koji je svoj zadatak još jednom obavio s odličjem, svojim izgledom ostavljao dojam kao da su svi zajedno ponovno u vrijeme vijetnamskog rata. Steve Howe konačno je mogao demonstrirati svoje borbene pasaže na električnoj gitari i na neko vrijeme postao glavna atrakcija te večeri. No to za njega naravno ne bi bilo dovoljno da nije dobio barem jednu solo točku, koju je napokon doživio izvedbom »The Clap«, gdje je bio u središtu pozornosti, pa i zaslužio je to, jer takvu solističku umjetnost i profinjenost doista ne doživiš pri svakoj koncertnoj prilici.
Vrhunac izvođenja standarda s »The Yes Album«, sa sva tri dijela, očekivano je predstavljala klasika »Starship Trooper«, koja jednostavno ne smije izostati ni s jednog Yes koncerta i gdje su improvizacijske sposobnosti pojedinih instrumentalista, osobito tijekom završnog, ‘ledenjačkog’ dijela »Würm«, ponovno zasjale u punom sjaju. »I’ve Seen All Good People«, još jedan evergreen, kojeg poznaju i oni koji baš ne spadaju među gorljive Yes obožavatelje i gdje je veći naglasak na vokalnim harmonijama, osobito u refrenu, ponovno je potvrdila pjevačku briljantnost Davisona i njegovih pratećih vokalnih ‘štitonoša’ Howea i Squirea, iako nekoliko puta nisu bili baš do u tančine vremenski usklađeni. Pustolovinu posebne vrste predstavljala je izvedba kraćeg standarda naslovljenog »A Venture«, jednog od onih zaboravljenih Yes ‘bombončića’, koje nakon svih tih desetljeća cijene samo progrockovski gurmani kojima nije važna samo zbirka najvećih hitova pojedinog sastava.
Koncertna večer brojnih vrhunaca polako se bližila kraju i kad je na red došao veliki finale u liku »Perpetual Change«, koji također već dulje vrijeme nije bilo moguće čuti ‘uživo’, publika u dvorani već je bila negdje u ‘sedam Yes nebesa’. Yes koncert pak ne bi bio potpun da u bisu nisu izveli još i svoju najpoznatiju skladbu, odnosno »Roundabout«, koja inače potječe s albuma »Fragile« (1972), kojeg bi većina publike također rado čula u cjelovitoj koncertnoj izvedbi, no proždrljivost doista nije lijepa vrlina. Članovi Yes taj bi zalogaj zasigurno svladali da su, kao Davison, za dvadesetak godina mlađi, iako su umor na kraju nastupa još prilično dobro skrivali, a stari mušketir Squire sve do kraja nastavio je svojim gegavim koracima po pozornici. Kod izvedbe »Roundabout« zanimljivo je bilo to što su je odsvirali u istom tempu kao originalnu, studijsku verziju, za razliku od uobičajene koncertne prakse, kad je sviraju u ubrzanom tempu. S »Roundabout« koncert je dosegnuo veliki klimaks i to je bio i trenutak večeri kad se cijela dvorana našla na nogama. Yes je većinom talijanska publika (i nekoliko Slovenaca) na kraju nastupa nagradila gromoglasnim pljeskom koji nikako nije jenjavao ni kad su članovi benda već odkorakali s pozornice.
Yes su u dva i pol sata dugom nastupu fascinirali gotovo besprijekornim izvedbama triju ključnih albuma svoje opsežne karijere i izvrsnim ozvučenjem, što znači da smo se dodobra nauživali glazbe ‘za bogove’, kakvu su sposobni ponuditi samo velikani progresivnog rocka, što Yes ostaju i nakon više od 45 godina svog postojanja. To je bio dakle Yes koncert u pravom smislu riječi; na najvišoj mogućoj razini i bez ikakvog zaobilaženja. Da bi si povratili kredibilitet među većinom obožavatelja nužno im je trebalo nešto veliko, nešto posebno i to im je s tom turnejom, na kojoj se uspješno predstavio Jon Davison, i uspjelo, što znači da su se uspjeli iskupiti za cijelu »Fly From Here« blamažu. Nadajmo se da će i turneja »Heaven & Earth« proći u sličnom, veličanstvenom stilu, kad ćemo samo u skromnim količinama žaliti za odsutnošću Jona Andersona i Ricka Wakemana.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
The Firebird Suite (by Igor Stravinsky, taped intro)
1. Close to the Edge
2. And You and I
3. Siberian Khatru
4. Going for the One
5. Turn of the Century
6. Parallels
7. Wonderous Stories
8. Awaken
9. Yours Is No Disgrace
10. Clap
11. Starship Trooper
12. I’ve Seen All Good People
13. A Venture
14. Perpetual Change
—dodatak—
15. Roundabout
