Lokacija: Gasometer, Beč, Austrija
Kada: srijeda, 16. 10. 2019.
Priznatom metal sastavu Machine Head 2018. godine pisala se prilično loša priča. Robb Flynn je naime ostao gotovo sam kad su otišli dugogodišnji članovi Phil Demmel i Dave McClain. Iako nije riječ o originalnim članovima, bilo je teško zamisliti Machine Head bez njih, budući da su ogromno doprinijeli samom izgledu grupe. Razlog njihova odlaska bila je i reakcija na posljednji album Catharsis (2018), koji je dobio loše kritike. Unatoč svemu, Flynn se opet digao na noge. Kontaktirao je originalne članove Logana Madera i Chrisa Kontosa, koji su pristali na ponovnu suradnju.
Flynn je za potrebe koncerata zadržao koncept »An Evening With …«, na kojem su svirali samo Machine Head s dugim repertoarom. Ovaj put došlo je do dodatka, i to tako da je za prvi set angažirao novog gitarista i bubnjara, dok je drugi set bio rezerviran za cijeli album Burn My Eyes s Maderom na gitari i Kontosom na bubnjevima. Ukratko, mokri snovi za obožavatelja prvijenca grupe. Machine Head najavili su opsežnu turneju koja se, kao i uvijek, zaustavlja i u austrijskoj prijestolnici, gdje je odziv na grupu oduvijek bio dobar.
Za redovni dio Flynnu i Jaredu MacEachernu pridružili su se Matt Alston te gitarist Vogg iz poljskog death metal sastava Decapitated. Za potonjeg se može tvrditi da je nedvojbeno iznenađenje. Oba člana nedvojbeno su stala u velike cipele, tako da su polemike bile posve opravdane.
Koncert je opet bio u dvorani Gasometer. Machine Head izašli su na pozornicu oko pola devet. Za uvodnu skladbu Machine Head odabrali su Imperium s albuma Through the Ashes of Empires. Vjerojatno je riječ o najboljoj uvodnoj skladbi, uz koju publika konkretno zagrije vratne mišiće i započne s moshpitom. Nastavak je svakako bio šarolik kad su Machine Head u repertoar vratili Take My Scars s drugog albuma. Flynn i ekipa repertoarom prvog dijela nekako su pokušali sažeti najpoznatije skladbe grupe. Većinom im je to i uspjelo, no neka promjena ne bi bila na odmet.
Logično, odsvirane su Now We Die, Aesthetics of Hate, Locust, Beautiful Morning, Bulldozer, The Blood, The Sweat The Tears itd. Flynn nije previše pričao, što je za njega prilično tipično. Prednost je dao glazbi, ali je istodobno i publiku konstantno poticao na divljanje masovnom upotrebom psovki. A kad su već psovke u upotrebi, došlo je do vrhunca čak i s novom skladbom Do Or Die. Skladba je instrumentalno agresivna thrash metal usmjerenja, ali s tekstom djeluje kao da je publika slušala ljutitog tinejdžera koji je upravo upoznao Limp Bizkit.
Što se tiče uigranosti Machine Heada, zapravo nema što zamjeriti. Robb Flynn, kojem je već preko 50, u dobroj je kondiciji. Na kraju krajeva, zajedno s basistom izdržao je na pozornici oko tri i pol sata, za što je potrebno puno vježbe i izdržljivosti. Da mu je vokal izdržao toliko dugo, također je vrijedno divljenja. Bubnjar Matt Alston svoj je zadatak odradio odlično. Njegovo sviranje je precizno, odsutnost Davea McClaina nije se osjetila. Iznenađujuće dobro snašao se i Vogg, koji se pokazao kao vrlo dobar solo gitarist. Doduše, poneki solo u detaljima je zvučao malo drukčije, ali bit je ostala. Za ritam mu se pak naravno ne može zamjeriti da se ne snalazi, jer već u svom matičnom sastavu Vogg dokazuje da ima doktorat iz sviranja desnom rukom.
Prvi dio repertoara sadržavao je puno skladbi koje Machine Head čine prepoznatljivima. No lako su mogli izostaviti »Is There Anybody Out There?« i Catharsis. Zato su tim glasnije odjeknuli Darkness Within, Ten Ton Hammer i završna Halo, kojom se grupa privremeno oprostila. Machine Head odsvirali su dvosatni set, ali najbolje je bilo sačuvano za drugi dio koncerta.
Nakon 15-minutne pauze, pozadina je prikazivala naslovnicu albuma Burn My Eyes, a kao intro iz zvučnika se čula skladba »Real Eyes Realize Real Lies«, koja na albumu služi kao intermezzo. Nakon toga se grupa vratila na pozornicu. Gitaru je preuzeo Logan Mader, a za bubnjarsku bateriju je sjeo Chris Kontos, koji očito doživljava vrhunac svoje karijere na ovoj turneji. Logično, Kontos prije nije bio glavna zvijezda, a kamoli da je vidio tisuće publike koja je došla podržati sastav u kojem svira. Kontosu se vidjelo da u nastupu iznimno uživa. I unatoč napornom sviranju djelovao je izuzetno dobre volje.
Otvaranje legendarnom skladbom Davidian i nastavak s Old svakako je nešto zbog čega je publika već mnogo puta ludovala, pa tako nije bilo ni ovaj put. No ono što se čekalo stiglo je sa sljedećim skladbama: A Thousands Lies, None But My Owen i Rage To Overcome. To su skladbe koje su uživo dugo nedostajale. I tu su na svoje došli stari obožavatelji, koji su s Burn My Eyes repertoarom lizali prste.
Naravno, postavilo se pitanje uigranosti Kontosa i Logana. Tu nema što zamjeriti. Prošlo je 25 godina, Logan je još uvijek suveren u ritmu. Osim toga, nije baš statičan, još uvijek skače dok svira, tako da nije ostavio dojam da je tu samo zbog novca. Ponajprije Kontos, koji za svoje godine posjeduje nevjerojatnu snagu. Nakon skladbe Rage to Overcome Kontos je odsvirao kratak bubnjarski solo. Odsviranim je pokazao svoju karizmatičnost, koja je koncertu dala nešto izuzetno pozitivno.
Nakon bubnjarskog sola uslijedila je sporija Death Church, a zatim isprva smirena A Nation On Fire, koja je eksplodirala u drugom dijelu brzim thrasherskim/hardcoreovskim šusom. Umorna publika opet je podivljala, a Machine Head su sljedećom skladbom dali još jedan razlog za ludovanje. Blood for Blood. Kraća i brza skladba idealna je za kaos i moshpit. Malo se smirilo uz I’m Your God, a do kraja je po albumu ostala samo još jedna skladba. No Machine Head odlučili su odsvirati vijenac obrada kojima su odali počast Alice in Chains, Metallici, Slayeru, Iron Maidenu i Megadethu.
Nakon više od tri sata sviranja Machine Head oprostili su se skladbom Block, uz koju je refren s »Fuck it all!« odjekivao cijelim Gasometerom. Krug je bio zatvoren, Machine Head još su se dugo opraštali, među publiku zabacili su hrpu bubnjarskih palica i trzalica. Na pozornicu su pak došli još Matt Alston i Vogg, da se zajedno poklone publici.
Machine Head trenutačnom turnejom, na kojoj slave 25 godina legendarnog albuma Burn My Eyes, ostvaruju snove svim dugogodišnjim obožavateljima. A sudeći po energiji, nada se da će se Robb Flynn s trenutačnom postavom uskladiti i snimiti još jedan pristojan album.
