Lokacija: Roncade (Treviso) / New Age Club / Italija
Datum: utorak, 26.11.2019
Sepultura! Na kraju svi dođemo do nje. Svatko od nas. Čak i oni koji je ne poznaju. Dođemo i do grupe koju su 1984. osnovala braća Max i Igor Cavalera. Njihova je vizionarska vizija u ono vrijeme bila napredan artizam koji je širio ponajprije ekstremne horizonte u metal žanru i naširoko otvorio pogled u nove dimenzije kojima su krenule generacije glasnika novih postava, kojima su Sepultura bili golema kreativna inspiracija. Igor i Max već su odavno otišli iz Sepulture, ali je njihovo naslijeđe unutar te kultne postave stjenovit masiv na metalskoj karti svijeta. Već 2016. izvodili su pod imenom Cavalera na tadašnjoj turneji Sepulturin album Roots, a ove su godine ponovno potvrdili seriju koncerata, samo što su ovaj put repertoar podredili izvedbi trećeg i četvrtog studijskog albuma Sepulture, to jest Beneath The Remains i Arise. Igoru i Maxu pridodaj još izvanrednog gitarista Marca Rizza, koji već godinama spašava kožu Maxu u Soulfly, te basista Mikea Leona, inače Rizzova i Maxova kolegu iz Soulfly.
Najavljivao se konkretan odaziv na jedini talijanski nastup braće Cavalera. To se dalo očekivati. New Age klub u mjestu Roncade kraj Trevisa bio je odlično popunjen. Nekih 600 zagrijanih sljedbenika klasičnih zvukova Sepulture natiskalo se u taj dugovječni klub, koji je tijekom svojih dugih godina postojanja ugostio nekoliko doista zavidnih imena rock i metal karte svijeta.
Uvodne minute večeri pripale su triju Healing Magic, koji predvodi basist i vokalist Igor Amadeus Cavalera, a društvo mu prave još bubnjar Johnny Valles i gitarist Trevor Scott. Da, pogodili ste, Amadeus je Maxov sin. Svakako ne možeš promašiti sličnost s ocem, naravno uz bitnu razliku da je mladić sa svojih »rosnih« 24 znatno vitkiji od svog slavnog oca. Bend je s aktivnostima počeo tek prošle godine, ali dovoljno da skupi nekoliko autorskih skladbi pod oznakom objavljenog EP-a »Restoration«, koje je u kratkoj minutaži predstavio pred auditorijem, koji je inače grozničavo iščekivao glavne nositelje večeri. Mješavina utjecaja stare škole thrasha, pustinjski zagledanog stonera do sludgerskih fraza, uz oslonac na »groove« zvučnu hiperplaziju, u kojoj se naravno osjeća i utjecaj škole oca Maxa. Trio s zagrijanim Amadeusom na čelu isporučio je ugodno (i srećom ne predugo) zagrijavanje prije rođenja nostalgije klasičnih vremena Sepulture.
Dugo smo čekali da se Cavalera popnu na pozornicu. Nekih 20 minuta prije deset navečer krenulo je, a Rizzo je već odavno stajao na pozornici, ali se sakrio negdje u lijevi kut pozornice kod bubnjeva, gdje je čekajući ostatak članstva postave zagrijavao prste brzim preigravanjem arpeggija. Prostor se zamrači, prvi u siju snopova crvenog reflektorskog svjetla na pozornicu stupa Igor, pozdravi publiku i sjedne za bubnjeve. Slijedi ga moćna Maxova silueta, publika pada u delirij. Bend je krenuo ravno na glavu u album Beneath The Remains, svjetla se pale i Max je na pozornici u odori koja oličava njegov outfit iz Sepultura ere. Poderane traperice i izlizani crni prsluk pun raznoraznih našivaka. Rizzo je odlično preuzeo starošklski Mesa Boogie zvuk na kojem se temelji zvuk albuma Beneath The Remains i kojeg su u vrijeme njegove aktualnosti Sepultura posvojili od floridskih pionira death metala, kao što su, među ostalima, Death, Obituary i Morbid Angel.
Bend je valjao komade. Jedan za drugim. Kako dolaze. Klub je pucao. Na prafaktore. Svakako nas je zanimala forma ponajprije Maxa i njegova vokala. Iznenađujuće dobro se držao. Naspram iskustva posljednjih godina, koje smo imali na nastupima Soulfly, Max je zapravo vrlo solidno vozio vokal. Iz komada u komad. Istina je da gitaru više grebe nego svira. To se nije samo čulo, nego i nekoliko puta vrlo dobro vidjelo. No Rizzo čini sve. Zapravo sve. Nosi izrazito navijen masivan zvuk, oštro nabrušen, lavinozan, a istodobno solira kao u transu. Rizzo je zapravo osnovni motor u ovoj situaciji. I Igor je inače vozio posve suvereno po bubnjevima, iako bi čovjek očekivao nešto više potresnih udaraca, no Igor kao bubnjar, za razliku od vršnjaka u thrash i death metalu, kroz godine nije mnogo napredovao. Korektno. U svemu korektno, tako da su klasici ugodno prionuli. Kao rečeno. Fokus je bio na Maxu i on se iznenađujuće dobro držao. Bend je s Beneath the Remains izostavio tri skladbe (Sarcastic Existence, Lobotomy, Hunger), a prvi dio zaključio s Primitive Future i bez posebne uvodne ceremonije prešao na album Arise. Ukupno pet skladbi. Svejedno. Publika se miješala. Max je te večeri zračio vedrim raspoloženjem i uz inače klasično poticanje nije viknuo “Jump” niti jednom. Ovaj put je zdušno iskorištavao pozornicu za šetnje čas do Rizza, pa do Leona, primaknuo se do bubnjeva da provjeri što radi brat i podijelio podosta osmijeha publici. Istodobno je održavao priličan kontakt očima s mnoštvom u prednjim redovima. Maxov karizma ostaje zarazna i pečatna. Već sam prodoran pogled koji upućuje u publiku, pomakne te. On je figura. Velika figura. I po pitanju scenskog outfita veliki je ratnik dodatno oživljavao klasična vremena svoje postave.
Nažalost, dakle, s Arise samo pet skladbi (Arise, Dead Embryonic Cells, Desperate Cry, Altered State, Infected Voice), pri čemu čudi da bend nije izveo barem još Under Siege (Regnum Irae) ili bilo što drugo s tog kultnog albuma (npr. Murder), koji je u ono vrijeme konkretno koketirao i s uzdižućim death metalom. Umjesto toga su se Cavalera poklonili liku i djelu Motorhead izvedbom Orgasmatron, inače b-strane singla Dead Embryonic Cells. Posebnu zabavu Max si je priuštio tijekom Altered State, kad je bend u drugoj trećini komada počeo izvoditi skladbu War Pigs (Black Sabbath) i stih “Oh lord yeah!” postupno i sve glasnije prelazio u “Porko Dio”, što je inače ustaljeni teatar Maxovih koncerata u Italiji, i kad nastupa sa Soulfly. No ovaj put ga u tome nitko nije podstrekivao iz publike, nego je sam počeo urlati s pozornice psovku s kojom se brzo poistovjetilo cijelo mnoštvo i počelo jednoglasno vikati.
U nastavku su Cavalera nemalo iznenadili izvedbom Bestial Devastation, uzetom s kultnog istoimenog EP-a. Ovaj komad naime sastav Cavalera nije izvodio sve od 1988. nadalje. Prvi put ga je ponovno odsvirao baš na tom jedinom talijanskom nastupu. Ulje na vatru dolila je Troops Of Doom s prvijenca, koja je u završnom dijelu sadržavala umetak komada Escape to the Void, a kad je Max najavio još Chaos A.D. klasik Refuse/Resist, bilo je jasno da se, inače vatreno i usijano druženje, približava završnom dijelu. Publika je bila utažena. Nekoliko puta je Max uspio podignuti na suradnju baš cijelu dvoranu. Od prvih redova pa sve do ulaza u prostor, koji je otprilike velik kao bečki Szene, švigale su ruke uvis.
Sat i dvadeset minuta u tren je okrenulo. Svakako se isplatilo posjetiti ovo. U skraćenom obliku repertoara obaju kultnih albuma doduše, s minutažom koja je bila očekivana, no ekipa prije turneje nije davala najave da namjerava izvoditi oba albuma u cijelosti, pa se oko toga nikako ne treba tužiti. Max je zapravo dobro odvozio, bolje od očekivanog, jer je njegova scenska izlizanost posljednjih godina povremeno doista za žaljenje. Rizzo je u svemu opet odigrao najvažniju ulogu. Večer je zadovoljila sve duše koje su se s namjerom da uživaju u nekoliko zraka klasične Sepulture u režiji njezinih dvaju tvoraca zaputile do Roncada, ne samo iz Slovenije, nego se moglo uočiti i nekoliko automobilskih registracija s oznakama Rijeka pa čak i Pula.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Beneath the Remains
2. Inner Self
3. Stronger Than Hate
4. Mass Hypnosis
5. Slaves of Pain
6. Primitive Future
7. Arise
8. Dead Embryonic Cells
9. Desperate Cry
10. Altered State
11. Infected Voice
12. Orgasmatron
13. Odens Ride Over Nordland (orig. Bathory, posuđena skladba)
14. The Curse (posuđena skladba)
15. Bestial Devastation
16. Troops of Doom (umetak skladbe Escape to the Void)
17. Refuse/Resist
18. Beneath the Remains / Arise / Dead Embryonic Cells
