Lokacija: Milano (Assago) / Dutch Forum / Italija
Datum: utorak, 23.10.2007
Rush! Napokon dolaze veliki Rush! Toliko čekanja, barem što se mene tiče! Eh, prije tri godine sam ih propustio. A budući da ni magarac ne ide dvaput na led, ovaj put je susret s legendarnim prvacima kanadskog progresivnog rocka, preciznije rečeno art rocka, bio neizbježan. Rush! Turneja u promociji albuma “Snakes And Arrows” (2007), koja traje od lipnja ove godine i započela je u Sjevernoj Americi, dovela je Rush ovog listopada napokon i opet u Europu. Iako su datumi uglavnom usmjereni na Veliku Britaniju i njezinu vikinško podrijetlom okolicu (Skandinavija), među posjete su uvrstili i nekoliko lokacija južnije, a Sloveniji najbliži bio je opet dobri stari Milano.
U Milanu nas je u 16.00 sati dočekalo sunce i ogrijalo nam kosti. Kako je do preuzimanja karata bilo još tri i pol sata, brže-bolje smo odjedrili u shopping centar, gdje ni slijepcu nije bilo teško shvatiti da su cijene CD-a u Saturnu lihvarske. No i talijanska verzija arapskog kebaba, pileća krilca s roštilja i pivce ostavili su sasvim ugodan dojam. Tako smo bili spremni za punu Rush erekciju!
Sat je 20.00, a ja sam se uguran u parteru, jedva 10 m od pozornice dvorane Dutchforum. Vrijeme mi je kratio odličan glazbeni izbor, čije su skladbe pripadale grupama Yes, ELP, Genesis, King Crimson, Porcupine Tree, The Mars Volta, Jeffu Buckleyu, Pink Floydima, Led Zeppelin… Ako te ni to nije zadovoljilo, mogao si se zabaviti promatranjem talijanske publike. Ti ljudi neprestano govore, bolje rečeno cvrkuću i guguću kao golubovi, traže kontakt pogledima, što zna djelovati nametljivo, ali istodobno i simpatično djetinjasto. Nevjerojatno koliko riječi leti sa svih strana, iz svih smjerova,… Teško se suzdržavaju od pušenja, koje je u dvoranama Italije inače zabranjeno, pa ih je nekoliko griješilo i posegnulo za šarenim kutijicama cigareta, a ni pred razuzdanim mirisima travnatih opijata nije bilo moguće ostati ravnodušan.
Sat je 21.00! Zamračenje, dvoranom zaječi, kratki filmski šaljivi uvod, Limelight i na pozornici su Rush. Naprijed lijevo Lifeson, naprijed desno Lee, a u sredini između njih i tek malo povučen unatrag, prvi Rush um Peart za svojom dobro poznatom bubnjarskom utvrdom. U pozadini tri golema platna koja su naizmjence projicirala zbivanje na pozornici ili animirala kratke video spotove, koji su se smislenom tematikom magnifično uklapali u poantu pojedinih skladbi. Iza Lifesona stajao je pravi zid tornjićasto složenih pojačala. Na vrhu su stajale figurice raznih vrsta dinosaura, jedna do druge. Uz monitore, ispod mikrofona i ispod Lifesonovih nogu stajale su, jedna do druge, nagurane Barbie figurice, a čovjek je cijelo vrijeme visoko jahao na raznim modelima Gibson gitara. Njegov kolega Geddy mogao se pohvaliti još većim privlačenjem pažnje. Iza njega je naime bila postavljena improvizirana peć za piliće. U tri tornjića, po tri pileta nataknuta na ražnjeve, po sedam ražnjeva u nizu složenih jedan ispod drugoga u pojedinom stupcu. Ukupno izbrojenih pilića u pilećem krematoriju s natpisom “Henhouse” bilo je tako 63. Da smijeha bude još više, tijekom koncerta se dvaput na pozornici pojavio kuhar, drugi put čak preobučen u kostim kokoši, i dok se bend na sve načine mučio na pozornici, provjeravao je je li kožica na pilićima već dovoljno zahrskala.
Geddy naravno za klavijaturama, opremljen Fender bas gitarom, sa značajnim vokalom, vokalom koji je moja prijateljica nedavno odlično opisala kao najbolji ženski vokal u rocku, cijelo vrijeme samouvjeren i moćno napadan. Bubnjevi Neila Pearta dobili su za turneju Snakes And Arrows posebnu crvenu preobrazbu sa simbolom zmije i strijele. Čovjek je u tu svrhu s istim vezenim simbolom osvježio i svoju konfekciju, preciznije “fes” (bez rese), koji nosi na glavi tijekom koncerata.
Rush su za novu turneju hrabro prevrnuli set listu koja se svirala na prethodnoj, tj. “Vapour Trails” turneji. Odmah nakon Limelight, uz koju su veselo rotirale glave oko svoje osi u dvorani, trio je već prvi put iznenadio uvrštavanjem skladbi Digital Man (“Signals”, 1982) i Entre Nous (“Permanent Waves”, 1981). Nakon potonje Geddy Lee je prvi put službeno pozdravio publiku, na talijanskom, i zahvalio prisutnima na večerašnjem dolasku. Na engleskom je nastavio da Rush žele nastaviti s albumom “Hold Your Fire” (1987). Fenomenalno, uz “Signals” jedan od mojih najdražih Rush albuma! Bend je izveo savršenu Mission, skladbu izuzetne mirovne poruke, trnci su se zaista bez po muke osjećali niz leđa! Free Will je opet raspalio do tog trenutka pomalo sanjivu publiku, koja zanimljivo, tijekom koncerta nije stvarala nikakvu posebnu buku koja bi dulje trajala, barem što se broja i jačine decibela tiče. Atmosfera koju Rush stvaraju opremom posebnih scenskih efekata, što se osvjetljenja tiče, nezaobilazno spojenim s jedinstvenim zvukom i otkucajima grupe na pozornici, jednostavno je stvorila posebnu vrstu magije, tzv. Rush magiju, koja je djelovala na receptore podražaja tako da si se lako našao na granici racionalne odsutnosti, mentalne odmaknutosti. Geddy nastavlja da ima skupina za večeras pripremljeno mnogo skladbi u repertoaru i: “We want to continue with Snakes And Arrows album!”. Grupa onda samo udari s The Main Monkey Business, jednim od najboljih Rush instrumentala i istodobno jednim od vrhunaca nove ploče, što je ponudilo novu potvrdu skladnog disanja tria, nevjerojatne kompaktne usklađenosti, koja zrači spomenutom jedinstvenošću. Ovaj put je za prisutne bilo zaista najbolje da im se novi album sviđa, jer su Rush praktički odsvirali gotovo cijeli uživo!
Zvuk je bio odličan već u parteru uz pozornicu. Što si se više odmicao od pozornice, sve bolje je zvučalo, na udaljenosti od cca 25 metara imao si praktički idealnu zvučnu ravnotežu, a definitivno nije bilo puno lošije ni na tribinama, zvuk u cjelokupnom udaru isporučene snage nije čujno popustio nigdje u dvorani! Momci se ponose izvanrednom scenskom opremom što se tiče postavljanja reflektora. Prije koncerta se gomila zabavljala promatrajući penjanje roadieja, koji su se po visećim ljestvama uspinjali na takozvane “košare” ispod kojih su bile pričvršćene skupine rotirajućih reflektora. Čak šest ljudi se stisnulo u 6 tako postavljenih “košara” i brinulo o usmjeravanju dodatnih ručno okretnih reflektorskih topova, kojima su lovili dolje trčećeg Geddyja i Alexa. Uz to su za dodatnu dinamiku i visoko raspoloženje poskrbile dodatne skupine pokretnih reflektora, koji su se povremeno spuštali nad solirajućeg Lifesona. Rush su prvi dio koncerta zaključili s Dreamline (“Roll The Bones”, 1991). Zeleni laserski snopovi, sličnima kakvima čovjek može svjedočiti na koncertu Davida Gilmoura ili Rogera Watersa, označili su kraj prvog dijela, koji je trajao sat i pet minuta. Rush su oduševili uvrštavanjem pravih rariteta svojih live nastupa, kao što su bile skladbe Circumstances (“Hemispheres”, 1979) i Between The Wheels, koja je s ploče “Grace Uder Pressure” (1984) zamijenila skladbu Red Sector A, koja se svirala na “Vapour Trails” turneji.
Slijedila je predugačka polusatna stanka. No dečki su se morali skulirati. Pošteno, jer ono što su donijeli u drugom dijelu bila je apsolutna nagrada za prvi dio. Slijedio je naime još sat i tri četvrt čistog špila! Možda jedina stvar koja je malo smetala posjetitelju bilo je očito masovno forsiranje i predstavljanje najnovijeg studijskog izdanja grupe “Snakes And Arrows” (2007). Tome je bilo posvećeno čak svih prvih pet skladbi drugog dijela. Koliko se novi album u to vrijeme dobro primio kod publike, dokazivale su osobito Far Cry, Workin’ Them Angles i posebno epska Armor And Sword, koja već dobiva razmjere prvog favorita novog albuma među obožavateljima grupe, jer je tijekom te skladbe masa najintenzivnije pjevala stihove skladbe zajedno s grupom. No na kraju The Way The Wind Blows narod je već vidljivo bio zasićen “Snakes And Arrows” repertoarom. A što Rush učine u takvom slučaju da prene otupjeli narod iz sna? Opale ravno sa skladbom Subdivisions (“Signals”, 1982), skladbom koja posjeduje jednu od najljepših melodija vezanih uz integraciju Oberheim sintisajzera u tijelo glazbe Rush iz osamdesetih. Publika je opet kao u tren oka oživjela i uspostavila tijesan kontakt s grupom. Slijedio je obvezni vrhunski ep Natural Science, koji uvijek predstavlja jedan od vrhunaca koncerta Rush i ni ovaj put nikako nije iznevjerio, dok je uvrštavanje Witch Hunt, koja je s albuma “Moving Pictures” (1981) zamijenila skladbu Red Barchetta, sviranu na prethodnoj turneji, donijelo još jedno smjelo osvježenje koncerta.
Trenutak kad se na pozornici nađe Neil Peart posve sam jest trenutak koji pravi Rush fan tijekom koncerta svakako s najvećim žarom iščekuje. Neil je svoju točku otvorio “standardno”. Nakon nekoliko minuta tjelovježbe vještih improvizacija, bubnjevi se zarotiraju i Neil se na istoj stolici preseli tako da je opet bio okrenut prema nama. Ovaj put je čovjek počeo udarati po marimbi i plesti melodiju koju je stvarao udaranjem po napravi, ugođenoj na oktave, koja djeluje kao neka vrsta klavira, samo što po njoj tučeš bubnjarskim palicama, dakle “ispušta” samo jedan ton odjednom. Jazz čovjek je opet opčinio ručnim vještinama i u drugom dijelu ponio svoju solo točku kroz pratnju puhača, prema završetku visokog energetskog napona. Solaža Neila Pearta u svijetu glazbe znači svojevrsno iskustvo. Uvijek je jedinstveno iskustvo, uvijek novo i drugačije, uvijek čovjek njime dokazuje da je jedan od najvećih jazzera zapisanih rock n’ roll poslu. Obično solaže na bubnjevima danas često predstavljaju samo punilo da ostali članovi predahnu iza pozornice, a u ovom slučaju govor je o jednoj od najdotjeranijih solaža, sa smislenom logičnom glazbenom figuracijom melodije, a ne samo ritmičkim naklapanjem.
Regularni dio koncerta grupa je zaključila u visokom stilu. Klasicima željeznog repertoara publiku su još jednom ispalili u nebesa Distant Early Warning, s videom na platnu, dječaka koji jaše na raketi preko horizonata neba! Tijekom The Spirit Of Radio Geddy je posebno zahtijevao odziv publike i više energije. Jednom jedinom gestom natjerao je ljude u dvorani da zajednički uzdignu ruke u zrak. Posebna poslastica čekala nas je skroz na kraju, a u njezinu uvertiru uveo nas je skeč vezan uz video, koji se odnosio na animiranu seriju za odrasle The South Park. Isprva South Park dečki, u ulozi članova grupe, odsviraju uvod u Rush komad Tom Sawyer. Stvar ne uspije i skoro se posvađaju tražeći krivca za neuspjeh. Zatim padne zapovijed da se opet late posla! Naravno, u idućem trenutku udare pravi Rush i s tom fantastičnom skladbom nas odvedu do energetskog vrelišta u dvorani upravo u završnici. Na prethodnoj turneji Rush su s Tom Sawyer otvarali koncertne nastupe.
Dodatak je bio zanimljiv, jer ga je otvorila One Little Victory (“Vapour Trails”, 2002), udarna i agresivna skladba koju je obilježio pravi toplinski val koji je zahvatio dvoranu nakon što je na pozornici bljesnula cijela salva plamenova posebnih pirotehničkih efekata, a nas je zahvatio oblak pun konfeta koji su kišili “s neba”. Grupa je zbog snažno naglašenog udjela skladbi s albuma “Snakes And Arrows” za ovu novu turneju malo previdjela svoj opus iz sedamdesetih. Tako nije bilo poznate uvertire 2112 npr. na set listi, nadalje nije bilo The Trees, pa Closer To The Heart, čak je i obvezni Working Man s prvijenca izbačen s popisa skladbi. No, kao melem na ranu odjeknula je kraća rifovska zapaljivka A Passage To Bangkok, koja je barem djelomično utješila sve obožavatelje koji kod Rush prvo stavljaju na kartu sedamdesete. Grupa je svoju neukroćenost još jednom potvrdila u završnici, kad je odradila instrumental YYZ, čiju je melodiju dvorana zajednički otpjevala i tako pridonijela vokal skladbi. Čarobno! Lifeson je bio u posebnom elementu osobnog odklopa pa je umjesto trzalice tijekom YYZ uzeo jednu od Barbie figurica u ruku i klizao njome po žicama.
Tri sata i petnaest minuta odvrtjelo se kao da ih uopće nije bilo. Rush zrače izvanrednom scenskom energijom. Trio trojice vrlo karizmatičnih gospodina, čija je kemija izgrađena na bogatom iskustvu duge koncertne kilometraže i dugog međusobnog poznanstva, nakon više od 30 godina i dalje djeluje kao dobro podmazan stroj, nepopustljivo, što priču o Rush nosi i u novo tisućljeće, kao priču o trojici vječnih momčića, koji se doduše već nezadrživo naginju u šesto desetljeće OIB-ova, no energija koju zrače ni najmanje ne govori o tome. Jedinstveni su čarobnjaci, vještaci ili glazbeni gurui kojima je uspjelo spojiti izvanrednu propovijed kroz prizmu unikatne glazbene interpretacije.
Dakle, nakon toga je uopće glupo još vagati što je čovjek dobio za 60,00 €, koliko su koštale ulaznice, što nije malo naravno, ali ipak. 2 sata i tri četvrt čistog špila, hrpa skladbi koje Rush već lijep broj godina nisu svirali uživo, jedinstven zvuk i nad svim time jedinstvena magija, čije je kreacije sposoban samo bit ovog tria. Nevjerojatno je koliko zvučnog prostora pokriju samo tri glazbenika. Bubnjevi koji istražuju jazz, zveckavi Geddyjev bas, sa sasvim svojom bojom i pristupom, otrovno namotan odjekujući distorzirani zvuk gitare Alexa Lifesona. Geddy je nevjerojatan. Istodobno drži linije na klavijaturama, pazi da bas linije ne zamru i uz to istodobno brine još i za vokal. Lifeson je na pozornici razigran, kao mladić željan dokazivanja koji je tek sastavio grupu. Lifeson se odmah na početku koncerta, tijekom skladbe Digital Man, ranio u kažiprst lijeve ruke dok je solirao, iz kojeg je krvario još lijepo vrijeme prvog dijela koncerta. Dašak osjećaja spontanosti koji Lifeson posjeduje svojom pozorničkom igrom pritom ne može ostati previđen! Trojac koji te usisa kreacijom Rush svijeta u posebnu bajku na dobra tri sata iz koje se ni na koji način ne želiš više probuditi, dok ne odjekne posljednji ton YYZ i dok Geddy ne kaže: “Hvala vam, nadam se da ćemo se opet uskoro vidjeti!” Sve ukupno troje ljudi. Istu rečenicu bi se ovdje zapisalo uz koncert Motorhead, ali priča kojom dolaziš do takvog zaključka potpuno je druga! Brrrr,… strah me da ćemo na Rush opet jako dugo čekati da ponovno izdaju album i dođu u Europu. Osobito je posjećenost koncerta bila mnogo siromašnija nego prije tri godine, ljudi je u Milanu ovaj put bilo dobrih 6000, prije manje nego više. Pretpostavljam da će nas Rush do nove turneje pustiti da gladujemo kojih 5 do 10 godina.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Blaž Bajič
PRVI DIO:
1. Limelight
2. Digital Man
3. Entre Nous
4. Mission
5. Free Will
6. The Main Monkey Business
7. The Larger Bowl
8. Secret Touch
9. Circumstances
10. Between The Wheels
11. Dreamline
—30. min stanka—
DRUGI DIO:
12. Far Cry
13. Workin’ Them Angels
14. Armor and Sword
15. Spindrift
16. The Way The Wind Blows
17. Subdivisions
18. Natural Science
19. Witch Hunt
20. Malignant Narcissism
21. Drum Solo
22. Hope
23. Distant Early Warning
24. The Spirit of Radio
25. Tom Sawyer
—dodatak—
26. One Little Victory
27. A Passage To Bangkok
28. YYZ
