Apocalyptica i “Cell-O Metal” u Zagrebu (2020)!
Lokacija: Zagreb / Tvornica kulture / Hrvatska
Datum: ponedjeljak, 20.01.2020
Apocalyptica se na početku turneje posvećene promociji devetog albuma Cell-0 zaustavila u Zagrebu. Na trotjednoj turneji inače podržavaju švedski Sabaton, a u Zagrebu smo dobili samostalan koncert Finaca.
Od početaka Apocalyptice, kao kvarteta čelista koji svira Metallicu, pa i od prvog koncerta kod nas u Križankah (2001), sastav se razvio i jako promijenio. Akustični cover bend klasično obrazovanih gudača sredinom devedesetih fascinirao je metalski svijet. Takva novost se primila i možda bi na strani fanova mogla potrajati nešto duže, ali glazbenici su trebali korake naprijed. Najprije uvođenjem bubnjara i efekata na čelima, pa prelaskom s sviranja tuđe glazbe na komponiranje vlastite, čime su zaista postali pravi metal bend, a kasnije i nadogradnjom suradnjom s mnogim vokalistima. S upravo izdanim isključivo instrumentalnim albumom (samo) se čini da su napravili korak unatrag. Ovaj sažetak razvoja benda nužan je za kontekst razumijevanja kritike ponedjeljkovog zagrebačkog koncerta, koja je zapravo promišljanje o uspješnosti prevođenja studijskih albuma Apocalyptice u živi nastup, a da se pritom ne izgubi njihova bit, faktor koji ih razlikuje od drugih skupina – čelisti su koji sviraju metal.
Kao što rekosmo, Apocalyptica je u Zagrebu nastupila sama, i to bez lokalnog predbenda. Okosnicu nastupajućih trenutno čine tri čelista i bubnjar. Otprilike dvosatni koncert možemo podijeliti na tri cjeline: instrumentalne (obrade i vlastite), vokalne i najnovije komade.
Prvi su oni koji su publiku probudili najviše, iako je brzo bilo očito da ni popevkarski Nothing Else Matters više nije kanon među posjetiteljima. Poprilična razlika u odnosu na njihove ranije koncerte, kad je publika na vokalima bila nužan i izniman dio koncerata Apocalyptice. Sada je tek nekoliko grla pristalo uz refrene poznatijih obrada Metallice i Sepulture.
Kod većine autorskih komada na kojima su na pločama gostovali različiti vokalisti, njih na koncertima već nekoliko turneja zaredom prati Tipe Johnson. On svoj posao vokalista obavlja odlično, ali nažalost oduzima fokus izvrsnim instrumentalistima. Čeliste svodi na puke prateće glazbenike. Ako izuzmemo vizualni element, zbog bubnjeva i dodanih efekata činjenica da je ta pratnja odsvirana na gudačima uopće ne dolazi do izražaja. Štoviše, publika samo u rijetkim prilikama pristane uz pjevača, tako da se čini da bendu pjevač treba kako bi razbio monotoniju instrumentalnih dijelova nastupa, za što je prije nekoliko godina pobrinula sama publika.
Upravo je pjevač zaslužan i za nekoliko najiritantnijih trenutaka tijekom koncerta. Već smo navikli na to da popriličan dio publike nije zaista prisutan, nego preuzme ulogu stativa za napravu kojom vjerno dokumentira događanje. Ništa novo. No ulogu ometača koncerta svojim je telefonom preuzeo Johnson, koji je osim svog pjevačkog angažmana na koncertu preuzeo i ulogu snimatelja koncerta; neko vrijeme sa strane pozornice, nešto i tijekom svog nastupa, pa i šetajući među čelistima kad tamo nije imao što raditi. Sve na pozornici i ispod nje potpuno je podredio jednoj od društvenih mreža i uništio ono malo veze između publike i nastupajućih što je još preostalo.
Publika, koja je lijepo napunila dvoranu Tvornice kulture, sve je, pa i nove, prvi put uživo odsvirane komade s novog albuma, primila toplo, s pljeskom i nekoliko poklika, što je za metal koncert podprosječno, zapravo pasivno. Iako su glazbenici prekaljeni, iskusni u komunikaciji s publikom, osim u rijetkim trenucima, usprkos izdašnom poticaju s pozornice dvorana je bila mirna. Oni na maloj tribini u stražnjem dijelu dvorane koncert su cijelo vrijeme pratili sjedeći. Tek je dio prvog reda i nekoliko usamljenika u publici razgibao svoje vratove, a glasnica, kao što rekosmo, također nije bilo previše, naravno da nije bilo ni naznake mosh pita – čak ni tijekom thrasherskih klasika na kojima su se barem dečki na pozornici spustili s lanca i ostavili dojam metal koncerta.
Apocalyptica, sudeći i po prisutnosti na festivalima, ipak ostaje metal bend. Upravo su tamo i oni stari fanovi koji se znaju odazvati na njihovu stariju glazbu i napraviti metalski koncert. Njihovi samostalni koncerti pak već nekoliko turneja zaredom ostaju u potrazi za onom pravom vezom s publikom. Ne želim da ova kritika ispadne nostalgična, u fazonu “prije petnaest godina sve je bilo bolje”. Sigurno je pak da je bend u prošlosti već imao formulu za uspješan samostalni koncert, koja je sadržavala pravu ravnotežu između instrumentalnih i vokalnih komada, koje su prepuštali publici, a ne pjevaču na pozornici.
Ako su na početku upravo zbog svoje drugačijosti (uključujući instrumentalni pristup metalu) bili magnet, u autorskim su podvizima tražili različite smjerove i odmaknuli se od svog žanra i primarne publike. Naravno, od kvalitetnih glazbenika kakvi jesu ne treba očekivati da će cijelu karijeru svirati samo obrade odnosno poustvarivati, kao što bi to radili da su slijedili tradicionalni put klasično obrazovanih glazbenika u orkestrima. Logično je dakle da su svoju kreativnost istraživali i u smjeru suradnje s vokalistima, ali tim su guranjem svoje izjemnosti na sceni u pozadinu na pločama postali previše slični drugim skupinama, a uživo nisu znali primjereno prevesti studijske komade u živi nastup. Možda je pak njihov posljednji glazbeni uradak sa samo instrumentalnom glazbom pokazatelj smjera povratka svojoj biti sviranja metala na gudačima – i na koncertu.
Reći da su glazbenici na pozornici koncert izveli manje nego korektno, bilo bi uvredljivo prema Apocalyptici, a reći da je atmosfera na ponedjeljkovom koncertu bila odlična, uvredljivo bi bilo prema publici. Koncert je bio samo OK. Drugim riječima: brzo će se moći zaboraviti jer nije bio ništa izniman, a ujedno nije bio ni loš.
autorica: Mojca Selak
fotografije: Jan Prpič
video: Mojca Selak
Setlista:
1. Ashes of the Modern World
2. PAth / Fields Of Verdun
3. Refuse / Resist
3. Rise
4. En Route To Mayhem
5. I’m Not Jesus
6. Not Strong Enough
7. Shadowmaker
9. Nothing Else Matters
10. Cell-O
11. Grace
12. Seek And Destroy
13. Inquisition Symphony
14. I Don’t Care
15. In the Hall of the Mountain King





















