Izdavač: Pivec
Datum izlaska: 01.12.2018
Produkcija: Žiga Rezar, Jernej Kržič, Luka Osmani
Trajanje: 42.05 min
Žanr: Folk / Jazz / Blues / Aternative Rock
Ocjena: 9.5 / 10
Stogodišnjice su križ. Ovaj put se takav jubilej poklopio istodobno i sa slovenskim baletom i sa SNG Maribor. E, a budući da je voditelj SNG Maribor, inače koreograf Edward Clug, uz to radosno shvatio da istodobno prolazi i sto godina od izlaska priče »Kekec na hudi poti« Josipa Vandota, pao mu je na pamet ideju da uglazbi baletnu predstavu na temu jedne od Kekčevih zgoda. Dakle, uglazbiti baletnu predstavu o Kekcu? I obratiš se Boštjanu Naratu. Tako da priču adaptiraš, zajedno s njom i glavne likove, i udahneš joj suvremenu mjeru rock’n’rolla. U slučaju Katalene, onu umjetnički samoniklu »folk blues jazz alter rock« mješavinu. Genijalna zbrka, zar ne? Ali polako. U svakom slučaju pritom zadržiš narodnost slovenskog zemljopisnog podrijetla i Kekec odzvanja i u ovoj režiji čistokrvno u svakoj sekundi slovenski. Katalena i Clug su već surađivali na sličan način u prošlosti, kada su se prihvatili priče o povodnom možu.
Katalena su vrag odnio. Skupina glazbenu kritiku konkretno zaposljava svojim umjetničkim podvizima. U pozitivnom smislu. Obara s nogu i iznenađuje. Neprestano. I ovaj put se sljedećim tekstom ne bih htio »zapetljati« u zamku komplicirnja, ili ipak…. Već smo tamo.
Od triju Vandotovih »verzija Kekca«, odlučili su se, dakle, odabrati priču u kojoj se kao jedan od središnjih likova pojavljuje Pehta. Odabrali su, dakle, priču »Kekec na volčji sledi«, koja je izašla 1922. godine. Katalena je, kao ekipa, u takvim izazovima jednostavno doma. To ne treba objavljivati na sva zvona, osobito kad treba iz sebe izvući šeretluk, lucidnost i mjeru razigranosti, koju neprestano prati razigrana i lako pristupačna narav stvaranja glazbe (i poezije), pri čemu Katalena takoreći »svetom jednostavnošću urođenih talenata«, s perolakom lakoćom kuca i na vrata srca najmlađih slušatelja i posjetitelja predstava. To smo nedavno doživjeli uz aktivnosti skupine u vrijeme izlaska albuma »Enci benci Katalenci« (2015) – RockLine recenzija OVDJE. Iako je album s konceptom uglazbljenja dječjih brojalica milju daleko od priče o Kekcu, oba koncepta povezuje ponajprije dječja mašta. Istodobno je umjetnički domet skupine toliko snažan i sveprisutan da je baš svako djelo skupine, koje inače kuca na vrata mlađih slušatelja, istodobno aktualno za svakoga koga eklektična glazba barem malo privlači.
Bend se glazbom, adaptacijom i scenskom interpretacijom albuma »Enci benci Katalenci« dakle približio ponajprije najmlađim slušateljima glazbe. Kekec i uglazbljenje dječje baletne predstave drukčija je i nova priča, pa ipak nosi nekoliko paralela. Ne samo da je Katalena za skladbu Bam Bam upotrijebila malo adaptiranu verziju originala s albuma »Enci benci Katalenci«, kao što je i u skladbu Cundrbundr prepredeno podmetnula dijelove skladbe Gospod in gospa s prije spomenutog albuma, nego je i likove malo modernizirala, kao što je modernizirala brojalice. Općenito godi to što je Pehta, koje se svi sjećamo kao nečega silno strašnog pa i zlog, predstavljena u puno svjetlijem svjetlu, to jest kao klasična iscjeliteljica, koja u bezgrešnoj vjernosti svojim osjetilima i instinktima te tako protivno pravilima novodobne inkvizicije (čitaj: farmaceutskog lobija), ne koristi tablete, nego sve lijekove ubire u prirodi, zna prave doze, prave kombinacije i koncentracije svega što priroda daje i gdje vrijedi da svaki (zloglasni) otrov u pravoj dozi postaje lijek. Dakle, u taj je moderniziran lik utkana i sublimna poruka da su istina i drukčijost nešto čega se sustav boji, jer može pokrenuti mase da mu se suprotstave. Dakle, nosi notu pobunjeništva. U tom je smislu Pehta znatno veća buntovnica nego neki (mali i neuhvatljivi, ali inače hrabri) Kekec. Pehta je izuzetna poznavateljica bilja i možda čak i šamanka. Zbog straha većine, otjerana je visoko u planine, gdje živi posve sama. Ima pak izrazitu manu, koja sve zakomplicira. Srce joj se otopi kad čuje pjevanje. Pogotovo ako je nježno i lijepo. Naposljetku, ženska duša. Odatle svi znate priču dalje. Kekec spasi Mojcu, odradi tlaku kod tete Pehte i naposljetku je (uglađeno, čak viteški), na vrlo ljubazan način, prevari. No, kraj je uopće zanimljiv, kad si Pehta i Kekec veselo mašu u znak pozdrava. Kraj sretan za obje strane (manjinu i većinu). Pehta ostaje slobodna i preživljava, Kekec se pak kao službeni junak priče vraća u sivi zagrljaj konformizma. Pehta je zapravo u ovoj verziji pozitivan lik i kreatori ovog projekta šalju u tom smislu važnu poruku da treba prihvaćati drukčijost, jer je to jednostavno činjenica, istina. Sve ostalo je strah i bijeg od nje.
Kad slušaš ovaj pločicu, prisutno je mnogo mistike i čarobnosti, misterija mitova i legendi s alpskih vrhova i dolina (srca Špika i Škrlatice), a mašta konzumenta istodobno stvara slike drukčijih dojmova i osjećaja, za razliku od filma i čitanja priče. Tome pridonose malo adaptirani (aktualizirani) tekstovi originala (Pehtina pjesma), sama čitana riječ i mnogo skladbi koje u dominantan položaj postavljaju instrumentalnu narav. Bend je pretežno upotrijebio vlastitu autorsku glazbu, naravno, ali je točkasto prisutan onaj poznati vodeći motiv Kekčeve pjesme (Vodopivčev motiv), što je vrlo dobrodošla, ako ne i nužna integracija, jer jača crvenu nit priče. Bend taj motiv majstorski utka u sebi svojstven artizam, koji u aranžmanima dominira, Vodopivčev motiv pak u tom smislu djeluje kao dodatni začin, odnosno zahvalan marker. Skladbe Kekčeva pesem i Kekčeva pesem – Paglavc mali logično su motivski povezane, samo što su u aranžiranju konkretno preinačene (jedna je instrumental, druga sadrži vokal). Modulacija negdje na sredini obiju verzija te skladbe ponaša se u obje verzije drukčije, a posve je briljantan trik koji učvršćuje art eklekticizam uratka i skupine. Ako je Kekčeva pesem (uvjetno rečeno) pola-autorska, Mojčina pesem uopće nije autorska, ali je opet odlično adaptirana i djeluje što je moguće »katalenovskije« i ako se ne varam, Nana je još nije uglazbila.
Vrlo važan čimbenik kroz ovih dobrih 40 minuta priče o Kekcu jest govorena odnosno čitana riječ, ili kombiniranje čitane riječi s glazbom u pozadini. Jača dramatičnost, samu napetost, stanje znatiželje, kontrastira teatralni domet koncepta. Katalena se opet predstavljaju kao izuzetna ekipa. Opet pristupaju interpretaciji i aranžmanima u najboljem mogućem svjetlu i što je moguće proživljenije. Uradak u svakom pogledu postiže 100% učinak Katalenina samoniklog artizma. Narat navija gitaru i »rockerski«, njegovi motivi uklapaju i elemente bluesa. Gombač je obavezno sveprisutan, jer razigrava strukture koje bi se bez njega mogle ponašati ukočeno. Svojim solističkim bljeskovima odabrane serije puhača, kao i podmetanjem jazzovskih vragolija. Majstorski se prilagođava aranžmanima. I u suptilnim i mirnim dijelovima, gdje u prvi plan stupa moment bajoslovnih misterija (Jutro, Pehtin tango), donosi fenomenalan kontrast. Osobito u mirnim dijelovima inicijativu preuzima profinjenost Polone Janežič na klavijaturama. Izniman kontrast donosi i rad idejne pronicljivosti, koji se predaje dominaciji carstva nižih tonova Tibora Miheliča Syeda (Rožletove sanje). Vesna opet fenomenalno pristupa u skladbi Kekčeva pesem – Paglavc mali, gdje s notom diktiranja u stihovima, gradirano pojačava ugođaj, a u Pehtinoj pjesmi njezina točkasta osjećajnost »otrgne slušateljevo srce«. Bend se odlično nosi i s modulacijama, koje jačaju izbrušen art i folk rock karakter u skladbama. Ovaj put je bend opet upotrijebio garnituru »neobičnih pomagala zvučnog ekscesa« za ekstra začin točaka, od drumle, teremina, banja, do ukulele i još štošta. Nakon zviždućeg uvoda skladbe Pehtina pesem (već je jednom upotrijebljen Vodopivčev motiv), iznenadi vodeća fraza (održavaju je gitara i klarinet), koju bi 1970. za album »Benefit« rado upotrijebili i Jethro Tull, da su je se tada dosjetili. U ovom kvintetu i dalje vlada tko? Magija.
»Kekec« u režiji koncepta Boštjana Narata i Edwarda Cluga te glazbenoj interpretaciji sastava Katalena, uz kombiniranje čitane riječi, punokrvno pali i silno ugodno iznenađuje. Za nova vremena spretno je aktualizirana ova priča. Artizam sastava Katalena u tako odabranom umjetničkom okruženju odaziva se punim sjajem, samonikao i opet jedinstven.
Sam album se s lakoćom sluša posve odvojeno, bez misli na dječju baletnu predstavu, kojoj inače ova glazba pripada. Stoga bi mogao posve samostalno paliti. To znači da suradnju s baletom u umjetničkom smislu niti ne treba. Dakle, za polazište samo Josip Vandot. Djeluje kao da su ga Katalena konceptualizirali posve sami. Čitana riječ mu udahnjuje i nešto (nostalgičnog) sadržaja, koji podsjeća na vremena kada je pred TV ekranima pripovijest o Martinu Krpanu čitao Fran Albreht.
Još sitan, rubni i za čitanje neobvezan usputni komentar prolazne refleksije. Diskutabilno je pitanje kako će moderni Kekec u ovoj smjeloj glazbenoj preobrazbi Katalene i dječje baletne predstave, uopće preusmjeriti na sebe pozornost djece, koja sve više zaboravljaju slovenske korijene, u polazištu su (posredno i huaweijevski) programirani na to da će kruh tražiti u inozemstvu i svaka je rečenica te očito izgubljene generacije razuzdano kombinirana s obilnom žetvom anglicizama. Mi, “stari striko i tete”, više niti ne razumijemo na kojem se jeziku sporazumijevaju.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Avizo
2. Kekčeva pesem
3. Pehtin tango
4. Večer
5. Mojčina pesem
6. Galop
7. Kekčeva pesem – Paglavc mali
8. Cundrbundr
9. Pehtina pesem
10. Rožletove sanje
11. Bam bam
12. Jutro
14. Finale
Glazbu izvodi: Katalena
Vesna Zornik – vokal
Boštjan Narat – gitara,…
Polona Janežič – klavijature
Boštjan Gombač – klarinet, pištaljke, saksofon i ostala zvučila,…
Tibor Mihelič Syed – bas gitara,…
Robert Rebolj – bubnjevi, udaraljke
Čitana riječ:
Katja Preša
Blaž Šef
