Lokacija: Bluesiana Rock Cafe / Velden Am Wörthersee (Vrba na Koroškem) / Austrija
Datum: srijeda, 19.03.2014
Kod tzv. allstar sastava prvo se nameće pitanje: što uopće mogu svirati glazbenici koji dolaze iz različitih žanrova? Isto se pitanje pojavilo i kod The Aristocrats, iako su u grupi priznati glazbenici bez ikakvih ograničenja. Trio The Aristocrats, koji čine gitarist Guthrie Govan, basist Bryan Beller i bubnjar Marco Minnemann, s dva studijska i jednim koncertnim albumom sebe jednostavno opisuje kao jazz rock. No, sama glazba je daleko od toga da bi slučajno bila jednostavna. Od trojice glazbeno visokoobrazovanih tipova, koji su se kroz karijeru već dokazali u sastavima poput Asia, Steven Wilson, Dethklok pa čak i Necrophagist te surađivali s plejadom izvanrednih glazbenika, kao što su između ostalih Steve Vai, Joe Satriani, Jordan Rudess, Tony Levin, teško je bilo očekivati da posegnu za glazbenim minimalizmom.
Kad su spomenuti profesori stupili na pozornicu simpatičnog kluba Bluesiana, koji podsjeća na veću dnevnu sobu, vjerojatno nitko nije zamišljao da će The Aristocrats poslužiti više od dva sata programa kakvom nema usporedbe.
Već s prve dvije skladbe, Furtive Jack i Sweaty Knockers, ludi je trio dao do znanja da ne poznaje šalu. Glazba koju stvaraju toliko je zahtjevna i kompleksno sastavljena da uz The Aristocrats svi profesionalni glazbenici u žanru metala brzo ispadnu pravi osnovnoškolski obveznici. No čar samog koncerta nije bio samo u izvedbi izvanredne glazbe, nego su članovi tria pred svaku skladbu odveli publiku kroz kratku priču o njezinu nastanku i o tome odakle joj naslov, a sve te trenutke slikovito su iskoristili za bezgranično zabavan humor, koji je u publici nerijetko izazivao bučan hihot.
Vrhunska glazbena izbrušenost pojedinaca u triju zapravo ne može optimalnije zasjati na pozornici. Svatko je izvukao svoj maksimum. Uvodno je doduše isticao se gitarist Guthrie Govan, koji je cijelo vrijeme služio iznimno zanimljivim rifovima i izvanrednim sviranjem solo dionica, kao da je u jedno spojio velikane poput Stevea Vaija, Erica Johnsona, Joea Satrianija, a popis takvih majstora šesterožičane teorije tu se zasigurno ne završava. Sam Govanov stil nije baš tipičan »shredderski nintendo«, nego taj glazbenik njeguje jedinstven stil, mješavinu mnogih glazbenih žanrovskih oblika, iz kojih bogato strše nabrijana, gotovo progresivno eksperimentalna jazz rješenja, kao i, s druge strane, bluesom inspirirane dionice. Guthrie Govan zvuči posve nekonvencionalno i teško je naći gitarista koji bi mu bio blizak. Svira može sve. Jedan takav mogao bi biti recimo Dave Kilminster, koji je ipak i sam za sebe zaokružen glazbeni entitet, zaokružen glazbeni svijet, teško usporediv s bilo kojim drugim glazbenikom na planetu. Jedna od najfantastičnijih stvari kod Govana bila je da je neprestano iznenađivao raznim zvukovima za koje je bilo teško zamisliti da ih je uopće moguće prenijeti u jezik gitarističkog sviranja i izvabiti iz instrumenta. Tu se pokazala sama univerzalnost glazbala i što sve se s njim može proizvesti ako čovjek ima previše mašte. Govan je već na koncertu sa Stevenom Wilsonom pokazao svoju izvanrednost, a ovaj je put svu svoju univerzalnost i glazbenu avanturističnost »ludog gitarskog izumitelja« još jednom potvrdio! Govan je s gitarom jedno. Entitet.
Na svoje je došao i bubnjar Marco Minnemann, koji je ovaj put dokazao da ga možemo svrstati među najbolje bubnjare na svijetu. Minnemann, poznat kao najnasmijaniji bubnjar, pokazao je da je jedan od onih koji imaju previše mašte. Tu treba naglasiti da je set bubnjeva za malu pozornicu Bluesiane bio prilagođen u odnosu na onaj kolosalni koji je predstavio 24.05.2013. na koncertu u Ljubljani, kad su s Bellerom pratili Joea Satrianija. Pa iako je taj set bubnjeva bio korjenito smanjen, maštom neiscrpni Minnemann razotkrio je nebrojene vragolije, odbijene »beatove«, ritmičke manipulacije, poliritmove i još bi se dalo nabrajati. Vrijedi istaknuti i posebno domišljatu upotrebu dvaju snare bubnjeva, njegovi prijelazi time su dobili još veću dimenziju, intenzivnost. U skladbi Blues Fuckers, koju su nazvali i Bluesiana Fuckers, Minnemann je svojim bubnjarskim solom objesio čeljusti cijeloj publici. Činilo se kao da Minnemann ima 8 ruku i 8 nogu. Pogotovo kad je trio poludio u neobuzdanoj stampedo ultrasonično brzog rock ‘n’ rolla!
Basist Bryan Beller isprva nije došao do izražaja. Djelovalo je kao da svira u Govanovoj sjeni, no s vremenom se pokazalo da je i Beller prvorazredni basist. Beller naime nije bio samo podloga ludim ritmovima koje je izvodio Minnemann, nego je pokazao pravu šaku raznolikih, šarolikih linija koje su se odlično uklopile s Govanovim sološkim dionicama. Povremeno je djelovalo kao da svaki član svira svoju zasebnu liniju unutar iste skladbe, što je ipak uvijek učinkovito gravitiralo prema smislenoj cjelini artizma grupe.
Cijeli čar koncerta The Aristocrats nije bio samo u perfekcionizmu sviranja, nego i u samom humoru grupe. Uz sve zabavne najave, Marco je u jednoj od skladbi istaknuo da će The Aristocrats kao prvi instrumentalni bend dobiti naljepnicu »Parental Advisory« zbog naslova skladbe Blues Fuckers. Puno smijeha izmamio je Guthrie Govan dok je bubnjar Minnemann počeo slasno odmotavati Mozartovu kuglicu. Govan je u tom trenutku na gitari razvijao atonalni uvod, pun istraživačkih tonova, a kad je uočio kolegu kako se bori s Mozartovom kuglicom, neočekivano je uskočio u motiv »male noćne glazbe«, što je Minnemanna usred zalogaja tako nasmijalo da je zamalo ispljunuo bombon. Komedijama nije bilo kraja, uključujući Guthriejevu priču o tome kako je razbio glavu o okvir vrata stana, kao i situaciju kad je Beller slučajno razbio čašu vina. Ono se prolilo po pozornici i malo je falilo da stradaju krugovi njegova »pedal boarda« s mnogobrojnim efektima. Srećom, Beller je uspio spasiti svoje efekte. Beller je pogledao prema Guthrieju, koji je u međuvremenu mirno srkao pivo, Govana, te mu savjetovao da nikad ne proba nešto takvo. A Govan mu je elegantno uzvratio odgovorom da se to može dogoditi samo Belleru, jer samo on naručuje vino. Govan, koji je pivo u boci krstio kao »Weaselburger« (vjerojatno je na etiketi zapravo pisalo »Weissbier«), jer mu čitanje riječi u njemačkom zapisu zadaje nemalo glavobolja. Zato mu je u pomoć priskočio Minnemann, kao čistokrvni Nijemac, i poučio ga da pije pšeničnu pivu. The Aristocrats su nasmijali prisutne i između samih skladbi. Tijekom jedne od njih svirali su uz zvukove igračaka svinjice i kokoši, koje su kupili na jednom od koncertnih izleta u turski Istanbul. Tijekom posljednje skladbe, Erotic Cakes, igrali su se smiješnim zvukovima neke aplikacije na mobitelu, kojima je Minnemann spretno dodavao ritam nogama.
The Aristocrats su koncertni nastup zaključili skladbom Erotic Cakes, koja je inače preuzeta s istoimenog solo albuma Guthriea Govana. Beller je naime rekao da svi članovi imaju svoja samostalna studijska izdanja. U svojoj tipično komičnoj maniri objasnio je da Minnemann ima oko 20.000 solo albuma, on sam ih ima tri, a Govan samo jedan pa su se zato smilovali Guthrieju i odabrali skladbu s njegova jedinog albuma. Upravo je ta skladba ponešto odstupala od ostatka koncertnog repertoara jer je dobivala na elementima progresivnog rocka i, s obzirom na uvodnu gitarsku frazu, čak i metala
The Aristocrats su se u dobrana dva sata predstavili kao trio sjajnih perfekcionista i glazbenih ekstremista. U jednom te istom glazbenom tijelu. Bez kočnica. S opuštenom igrom, izvanrednom smjesom triju genijalnih glazbenih talenata i drilom finomehanike izvanrednih ručnih vještina!
autor: Primož Novak
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Furtive Jack
2. Sweaty Knockers
3. Ohhhh Noooo
4. Louisville Stomp
5. Get it Like That
6. Culture Clash
7. Flatlands
8. Blues Fuckers (plus drum solo)
9. Gaping Head Wound
10. Desert Tornado
11. Living the Dream
—dodatak—
12. Erotic Cakes
