Sepultura: Quadra

0 205

Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 7. 2. 2020.
Produkcija: Jens Bogren
Trajanje albuma: 51.14 min

Čini se pravo nevjerojatnim da brazilska postava Sepultura i danas marljivo ustrajava. I više je nego očito da se uopće ne obaziru na stara vremena. Ni trenutačna postava nije baš najomiljenija, ali Sepultura su posljednjih godina, a pogotovo s posljednjim albumima, dokazali da su vrijedni pažnje. Sa svakim albumom iznenade, jer su uspjeli podići kvalitetu glazbe.

Sepultura ne samo da konstantno pokušava s nečim novim u glazbi, nego i tekstovima pristupa intelektualnije, što se odražava prije svega kroz zanimljive koncepte. Quadra isto kao i prethodni uradci s konceptom želi nešto reći. Naziv albuma odnosi se jednostavno na broj četiri. Album se navodno bazira na numerologiji. No iza tog koncepta stoji nešto više. Mogло bi se reći i da je album podijeljen na četiri dijela. Skup od tri skladbe predstavlja jedan element, a kad album više puta zavrtiš, jasno je da je Sepultura i stilski podijelila album na četiri dijela. Quadra je dakle, baš kao i prethodnik Machine Messiah, puna iznenađenja zbog svoje raznolikosti.

Prve tri skladbe Isolation, Means to an End i Last Time podsjećaju na klasično razdoblje. Skladbe su brže, thrasherski usmjerenije nego zlatno razdoblje grupe, koje je i danas najcjenjenije među obožavateljima. Skladbe doduše ne dosežu vrline klasičnih skladbi, ali u sebi imaju dovoljno snage i intenziteta da te uvjere da nastaviš slušati. Na odsviranom nema se što zamjeriti. Andreas Kisser i dalje je sposoban napisati snažne rifove i solaže. Vrlo brzo se ponovno dokazuje čudesni dečko za bubnjevima Eloy Casagrande, koji je nedvojbeno najbolji bubnjar Sepulture do sada. No kod brzih skladbi Casagrande još ne pokazuje sve svoje aduta. Ipak se osjeti kamo je grupa ovaj put ciljala. Kod skladbe Last Time prisutan je i pjevački zbor, čime grupa daje do znanja da stvari neće shvaćati olako.

Sljedeće tri skladbe Capital Enslavement, Ali i Raging Void pokazuju već malo drugačije lice Sepulture. Pojavljuju se sličnosti s albumima Chaos A.D., Roots i Against. Skladbe imaju više groovea, nije sve bazirano na brzini. Nedvojbeno zanimljiv obrat, ali za Sepulturu ništa neobično. Još je uvijek prisutan stil po kojem je grupa poznata. Posebnih odmaka nema, ali raznolikost je već prisutna.

Sa skladbama Guardians of Earth, The Pentagram i Autem pokazuje se neka sadašnja slika grupe. Guardians of Earth s akustičnim uvodom, kojem se kasnije pridruže zbor i udaraljke, prilično je nestandardno strukturirana. Svaki član na svoj način blista i pokazuje se u nekom drugačijem svjetlu. Slijedi izvrsna instrumentalna skladba The Pentagram, u kojoj Casagrande ponovno pokazuje koliko je ključan član grupe. Vrhunac doseže skladba s breakdownom kakve se mogu čuti kod nekih tehničnijih grupa. Nakon toga se vraćaju na udarniju stranu sa skladbom Autem, što se može smatrati protutežom, ali potez je logičan.

Sepultura kroz cijeli album iznenađuje, a za završni dio potpuno iznenadi. Nakon kratke akustične skladbe Quadra Sepultura nudi Agony of Defeat, koja počinje smireno, a Derrick Green se ponovno dokazuje kao pjevač. Ako ti se Green činio jednoličnim, ovaj put uvjerava melodičnim vokalom i osjećajem za melodije. Za stvaranje pompoznosti prisutni su još i zbor i orkestracije. Kod svega toga jasno je da je grupa pristupila promišljeno i u skladu s time odabrala i odgovarajućeg producenta. Quadra se zaključuje skladbom Fear, Pain, Chaos, Suffering, na kojoj je prisutan ženski vokal Emilly Barreto iz brazilskog rock sastava Far From Alaska. Pomalo drzak pokušaj, ali upravo time album dobiva onu točku na i, kojom Sepultura ponovno pokazuje smisao za eksperimentiranje. Riječ je doduše o sporijem dijelu albuma, ali kako su skladbe domišljato napisane, cjelina ne djeluje nimalo monotono.

S obzirom na godine, od Sepulture bi se očekivalo da ne kompliciraju i uživaju u svojoj zoni udobnosti. No Quadra potvrđuje da grupa i dalje želi eksperimentirati i svirati zahtjevnije stvari, zato nije neobično da je i ritmički dinamičniji album. Članovi su iz sebe dali maksimum, doduše neki član će više isplivati, ali čuje se trud svakoga.

Grupa je za produkciju albuma ponovno odabrala iskusnog Jensa Bogrena (Kreator, Opeth, Amon Amarth), koji je prethodnim albumom Machine Messiah uspio utišati mnoge kritike. I ovaj put nije drugačije. Skladbe su napisane domišljato, zvučna slika je bogata i moderna. Svakako cjelina ne zvuči jeftino kao možda neki raniji uradak. Sepultura sa svakim albumom dobiva sve više povjerenja. S Machine Messiah pokazali su neku jasnu viziju, koju su s Bogrenom uspjeli čak i nadograditi. Svakako su prisutni elementi koji su kod grupe bili prisutni i prije, ali s nešto svježine i iznenađenja Sepultura pokazuje smisao za prirodni napredak, što je više nego poštovanja vrijedno, da su u igri još uvijek neke nove stvari.

Sepultura su s Quadrom ponovno dokazali da još nisu za otpis. Quadra iznenađuje udarnošću, raznolikošću i pompoznošću. Svakako još jedan album kojim će Sepultura dobiti još više novih obožavatelja. I tu će si mnogi poželjeti da Sepultura i dalje djeluje u tom smjeru.

9/10

Postava:
Andreas Kisser – gitara, prateći vokal
Derrick Green – vokal
Paulo Jr. – bas
Eloy Casagrande – bubnjevi

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići