Izdavač: Discipline Global Mobile
Datum: 15.05.1970
Produkcija: Robert Fripp & Peter Sinfield
Duljina albuma: 40.56 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 10 / 10
Moćni grčki bog mora Posejdon je 1970. očito pošteno uzburkao brod originalnih King Crimson. Tek što se slegla prašina nakon prve, fenomenalne ploče “In the Court of the Crimson King” (1969), koja je među ostalim i službeno označila rođenje progresivnog rocka te skupini donijela kultni status, King Crimson su već sljedeće godine ponovno šokirali glazbeni svijet. Ovaj put s teškim zadatkom pred sobom: ponoviti uspjeh izvanrednog debitantskog albuma uz manje, ali radikalne promjene u postavi skupine.
Skupinu je naime nakon završetka njihove prve turneje, krajem 1969., napustio genijalni multiinstrumentalist Ian McDonald (kasnije osnivački član AOR benda Foreigner), dok je bubnjarski posebnjak Michael Giles jednom nogom već bio u njihovu zajedničkom solo projektu McDonald & Giles te se na ovoj ploči pojavljuje tek kao “sezonski” glazbenik.
Ni uvijek odlični pjevač i basist Greg Lake nije mogao odoljeti pozivu Keitha Emersona i to je bila njegova posljednja ploča s King Crimson prije osnutka legendarnih ELP.
Bend je nakon McDonaldova odlaska dakle bio takoreći pred raspadom i pravo je čudo da su uspjeli ostati zajedno i izdati za neke čak snažnije djelo od legendarnog prvijenca.
“In the Wake of Poseidon” općenito u mnogočemu slijedi glazbeno raspoloženje i uspješan recept s prve ploče. Glazbeno i stilski, barem u prvom dijelu ploče, nema tko zna kakvih posebnih stilskih odmaka u odnosu na prvijenac, što je zapravo neobično za ovaj bend, ali zato u drugom dijelu nailazimo na nekoliko njihovih najavangardnijih skladbi, koje čine bitnu razliku između ove i prethodne ploče.
“In the Wake of Poseidon” je dakle upravo zahvaljujući nekim novim avangardnim elementima još manje predvidljiva ploča od prvijenca i zato prava poslastica za glazbene sladokusce.
Nakon svih problema Frippu, Sinfieldu i Lakeu, jedinim preostalim članovima originalne postave, ipak je uspjelo oko sebe okupiti sjajne “session” glazbenike i tako učvrstiti postavu. Ključan je bio osobito genijalni flautist i saksofonist Mel Collins (ex-Circus), koji je već tada bio silno traženi “session” glazbenik i bio je jedini glazbenik (uz Frippa i tekstopisca Sinfielda) koji je ostao član postave i nakon ove ploče. Nekadašnji Frippov školski kolega Gordon Haskell umjesto Lakea pjeva na prelijepoj baladi “Cadence And Cascade”. Njega je Fripp pozvao na suradnju i na njihovoj trećoj ploči.
Čak se tri skladbe bave utjecajem okoliša na čovječanstvo i obratno (“Pictures Of The City” (originalno “A Man A City”), “Cadence And Cascade” te “Cat Food”), dok su cijela trilogija “Peace”, naslovna skladba te “Devil’s Triangle” (originalno “Mars”) posvećeni mirotvorstvu. Bend je dakle ponovno stvorio odličnu ploču, koja je u mnogočemu bila nadgradnja neponovljivog prvijenca, ali nešto avangardnija.
Fripp nikada nije bio pod utjecajem kakvog rock benda, osim možda Beatlesa. Već je na ovoj ploči prvi put počeo koristiti melotron, koji je prije bio u domeni multiinstrumentalista Iana McDonalda. Postao je nešto sofisticiraniji. Ima i puno akustične gitare (trilogija “Peace”). Fripp je nakon završetka ploče skoro postao član Yes. Na sreću obaju, to se naravno nije dogodilo.
Greg Lake, inače pjevač i basist, ovaj put samo pjeva jer mu se tada već žurilo k ELP. Njegove dužnosti na basu stoga je preuzeo Peter Giles. Još jednom je potvrdio zašto je bio najbolji pjevač u povijesti benda. “In the Wake of Poseidon” njegova je posljednja ploča prije odlaska k ELP. A ako vam iskreno kažem, malo mi je Lakea žao, jer kod ELP, dominantnih s Emersonovim orguljaškim vragolijama, po mom mišljenju nekako nije imao ulogu kakvu pjevač njegova kalibra zaslužuje.
Frippu je ovaj put uspjelo pozvati na suradnju i obojicu braće Giles s njegova prvog projekta “The Cheerful Insanity of Giles, Giles & Fripp” (1968). Iako je Michael Giles, inače originalni bubnjar, tu samo kao session bubnjar, jer Frippu do nastanka ploče nije uspjelo naći prikladnu zamjenu za njega (tražio je jazz bubnjara!). Ponovno potvrđuje zašto je bio jedan od najboljih bubnjara tog vremena unatoč tome što je ostao naširoko previđen. Nešto što je dugo pratilo i većinu njegovih izvrsnih nasljednika. U vrijeme nastajanja Michael je jednom nogom već bio u projektu “Mcdonald & Giles”, inače malo poznatom projektu koji je izdao samo jednu ploču i čije su glave bili on te bivši član Ian McDonald.
Michaelov brat Peter bio je 1968. član legendarnog projekta Giles, Giles & Fripp, prije nego što ga je pri osnutku King Crimson zamijenio Greg Lake. Tehnički je po mom mišljenju bio nešto dotjeraniji basist od Lakea. Danas je član 21 Century Schizoid Band-a, koji svira stare skladbe King Crimson.
Mel Collins, koji je došao iz benda Circus, uspješno je zamijenio Iana McDonalda. Za razliku od potonjeg, njegovo je sviranje saksofona bilo nagnuto nižim sekvencama. Mel je već tada bio jedan od najnadarenijih sezonskih glazbenika i svakako velika dobit za bend. Kasnije je postao poznat i po suradnji s Alvinom Leejem, Camel, Brand X i Alanom Parsonsom, a danas zajedno s Peterom Gilesom uspješno nastavlja ostavštinu starih King Crimson kao član 21 Century Schizoid Band-a
Cijenjeni klasični skladatelj Keith Tippet, glavni član simfonijskog benda Centipede, službeno nikada nije bio član King Crimson, no ipak ga mogu ubrojiti među službene članove benda jer je s bendom surađivao i na sljedeća dva albuma, dok je Fripp povremeno surađivao s njegovim bendom. Pobrinuo se za Wagnerijansku magiju naslovne skladbe i unio luciditet i složenost svojim sviranjem klavira na odličnom “Cat Food”.
Basist i pjevač Gordon Haskell bio je stari Frippov kolega još iz ranih glazbenih dana. Fripp ga je pozvao u svoj bend nakon što je Lake prijevremeno napustio bend sredinom 1970. Ubrzo potom postao je novi pjevač i basist te pjeva na sljedećoj ploči “Lizard” (1970). Njegov je glas dublji i ne tako melodiozan kao Lakeov, ali je odradio odličan posao na “Cadence And Cascade”. Stvoren je za dramatiku i mene ponekad malo podsjeća na Petera Gabriela. Kasnije si je stvorio uspješnu solo karijeru.
Duhovni otac benda i autor najneobičnije i najinteligentnije poezije u povijesti progresivnog rocka Peter Sinfield i ovaj put zaslužuje čestitke. Sva čast na izvanrednom lirskom konceptu o zalasku i usponu nove ere čovječanstva, iako ga većina još i danas ne razumije. King Crimson su tada bili bend koji je bio doista blagoslovljen tako izvanrednim tekstopiscem kakav je bio Sinfield. Istina je bila da su tada on i Fripp bili jedini članovi skupine u pravom smislu riječi, dok su ostali imali više status sezonskih glazbenika.
Prethodna ploča bila je prema njegovim riječima posvećena Zeusu odn. Frideriku II, a ova Posejdonu.
Početni intro “Peace-A Beginning” kratka je, lagana Lakeova vokalna uvertira, koju prati Fripp na akustičnoj gitari. “Peace” je neka vrsta središnje trilogije, podijeljene na tri segmenta, koji konceptualno povezuju ploču u cjelinu. Po raspoloženju je to mirotvorna elegija, aktualna za sva vremena.
Slijedi je nagli udar s “oblačnog neba” uz “Pictures of a City”. To je prekrasna, udarna, otvaračka skladba i primjeren duhovni te stilski nasljednik “shizoidnog čovjeka 21. stoljeća” s prethodnog albuma. Izvorno nazvana “A Man A City” i nadahnuta prljavštinom u predgrađima i slumovima New Yorka, gdje je bend dobio tu inspiraciju tijekom svoje prve turneje u SAD-u. Tekst govori o problemima moderne urbanizacije i onečišćenja zraka. Sjajna kombinacija rocka, zapravo ranog heavy metala, i jazza. Lakeov je vokal ovdje razapet do kraja i čim dođe do sjajnog Frippova soliranja, kojemu slijedi pravi okršaj Collinsova saksofona i Gilesovih bubnjeva, nastaje pravi brzinski klimaks različitih vibracija, koji se potom usred skladbe ponovno smiri te na kraju opet svom silinom eruptira. Odlična skladba koja će oduševiti sve glazbene sladokusce koje nije strah eksperimentiranja i koji obožavaju fuzije jazza i rocka.
Vokal Gordona Haskella na baladi “Cadence and Cascade”, koji je nakon ove ploče naslijedio neponovljivog Lakea na mjestu pjevača i basista, izražava iznimnu toplinu. Na ovoj skladbi isprva uopće nisam skužio da nije riječ o Lakeovu vokalu, što znači da je Haskell svoju zadaću odlično obavio. Kako je odličan pjevač, pokazuje se i na “Posejdonovu” nasljedniku, albumu “Lizard”. “Cadence and Cascade” prelijepa je balada u stilu “I Talk To The Wind” s prethodnog albuma. Puno je Frippove akustične gitare i odličan Mel Collins na flauti, u pozadini se čuje i ksilofon. U Sinfieldovu tekstu ponovno se krije dublje značenje. Netko je jednom tvrdio da je taj tekst puki proizvod lošeg ukusa jer je po njegovu govori o “groupies”, no kad sam posjetio Sinfieldovu web stranicu, shvatio sam njegovo dublje značenje. Jade je naime ime za rijedak tirkizni kamen, dok Cascade znači riječnu brzicu. Govori o netaknutosti, djevičanstvu prirode, što je u skladu s cjelokupnim ekološkim ozračjem koje prožima ovaj album.
Naslovna skladba, “In the Wake of Poseidon”, jedna je od najboljih skladbi u povijesti benda (inače moja najdraža uopće), a ujedno i njihova najzanemarenija skladba. Zašto nikada nije bila na njihovim koncertnim listama, veliko je pitanje za sve nas. Kad god je čujem, prolaze me žmarci. Skladba govori o novoj, nadolazećoj, svijetloj eri Vodenjaka, koja bi trebala preporoditi ovaj naš propadajući i bolesni svijet. Taj romantični ep je po mom mišljenju najprevidenija skladba u povijesti benda i silno je želim čuti uživo, iako znam da je to danas praktično nemoguće. Tu se iskazuju baš svi instrumentalisti, osobito skladatelj Keith Tippet i flautist Mel Collins te naravno Fripp na melotronu kojeg je tu u izobilju. Ambijent doista djeluje kao da ste se našli usred hladnog, uzburkanog oceana, pred prijestoljem legendarnog kralja mora koji je trozubom rascijepio dno oceana. Svakako jedan od najboljih epova u povijesti benda. Wagnerijanski glavni motiv uz opsežnu uporabu melotrona donekle podsjeća na “Epitaph” i naslovnu skladbu prethodne ploče. Naravno, ne treba zaboraviti ni “Libra’s Theme”. Čini se da je i Wagner bio jedan od Frippovih duhovnih očeva.
“Peace-A theme” kratka je, jednostavna, ali vrlo lijepa Frippova instrumentalna skladba odsvirana na akustičnoj gitari. Općenito se majstor Fripp te godine svim srcem i dušom posvetio akustičnoj gitari (to je najuočljivije na njihovoj sljedećoj ploči) i iako danas više ne poseže za njom, što je zapravo šteta, tada je bio poznat kao jedan od najboljih akustičnih gitarista.
“Cat Food” je svakako skladba koja se najviše razlikuje od svega što su prije stvorili na svom prvijencu i tu otpada svaka usporedba s prethodnim skladbama. Groteskna i nagruvana jazzovska “humoreska” na račun plastične hrane kojom se hrani moderna civilizacija prava je zabava i donekle opušta inače prilično ozbiljno ozračje ploče. Ova skladba predstavlja najveći odmak u odnosu na prethodnu ploču i pokazuje da se stil benda već tada stalno mijenjao odnosno “evolvirao”. Skladba pokazuje i smisao benda za crni humor, a njezin Zappin refren doista daje misaonu poveznicu s prije spomenutim umjetnikom. Jazz fuzija, dakle. Briljantni, mjestimice lucidni klavir Keitha Tippeta uvijek će vam izmamiti žmarce. Sjajna skladba koja najočitije predstavlja napredak benda u odnosu na prethodnu ploču. Zasluge za pisanje pripale su i nekadašnjem članu Ianu McDonaldu. “Cat Food” je inače izašao kao singl zajedno s b-side instrumentalom “Groon” (odlična, nagruvana improvizacija), ali nije doživio neki bitan komercijalni uspjeh, no zato je najreprezentativnija skladba ovog albuma i najbolje pokazuje napredak benda. Singl verzija te skladbe te prije spomenuti instrumental “Groon” nalaze se na najnovijem remasteru ploče, koji je prošle godine izašao kod izdavača Discipline GM.
Dulji konceptualni opus “Devil’s Triangle”, izvorno nazvan “Mars”, poznatog njemačkog klasičnog skladatelja Gustava Holsta iz njegove “Suite planeta”, prvi je studijski instrumental skupine, s konceptom “vražjeg trokuta”, te ujedno zapravo jedina “obrada” u povijesti skupine (ako se to uopće može nazvati obradom, jer se ovo djelo skupine prilično razlikuje od Holstova izvornika – “Mars the Bringer of War”). Izaziva pravo mračno ozračje Danteova pakla i mjestimice zvuči naprosto zlobno. Po uvodu se donekle razlikuje od prvotne verzije skladbe koju je bend pod imenom “Mars” svirao na svojim koncertnim nastupima prije izlaska ove ploče. To je jedina skladba u njihovoj povijesti koja je bila podijeljena na tri segmenta. Nešto slično kasnije su u strukturama svojih skladbi uvelike prakticirali ponajprije Yes. Fripp najprije na uvodnom dijelu nazvanom “Merday Morn,” na melotronu “diktira” neku vrstu vojničkog marša, koji se kasnije u drugom dijelu, “Hand of Scarion”, koji najavljuje neka vrsta bojnog trubljenja vikinškog roga, pretvara u vožnju dugim i mračnim tunelom kroz podzemne ponore paklenog rata. Na kraju, u zadnjem dijelu “Garden of Worm”, cjelokupno ozračje već vodi do trenutka ludila, kad najednom sva napetost popusti. Skladba je po raspoloženju mračna do te mjere da i njihovi vršnjaci s “tamne strane” Black Sabbath uz nju izgledaju smiješno. Neke ta skladba zna dovesti na rub živčanog sloma, a druge duhovno pročistiti. King Crimson su tu skladbu u najrazličitijim oblicima puno svirali u ranom razdoblju. Remek-djelo za sva vremena.
Akustična tema kao “Peace-An end” na kraju se ponovno ponavlja. Svjetlo na kraju tamnog prodora sja svom snagom. Najbolji mogući završetak ploče s odličnim Lakeovim refrenom. Ipak, najviše mi se sviđa završna poruka, koja je ujedno i glavna poruka cijele ploče: “you look everywhere but not inside you”. Za istinom (osobnim mirom, ljubavlju, slobodom) osvrćemo se posvuda, samo ne u sebi, što je obično glavna tragedija čovječanstva.
Neka spomenem još jednu od najboljih naslovnica koje sam ikada vidio, autora-mistika Taama De Jonga. Predstavlja 12 ljudskih arhetipova i ujedno suprotnosti (svaki ima svoju suprotnost). Na naslovnici tako vidimo (prema Sinfieldovu konceptu) među ostalim grčkog boga Dioniza (u tekstu nazvan “Madman”, nasmiješeno crvenolično lice-hedonist), božicu Demetru (ozbiljna tamnokosa žena s mjesecom-drevna mudrost, sile prirode), Hada (rogati bradonja s kacigom, (simbol) bog podzemlja-rat i smrt), svjetlokosu djevojčicu s ključem (simbol čistoće, nevinosti), harlekina (hrabrost), crnca (Slave), starca s naočalama (“Cold Plato Spawn”, hladni zametak racionalizma-znanstvenik) i staricu-žanjicu (Harvest Hag, predstavnica starih znanja, konzervativka, opire se napretku), Hekatu (Midnight Queen, vještica, žena s plavom kosom), boga mora Posejdona (starac s krunom), mudraca odn. astronoma (muškarac sa šiljatom kapom i zvijezdama) i Majku Prirodu (spokojno, usnulo lice u travi).
“In the Wake of Poseidon” bio je prvi studijski album skupine koji sam kupio i još uvijek mi je najdraži, odmah iza besmrtnog “In the Court of the Crimson King”. Vrlo dobar nasljednik albuma kojeg je bilo teško naslijediti. King Crimson mogu s pravom biti ponosni na ovaj album, koji je u mnogim pogledima čak nadmašio svog komercijalno daleko uspješnijeg prethodnika. Glazbeno, stilski i poručno. “In the Wake of Poseidon” je istodobno još jedno remek-djelo koje vjerno i stilski slijedi prethodnika. Nažalost, ujedno je i jedan od najzanemarenijih albuma skupine, koji će očito zauvijek ostati u sjeni slavnijeg prethodnika. Neka kritičari govore što god hoće, istina je da zapravo nikada nisu bili zadovoljni nijednim njihovim sljedećim albumom, jer su uvijek očekivali da će biti kao njegov prethodnik, a ako nije, onda su im predbacivali da se ponavljaju, što je potpuno netipično za ovu skupinu. “In the Wake of Poseidon” bio je još najbliži tom principu, pa većini kritičara opet nije bio po volji, iako se i danas smatra njihovim komercijalno najbolje plasiranim albumom, jer se plasirao na 4. mjesto ljestvice najuspješnijih albuma te godine.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Peace – A Beginning (0:49)
2. Pictures of A City(including 42nd at Treadmill) (8:03)
3. Cadence and Cascade (4:27)
4. In the Wake of Poseidon (incl. Libra’s Theme) (7:56)
5. Peace – A Theme (1:15)
6. Cat Food (4:54)
7. The Devil’s Triangle (11:39)
a) Merday Morn
b) Hand of Scairon
c) Garden of Worm
8. Peace – An End (1:53)
– dodatne skladbe na reizdanju DGM (2004):
9. Cat Food [Single Version][Edit]
10. Groon [Single B Side]
Postava:
Greg Lake – vokal
Robert Fripp – gitara, melotron, devices
Michael Giles – bubnjevi
Peter Giles – bas gitara
Keith Tippet – klavir
Mel Collins – saksofon & flauta
Gordon Haskell – vokal na ‘Cadence And Cascade’
Peter Sinfield – tekstovi
