Izdavač: Discipline Global Mobile
Datum izlaska: 10.10.1969
Produkcija: Robert Fripp & Peter Sinfield
Trajanje albuma: 43.54 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 10 / 10
“In the Court of the Crimson King”, prva ploča King Crimson, danas je prepoznata kao prva ploča koja je definirala sve ono što danas ubrajamo pod progresivni rock i zasigurno je jedna od najboljih i najvažnijih rock ploča svih vremena. Prošlo je poprilično godina od izlaska tog legendarnog albuma, koji je postavio temelje progresivnog rocka, heavy metala, a i jazz fusion rocka, a ujedno označava rođenje jednog od najvećih bendova u povijesti progresivnog rocka, no unatoč tome i dalje zvuči svježe. Čast mi je dakle da vam mogu predstaviti sam temeljni kamen žanra.
Nastanak King Crimson značio je dakle rođenje žanra koji danas zovemo progresivni rock i, ako hoćete, također art rock kako su ga tada nazivali neki glazbeni kritičari.
Pisala se davna 1969. godina i na području rock glazbe događale su se važne promjene. Publika je bila zasićena naivnom jednostavnošću rock and rolla i bluesa. Potpuna glazbena sloboda, koja se tada odražavala u priličnoj neovisnosti i ni trunku pritiska na bendove od strane izdavačkih kuća, a s druge strane glazbenici koji su uz stopostotnu profesionalnost pisali glazbu srcem i dušom i stvarali djela golemih razmjera.
Progresivni rock bio je tada još svjež glazbeni smjer, koji su nehotice utemeljili bendovi kao što su prije svega The Beatles sa svojim albumom “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (1966) i nešto kasnije još The Nice (The Thoughts of Emerlist Davjack, 1967), Pink Floyd (The Piper At the Gates of Dawn, 1967), Procol Harum (Procol Harum, 1967) i The Moody Blues (Days Of Future Passed, 1967). Svi ti danas legendarni bendovi već su počeli davati znakove nove velike ere izvanrednih eksperimentiranja u rock glazbi, tada s jakim naglaskom na psihodeliji, koja je bila karakteristična za kraj 60-ih. Odjednom se na obzoru poput munje pojavio još jedan potpuno novi engleski rock bend, koji je tada svojom prvom pločom napravio pravu glazbenu revoluciju – King Crimson.
Originalna postava King Crimson bila je svojevrstan unikat, sastavljen od profesionalnih glazbenika čiji su se glazbeni stilovi većinom temeljili na jazzu i klasičnoj glazbi. To vrijedi osobito za Roberta Frippa, majstora gitare i glazbenog genija, koji nije dopuštao nikakve okvire i ograničenja unutar svoje glazbe te je uporno ignorirao vanjske utjecaje. On je osnivanjem tog benda, koji je u tom razdoblju djelovao još bez njegove dominacije, nego su svi članovi ravnopravno sudjelovali u pisanju glazbe, otkrio i prekoračio sve granice poznatog u rocku, jazzu i klasici te iz njih izvukao najbolje elemente. Fripp je oduvijek gitarski genij koji se iznimno brzo zasiti svake ponavljajuće stvari u glazbi, bilo da je riječ o rifu ili refrenu. Danas je jedini originalni član benda i među poznavateljima jedan od najpoštovanijih glazbenika u rocku, usprkos svom jazzovskom stilu sviranja gitare. Poslušaj njegovu solažu na “21 Century Schizoid Man” kojom se lansirao među najcjenjenije gitariste na svijetu i u trenutku će ti biti jasno zašto je njegova gitara postala glavni element benda.
Tada je član benda bio i legendarni Greg Lake, koji je došao iz The Gods i uz pjevanje je svladao i bas. Možda njegovo sviranje basa (Lake je prije dolaska bio gitarist) doista nije bilo baš dah oduzimajuće, osobito s obzirom na njegove tehnički puno potkovanije nasljednike na tom instrumentu (npr. Wetton, Levin, Gunn), ali njegov čist, iskren i melodičan vokal bio je ono zbog čega je po mom mišljenju bio najbolji pjevač u povijesti benda. Lake je inače svladao i gitaru, no uz Frippa nije imao previše prilike za dokazivanje na njoj. Imao ih je kasnije nešto više, kad je postao puno poznatiji kao član jednako neponovljivih ELP i nakratko još popularnije Asie. No po mom mišljenju ni tada više nije ponovio izvanrednu energiju i magiju koju isijava njegovo pjevanje na ovoj ploči. Njegov najbolji trenutak na ploči uhvaćen je na skladbi “Epitaph”.
Prava zvijezda te postave bio je zasigurno genijalni multiinstrumentalist Ian McDonald, koji je uz sviranje saksofona, flaute, tada revolucionarnog melotrona, klavijatura i gitare napisao baš sve skladbe i pobrinuo se za izvanredne orkestralne aranžmane, koji su stvorili pravu transcendentalnost tog albuma i dali mu svjetlost i toplinu. Nakon njegova odlaska King Crimson nikad više nisu uhvatili tako savršenu mističnost koju odražava njegov rad na ovom albumu. Kasnije je zajedno s Michaelom Gilesom snimio ploču “McDonald & Giles” (1970) i zatim sredinom sedamdesetih postao osnivački član komercijalno vrlo uspješnih Foreigner, a danas se vratio nasljeđu King Crimson i trenutno je voditelj 21 Century Schizoid Banda.
Michael Giles, zasigurno jedan od najboljih bubnjara tog vremena, za kojeg je Stewart Copeland (The Police) nekoć izjavio da mu je bio glavni uzor, daje skladbama pakleni ritam. Uvlačenjem jazz elemenata (Giles je bio klasičan jazz bubnjar, što je dugo bilo jedno od zlatnih pravila za sve bubnjare u toj grupi) u svoje bubnjanje i briljantnim radom na činelama, tada je pobrinuo za još jedan stilski skok u tehnikama bubnjanja. Kao najstariji član benda dao im je i glazbenu zrelost, koja nedostaje većini glazbenika na početku njihova puta. Fripp i Giles već su prije surađivali u “porođajnom” bendu King Crimson: Giles, Giles & Fripp. Godine 1968. izdali su svoju jedinu ploču “The Cheerful Insanity Of Giles, Giles & Fripp”, koja je bila psihodelično remek-djelo začinjeno izvanrednim monthypythonovskim humorom, a ujedno i potpuni komercijalni krah.
Peter Sinfield, peti član benda, bio je pisac tekstova na prvim albumima grupe, a brinuo je i za scensku rasvjetu i glazbenu opremu. Nedvojbeno je upravo on taj koji je grupi udahnuo dušu i dao joj lik. Tip nije bio samo glazbeni genij i vizionar. Ujedno je bio i potpuno odklopljen od ovog svijeta i opsjednut novoromantičnom filozofijom te keltskom mitologijom. Njegovi romantični, fantazijski, mistični i pseudoapokaliptični tekstovi, koji po duhu najviše podsjećaju na bliska susretanja J.R.R. Tolkiena, Shakespearea, Williama Blakea, E.A. Poea i S.T. Coleridgea, bili su nezaobilazan dio ranog razdoblja benda. Upravo se on sjetio i njihova imena. Sinfieldovo remek-djelo na ovom albumu nedvojbeno je tekst za naslovnu skladbu.
Da se vratim na ploču: sama kompleksnost glazbe je izvanredna jer nudi savršenu fuziju najboljih glazbenih elemenata od rocka i jazza do klasike. Za ono vrijeme ploča ima solidan zvuk, no ovim nedavnim remasterom, koji je izašao kod trenutne izdavačke kuće grupe, postao je još bolji, svježiji i gotovo identičan originalnom zapisu (duga improvizacija na Moonchildu sada je recimo razgovijetno čujna).
Stilski su tada bili svjetlosnim godinama ispred ostalih srodnih bendova. Čak su i njihovi kasnije komercijalno puno uspješniji vršnjaci, Yes i Genesis, trebali poprilično vremena da uspostave odgovarajuću kreativnu harmoniju i afirmiraju se. U svakom slučaju tada nije bilo nijednog drugog benda koji bi na tako savršen način spajao toliko različitih glazbenih elemenata, koji sežu od hard rocka i jazza do klasike. Netko je nekoć izjavio da bi, da je Wagner još živ, surađivao s King Crimson. Tekstovi su bili barem toliko kompleksni kao i sama glazba, ponajprije zahvaljujući tada previše previđenom, a danas izrazito cijenjenom lirici i roadieju Peteru Sinfieldu, koji je tada na pozornici bio nevidljiv, ali uvijek ravnopravan član benda.
Za revoluciju se pobrinuo još jedan novi instrument – melotron, koji je postao zaštitni znak benda i koji su osobito rado koristili u svojim brojnim romantičnim epovima i baladama.
Ako želiš kratak, ali potpun odklop iz okova potpuno duhovno obezvrijeđenog, suvremenog neomaterijalističkog svijeta, koji ti uporno želi onemogućiti spoznaju osnovne istine o životu i napaja se tvojom životnom i kreativnom energijom, zasigurno ćeš zavoljeti album već nakon prvog slušanja.
Prava bomba je već uvodna skladba, još i danas izrazito udarna i nihilistična, “21 Century Shizoid Man”, koja odmah poslužuje cijelu paletu tada potpuno novih glazbenih dimenzija i po strukturi gitarskih rifova najviše podsjeća na embrionalni heavy metal kojeg su ubrzo zatim počeli do u tančine razvijati Black Sabbath. No po osnovnoj gradnji skladba je fuzija rocka i jazza. Nakon početnog polminutnog šumorenja iz nekakve WC školjke (noćni zvukovi?), odjednom eksplodira usijani glavni rif, kojeg se ne bi sramio nijedan metal bend koji išta drži do sebe. Tome se u istom dahu pridruži Lakeov traumatični, zdigitalizirani vokal, koji namjerno pjeva kroz efekt, da tako još više stvori ugođaj jezivo unakaženog, duhovno obezvrijeđenog i shizofrenog čovjeka 21. stoljeća, zarobljenika vlastite duševne matrice. Poslušaj npr. stih “nothing he has got he realy needs”, što znači da je zasićen raznovrsnim korporativnim materijalom, dok je s druge strane potpuno oplačkan onoga što mu je najpotrebnije (ljubavi, osnovnih međuljudskih odnosa i duhovnosti). Dekadentni, shizofreni, obezvrijeđeni svijet u kojem odjekuje neurotično vrištanje čovjeka postapokaliptičnog doba najbolji je opis vizualizacije te skladbe, koja se potpuno slaže sa samom naslovnicom albuma. Fripp nastupa sa svojom kompleksnom solažom, kojoj se gotovo istodobno pridruži McDonaldov saksofon i zajedno skladbu stupnjuju do kompleksnog srednjeg dijela, gdje osobito Mike Giles pokaže nekoliko svojih najboljih trenutaka na ploči. Taj središnji dio, nazvan “Mirrors”, najkompleksniji je i prikazuje Frippa u njegovu najboljem svjetlu. U toj skladbi me uvijek iznova iznenade njihove napredne vizije budućnosti, koje su kasnije postale nekakav zaštitni znak tog benda. Sama skladba je među fanovima i danas njihova najpopularnija i prava je šteta što je Fripp danas na koncertima tako reći zaboravio na nju. I danas je nedvojbeno zaštitni znak fenomena zvanog King Crimson.
Trenutačan skok iz hladnog, racionalističkog, apokaliptičnog svijeta u svjetlost i svijet fantazije. Romantična balada “I Talk To The Wind” divna je skladba, koja nudi izniman kontrast u odnosu na prethodnicu i najbrže me odnese u čvrst san, odnosno svijet snova. Prisutni, mjestimice psihodelični motivi na flauti samo još poboljšavaju čarobnost i mističnost skladbe. Ona najviše podsjeća na kakav ponoćni zbor Kelta kod Stonehengea ili vilinsku povorku iz Tolkienovih priča. Za taj ugođaj pobrinula se osobito McDonaldova flauta, koja na najljepši mogući način stvara to neopisivo doživljaj. I Lakeov ezoterični vokal isijava izuzetnu toplinu, koja se slaže sa strukturom te divne balade. Skladba je ujedno izniman dokument tog vremena i dokaz kako lijepe balade je u stanju stvarati taj bend. Nježni zvukovi flaute i melotrona uvijek iznova se pobrinu da Frippova gitara u prijelazima ne zvuči pretamno. Oba instrumenta djeluju kao nekakvo svjetlo nasuprot teškim rifovima gitare i unose u njihovu glazbu neopisivu ljepotu. Sama skladba je jedna od najljepših balada koje sam ikad čuo i za mene također najbolja balada u povijesti benda.
Psihodelično, pseudoapokaliptično i epsko proročanstvo “Epitaph” središnja je skladba albuma i ujedno vrhunac ploče. Vrhunski otpjevani Lakeov melankolični vokal, koji odražava rezigniranost nad postupanjem modernog čovjeka koji sam sebe gura u uništenje, nedvojbeno je istaknuti element te skladbe. To osjetimo osobito u dijelu “March For No Reason”, koji mi uvijek iznova izaziva žmarce niz leđa. Lake dakle svojim dramatičnim i mjestimice tajanstvenim vokalom ponovno dokazuje da je već tada bio jedan od najrafiniranijih pjevača tog vremena. “Tomorrow and Tomorrow” je glavni refren koji se više puta ponovi, što skladbu čini dovoljno melodičnom i za manje zahtjevne slušatelje.
Slijedi još jedna prelijepa mistična balada. “Moonchild” je svojom dugom improvizacijom u drugom dijelu skladbe stilski već nagovještavao kamo će se bend usmjeriti u idućim godinama, a ujedno je jedina skladba koja je na albumu izazvala priličnu nerazumijevanje tadašnjih kritičara. Zadnjih osam minuta je naime potpuni transcendentalni studijski odklop (duga improvizacija) s McDonaldovim melotronom i Gilesovim bubnjevima, odnosno udaraljkama u prvom planu, koji su po vlastitim riječima namjerno ostavili (nisu ga odrezali) da bi svim izdavačkim kućama i kritičarima pokazali što je to kreativna sloboda.
Skladba je podijeljena na tri dijela. Uvodni melodični dio još je jedna prelijepa romantična balada s uživljenim Lakeovim vokalom, koja nakon dramatičnog “Epitapha” ponovno unosi toplinu. S vremenom se preklopi u instrumentalni “The Dream” i na kraju u ezoterični, pomalo orijentalni “The Illusion”. Tih osam minuta tako može biti namijenjeno duljoj improvizaciji jer su se glazbenici posvetili svaki svom instrumentu, ponajprije tada još svježem melotronu, gitari i bubnjevima. Nakon raznovrsnih zvukova atmosfera se opet smiri, osobito prema kraju, kad nastupi zadnji, orijentalni dio skladbe nazvan “The Illusion”, gdje prevladava melotron. Sama skladba osjetljive duše vrlo brzo može odnijeti na dulje spiritualno putovanje, a oni koji čvrsto stoje s obje noge na tlu uzalud će se udubljivati u strukturu pojedinih dijelova pjesme, jer ovdje otkazuje svaki racionalizam. Sve one koje smetaju dulje instrumentalne improvizacije, odnosno ih ne razumiju, ne mogu računati da će im se ta skladba kao cjelina ikad svidjeti.
Završni, retro-romantični srednjovjekovni ep “Court of the Crimson King” otvara se pompoznim uvodom “Return of the Fire Witch”. To je bila prva njihova skladba koju sam ikad čuo pa zato i danas ima posebno mjesto u mom srcu. To je još jedna njihova himna i dokaz kakvu je izvanrednu energiju tada isijavao taj bend.
Danas je skladba besmrtna klasika, gdje McDonaldova flauta dolazi do punog izražaja i u trenutku te odnese u svijet bajki, ravno na dvorište grimiznog kralja, koji se besmrtno zabavlja uz praćenje nastupajućih trubadura, vila, vještica i ostalih šaljivdžija te izvođača. Na dvoru se naime sve vrti oko njega.
Melodični glavni motiv se više puta ponovi, a lirska poruka je uvijek drugačija. Bend se zvukovima flaute, koja doista podsjeća na zviždanje kakvog prikrivenog šumskog vilenjaka, još jednom vraća s “Dance Of The Puppets”, gdje se glavni melodični refren još nekoliko puta ponovi dok na romantičan način ne zaključi ploču, koja kroz sebe cijelo vrijeme isijava nekakav koncept iako ga službeno nije bilo (još jedna od karakteristika ranog razdoblja grupe). Skladba je izašla i kao njihov prvi singl i uz “shizoidnog čovjeka našeg stoljeća” njihovo je najpoznatije djelo i među laicima.
Kričava naslovnica “shizoidnog čovjeka našeg stoljeća” i njegova antipoda, “grimiznog kralja”, s druge strane omota, jedna je od najboljih naslovnica koje sam ikad vidio i na savršen način spaja glazbenu i likovnu umjetnost s naprednim vizijama benda, što je posljedično dovelo i do afirmacije novog glazbenog žanra zvanog art rock.
“In The Court Of The Crimson King” je dakle legendarna i danas kultna ploča za sve ljubitelje progresivnog rocka i upravo ona koja je postavila temelje za taj žanr. King Crimson su se i nakon nje zaputili na za mnoge još i danas potpuno nerazumljiva glazbena područja, ali to je jedina njihova ploča koju mirne duše može slušati gotovo svaki ljubitelj klasičnog rocka pa i jazz fusiona, jer je to zasigurno njihov najmelodičniji album. Ujedno je i najbolji mogući početak za sve one koji se tek upoznajete s njihovom glazbom.
Legendarna i romantična postava Fripp, Lake, McDonald, Giles i Sinfield isijavala je izvanrednu stvaralačku energiju i potpunu glazbenu harmoniju i bila je doista jedina postava u povijesti benda koja je imala mogućnost da bend i nakon svoje prve ploče postane uspješan i u komercijalnom smislu. Nažalost, te je postave bilo gotovo još iste godine nakon što su Giles i McDonald otišli svojim putem. Tko zna kakva bi bila budućnost tog benda da je ostala, jer King Crimson još dugo nakon njihova odlaska nisu uspjeli uspostaviti stabilnu postavu, bez obzira na brojna izvrsna glazbena imena koja su se u budućnosti izmijenila u grupi. Iako je svaka sljedeća ploča bila svojevrsno poglavlje za sebe, njihove sljedeće ploče nikad nisu posve uspjele uhvatiti tu početnu magiju.
Kombinacijom misticizma (“I Talk To The Wind”, “Moonchild”, naslovna skladba) te tada aktualnim mirovnjačkim “flower power” prizvukom (“21 Century Schizoid Man” i “Epitaph”) King Crimson su ujedinili vječnu čežnju suvremenog čovjeka za slobodom, ljubavlju i samoostvarenjem. Upravo je to uz tehničku profesionalnost pojedinaca bila ona pobjednička kombinacija koja je osvojila srca uvijek izbirljive publike, jer se za svakog glazbenog sladokusca našlo nešto. Što je samo još jedan dokaz da su King Crimson bili (i još su uvijek) bend koji u svojoj glazbi nudi najviše, a ujedno se ne drži raznih glazbenih uzoraka ili trendova i uvijek slijedi samo vlastiti napredak. U njihovoj glazbi oživljavaju i paralelni svjetovi i sva glazbena i umjetnička filozofija 20. stoljeća. Taj legendarni album je živi svjedok onoga što je nekoć bila stvaralačka sloboda i ujedno vječni spomenik njenoj ljepoti.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. 21st Century Schizoid Man (including Mirrors) (7:20)
2. I Talk to the Wind (6:05)
3. Epitaph (8:47)
a) March for No Reason
b) Tomorrow and Tomorrow
4. Moonchild (12:11)
a) The Dream
b) The Illusion
5. The Court of the Crimson King (9:22), including
a) The return of the fire witch
b) The dance of the puppets
Postava:
Greg Lake – vokal i bas gitara
Robert Fripp – gitara
Ian McDonald – trstika, puhački instrumenti, vibrafon, klavijature, melotron, prateći vokal
Michael Giles – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Peter Sinfield – tekstovi i rasvjeta
