Izdavač: Massacre Records
Datum izlaska: 20. 3. 2020.
Produkcija: Giovanni Soulas
Trajanje albuma: 38.37 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 8.5/10
Ivanhoe je njemački progresivnometalski sastav sa zabavnim imenom – što i nije toliko bitno – koji je sredinom ovogodišnjeg ožujka izdao svoj novi studijski album. Osmi po redu. Riječ je o dugovječnom sastavu koji potječe još iz druge polovice osamdesetih, iako mu je trebalo jako dugo da stigne do studijskog prvijenca, koji je izašao 1994. godine. S obzirom na razdoblje nastanka grupe, odmah možete zaključiti da Ivanhoe sviraju vrlo tradicionalan progresivni metal, koji je po nastanku čak i stariji od Dream Theater, iako su stilski svakako zanimljivi i svima koji pratite spomenute progmetalske titane.
Ivanhoe i na »Blood And Gold« ostaju tradicionalno vjerni svom zvuku i stilu. Novim albumom održavaju umjetničku konzistentnost, a s obzirom na to da je prethodni album “7 Days” izašao prije pet godina, skladbe na novom su prošle dug proces brušenja i aranžiranja pa su umjetnički vrlo dobro detaljizirane i dovršene. Također su međusobno vrlo raznolike što se tiče vodećih fraza odnosno motiva, što albumu donosi visoku razinu dinamike i smjenjivanje raspoloženja. Iznimno su muzikalne u svom djelovanju, za progresivni metal gotovo iznenađujuće privlačne u razvoju slušljivosti, a prividno tanka crta između tradicionalnih elemenata heavy metala i elemenata tehničke kompleksnosti postaje češće zamagljena ili se težište naginje u korist jednog ili drugog žanra. Uvodni dio albuma, koji zastupa posebno jurišni Midnight Bite, nosi odlučno više elemenata klasičnog metala, dok Broken Mirror, koja slijedi, uzbudljivom unakrsnom vatrom soliranja između klavijatura i gitare unutar mid-eight dionice polako stavlja stvari na pravo mjesto, to jest bliže pojmu progresivnog metala. Nije posve jasno što je sastav htio postići dvominutnom sanjivom tužaljkom Fe Infinita, u kojoj se predstavlja žensko-muški vokalni duet, jer s njom splasne zadovoljavajući početni zalet albuma! Osim ako je ne shvatimo kao preludij za sljedeću točku, to jest naslovnu skladbu albuma, koja je jedno od najboljih ostvarenja novog Ivanhoe uratka i zapravo skladba koja na jednom mjestu na vrlo uočljiv način opisuje stil i zvuk kojem sastav ostaje vjeran već dugi niz godina.
Rad gitara može se usporediti čak i s elementima okoštalih američkih oblika ranog heavy metala. Na pamet padaju djela ranih Crimson Glory, Queensryche i prva tri albuma Fates Warning. Vokalni karizma pjevača Alexandera Kocha, koja ima nešto srodnosti s pristupom Brucea Dickinsona (Iron Maiden), brine se za održavanje pompoznosti i bombastike koju razvijaju kompozicije (npr. refren skladbe Martyrium). Ivanhoe ne poznaju »vesele pjesmice«, mogu biti i znatno mračni. Kompozicije se razvijaju iz molova, a sastav istodobno postiže visoku razinu grabežljive muzikalnosti i time napete drame, što je vrlo dobro. Zato je ovo oblik progresivnog metala koji će se svidjeti ljubiteljima klasičnih elemenata heavy metala te kasnijeg power metala. No kako sve stvari ne bi djelovale tako crno-bijelo, sastav si, osobito u zadnjoj trećini albuma, priušti nekoliko drskih kreativnih odmaka prema prostranstvima glazbenog eksperimentiranja. Najprije ipak iznenadi integracijom uopće prve obrade koju je u karijeri snimio za neki od svojih albuma. To je If I Never Sing Another Song iz 1977., koju je napisao Don Black i koja u originalu pripada britanskom pjevaču Mattu Munroeu. Aranžman za Ivanhoe verziju te skladbe doprinio je bivši gitarist sastava Achim Welsch. S obzirom na snažan kontrastni odmak od uobičajenog stila sastava, bilo bi bolje da su je postavili sasvim na kraj. Najzanimljiviji dio albuma je njegov završetak sa skladbama Shadow Play i Perfect Tragedy. U prvoj si je sastav priuštio najveći izlet u polja aranžerskog eksperimentiranja, kad se u okvir motiva počne uključivati saksofon, koji donosi sretan kontrast u jednoj od najprogresivnije usmjerenih skladbi albuma. U njoj nailazimo i na najvišu dozu spajanja »istraživačkih« melodija i prijeloma u ritmičkim strukturama. Druga i završna skladba novog albuma smatra se – slično kao naslovna skladba – jednom od najboljih točaka uratka. Donosi mješavinu odlično uravnoteženog eksperimentiranja i održavanja muzikalne privlačnosti, uz izdašne skokove u nizanju raspoloženjskih obrata. Album dakle zatvara jedna od njegovih najsnažnijih kompozicija.
Skladbe inače nose hrpu zametaka za pojačavanje progresivnometalske eksperimentalne izazovnosti, no sastav se pravovjerno drži formule kompaktnog aranžiranja i održavanja mračnog pompa. Iznenađuje i činjenica da je album kraći od 40 minuta, što je s obzirom na žanr prilično šokantno.
Ivanhoe se dakle nisu previše promijenili. Albumi im doista izlaze sporo, a stil ostaje prepoznatljiv i njihov. Njemačka je bila nekako maćehinska prema progresivnom metalu prve ere (prijelaz osamdesetih u devedesete). Jedina čvrsta i koherentna jedinica iz Njemačke koja izdaje albume od devedesetih nadalje su Vanden Plas, pa i za njih možeš odmah reći da su nepravedno zanemaren sastav. Sve ostalo što miriše na tradicionalni progmetal, slično kao Ivanhoe, više-manje životari. Doduše, kod novog albuma riječ je o arhaičnom liku progresivnog metala, koji su njemački sastavi nove ere fuzijom elemenata ekstremnog metala, čak i jazza te nenadano tehničkom izbrušenošću pregazili (među ostalima Obscura, Alkaloid, Panzerballet), ali Ivanhoe definitivno ostaju sastav skrojen po mjeri svih ljubitelja tradicionalnih elemenata prog metala, u kojem se granica s heavy metalom rado češće briše.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Midnight Bite (04:03)
2. Broken Mirror (03:51)
3. Fe infinita (02:14)
4. Blood and Gold (05:30)
5. Martyrium (04:51)
6. If I Never Sing Another Song (03:55)
7. Solace (04:11)
8. Shadow Play (04:44)
9. Perfect Tragedy (05:14)
Sastav:
Alexander Koch – vokal
Richie Seibel – klavijature
Chuck Schuler – gitara
Giovanni Soulas – bas gitara
Bernd Heining – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Mathias Biehl – bubnjevi
Yvonne Luithlen – vokalni duet na skladbi br. 3
Andreas Musch – saksofon na skladbi br. 8
