Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 26. 7. 2018.
Povratak Brutart na domaću metal scenu zapravo je svjetlo i nada na kraju tunela za domaću metal scenu, koja je u posljednje vrijeme konkretno posustala, odnosno presušuje. S prvijencem »Mimic«, objavljenim 2007., Brutart su se zapravo u vrijeme kad je slovenska metal scena dosezala vrhunac svojeg procvata kao meteor ispalili među najzanimljivije domaće sastave. Gorenjski kvartet je tako prošlog travnja prvijencu dodao njegova nasljednika »Wear My Skin«, a nešto nakon druge sata uskočio je na drugu pozornicu tolminskog festivala i odrokao kremenit nastup. Artistički kvartet raste i na novom izdanju djeluje još fokusiranije, angažiranije, izbrušenije. Nevjerojatno prodorna smjesa teško razdirućih i lomatajućih doom rifova, drsko kombiniranih s brutaliziranim upadima deathmetalskih pasaža, a sastav nadograđuje svoj osjećaj za podizanje atmosfere i momentima koji vuku prema post metalu. Znaju zaskočiti i u vode sludgea. Prodornost i pronicljivost. Više nego uspjela kombinacija dvaju kontrastnih vokala postiže novu artističku nadgradnju. Šteta što im rani termin nastupa nije donio širu publiku, koju Brutart zasigurno zaslužuju. Bend koji zaslužuje svu pozornost i bend koji mora snimati i stvarati dalje. Nadajmo se da će ih »Wear My Skin« odvesti i na šira pozornička prostranstva međunarodnog metal univerzuma.
Nakon domaćeg napada slijedili su londonski metalcorovci Exist Immortal, koje je bilo vrijedno poslušati, unatoč tome što stvaraju u žanru koji zna biti već poprilično ispjevan. Englezi metalcore osnovu nadograđuju masivnim grooveom, snažnim refrenima i prije svega spretnim radom gitarskog dvojca, koji se pobrine za obilnu dozu kompleksnog rifanja i moćnih melodija. Vokalno Exist Immortal ne donose ništa novo, jer pjevač Meyrick mijenja generične čiste i grube vokale, ali se od jedva slušljivih metalcore bendova razlikuju barem po tome što znaju osnovu sasvim ugodno zakomplicirati tehnički zahtjevnijim zahvatima i ne zamaraju prevelikim brojem breakdowna.
U prilično sličnim ritmovima drugu su pozornicu nastavili Harakiri For the Sky. Iako Austrijanci sami sebe svrstavaju u žanr post black metala, moja su uši prije registrirala izrazito modernu (hipstersku, ako hoćete, hehe) usmjerenost, kojom uglavnom zapovijeda vrišteći i pretjerano patnički JJ-jev vokal. On je uživo ispao najlošije, jer je brzo postao jednoličan do te mjere da je postao dosadan, dok su instrumentalisti uvjerili dobrom izvedbom, koja je pak bila žanrovski posve formulaična, tj. ultra dugi komadi puni melankoličnih melodija preko jednostavnih srednje brzih rifova, među njih ugurana solidna ritam sekcija s puno blast beatanja i monoton vokal.
Firtan su u pola četiri popodne počeli divljati na glavnoj pozornici festivala. Njemački kvartet iz grada Lörrach (savezna zemlja Baden-Württemberg) djeluje od 2010. i ima u džepu dva studijska albuma. Među njima je aktualni »Okeanos«, koji je izašao samo 14 dana prije nastupa u Tolminu i u repertoaru je bio izdašnije zastupljen. U pravilu skladaju tekstove na njemačkom jeziku, pri čemu njihova black metalska usmjerenost dobiva elemente »pagan« metala. Bez šminke i kiča. Samo oštar fokusirani šut. Bend je dakle izvodio novi materijal i odsvirao skladbe Seegang, Tag Werveil, pa Uferlos i Siebente, mjesta u set listi našlo se i za EP »Innenvelt«, s kojeg su zasjekli Im Licht meiner Sonne. Među skladbama prvijenca našla se Wogen der Trauer, a koncert su Firtan uvjerljivo zaključili izvrsnom (također starijom skladbom) Seelenfänger!
Slovenski Dekadent oduvijek važe za bend koji je sinonim za veliki glazbeno-artistički perfekcionizam. Dekadent su nas u 40 minuta hipnoze ponovno očarali. Bend kojeg je teško sresti na pozornici i bend koji je u posljednje vrijeme sve stvari uzeo u svoje ruke te tako postao sinonim za neovisnost i apsolutnu samostalnost. Ako njihovu glazbu okarakteriziraš kao simfonijski ili atmosferski black metal, sastav uspješno integrira hrpu raznovrsnih glazbenih finesa, od spomenute simfo atmosferske hipnoze, koja se vihori nad žarećim i kao britva oštrim te paklenski brzo iskidanim rifovima, do akustičnih umetaka. Arturov vokal zadržava izuzetnu prodornost i njegovo grcanje savršeno se veže u elementarno zlokoban i pogubno, ali epski i svečani teatar, koji razvija crna misa nastupa sastava. Ništa drukčiji nije bio ni u Tolminu. Drsko i hrabro u komponiranju, što donosi neprestano sazrijevanje sastava iz albuma u album, i ništa manje drsko, uzvišeno i samouvjereno na pozornici. Bend koji te u tren oka uvjeri da nosi sebi svojstven karizmu, hoda uspravnog i ponosnog držanja i za kojeg znaš da će te po dolasku na pozornicu već prvim odsviranim rifom, svojom posebnom glazbenom avanturom, odmah preuzeti i zavesti. Očarati. Skladba poput Pasijon budi osjećaje kreposne magije. Briljantno. Uključujući i ambijent u kojem su svirali. Taj se naime glazbenom dosjeu sastava ne bi mogao bolje prilagoditi.
Black metal priča s domaćim Dekadent nastavila se na Boško Bursać pozornici, a na Lemmy pozornicu popeo se za njegovo ime daleko najprikladniji bend. Zašto? Zato što su Asomvel i sviraju rock ‘n roll baš kao njihovi najveći i očiti uzori, jedni jedini Motörhead. Jednu vrhunsku (re)inkarnaciju legendarnih britanskih pankera nakon Lemmyjeve smrti u Tolminu smo već vidjeli u obliku odličnog Abbathovog cover benda Bömbers, koji je prošle godine pokazao kako bi trebali zvučati tribute bendovi, a ove smo godine (u stilu Gruesome, koji emuliraju kultne Death) dobili britanski trio Asomvel, koji slavi ostavštinu vječnog Lemmyja Kilmistera. To Englezi nimalo ne kriju, jer legendarne pankere oponašaju od a do ž; s trapericama na zvono, zaliscima, kožom, brčićima i Rickenbacker basom povrh svega. No Asomvel samo izgled nadmašuju, jer su iznenadili snažnim komadima, punim brujećeg basa, seksi solaža, udarnih bubnjeva i od Marlboro crvenih »umornog« vokala. Komadi su zapravo tako uvjerljivi da im se ne bi opirao ni sam Željezni kancelar. Brzo pamtljive rock ‘n roll himne poput World Shaker i The Nightmare Ain’t Over pokrenule su publiku, a Asomvel su zbog svoje prljave i zarazne energije još dugo odzvanjali u ušima.
Čim su Dekadent završili svoj nastup na drugoj pozornici, na glavnoj pozornici, s koje su prije toga već dodobra izbušili i podigli prašinu Asomvel, počeli su brzinski trčati Monument. Okupljeni oko White Wizzard pjevača Petera Ellisa, britanski Monument su dakle gotovo vrsta Iron Maiden parodije. Zapravo ih mjestimice već tako opasno kopiraju da bi ih Iron Maiden mogli izravno pitati tko vam je, dovraga, dao pravo korištenja autorskih prava da Monument skladbe mogu zvučati tako prokleto slično pravim Iron Maiden. Vokal je izrađen, do u nulu naštudiran, eksplozivan, autoritativan. Iz srednjih u više i najviše položaje, prenosi svu razvijenu snagu s perjanom lakoćom. Izvanredno pjevanje. Karizma i igra. No istodobno i izvanredna kopija Brucea Dickinsona u onim davnim Number of the Beast vremenima. Spandex, hi-top tenisice, osamdesete. Revitalizam. Bend je ovog svibnja objavio svoj četvrti studijski album naslovljen »Hellhound« s kojeg je, uz naslovnu (otvarajuću) skladbu, predstavio još: Attila, The Chalice i Wheels of Steel (kako bujna mašta), tome priključio starije Carry On i Fatal Attack (album »Renegades«) te s albuma »Hair of the Dog« također: Olympus, Imhotep (the Higher Priest) – gdje je uvođenje arapskih ljestvica ponovno vuklo na nešto što bi moglo doći s Maiden albuma »Powerslave«, a svoj nastup zaključili su skladbom Lionheart. Fanovi Iron Maiden bili su oduševljeni. Bend s vrlo malo sebi svojstvene autorske karizme definitivno je podigao publiku.
Ako s nekim u istoj rečenici možeš napisati sintagmu death metal, onda je to zasigurno stričica Speckmann. Paul Speckmann osnovao je davne 1983. kultne Master, koji su tada bili čak suvremenici Schuldinerovih Mantas i sličnih ranih prljavština. Schuldiner je nešto kasnije s Death ispisao povijest, a Speckmann je s Master ostao u dubokom podzemlju i nepravedno zapravo jako previđen. No unatoč tome Speckmann do danas ostaje nezaustavljiv underground ratnik, koji sa svojim Master (uz poneku kraću stanku) nemilosrdno ruši već tri desetljeća. Svoju neumoljivost Speckmann je dokazao na pozornici, gdje unatoč 54 godine djeluje svježe i vitalno, još više njegov bljujući vokal, epska brada i nemilosrdno premlaćivanje basa. Vrhunac kompleksnosti Master nikako nisu, jer su njihovi trominutni komadi u svojoj biti posve sirovi i primitivni, no američko-češka trojka pouzdano je pokazala kako mora zvučati old school death metal. Divlje, prljavo, otrovno i kaotično.
Na New Forces pozornicu su pretposljednjeg dana festivala pozvali meksičke melodične death metalce Orcus O Dis, headlinere treće pozornice, četvrtog dana festivala. Kako biblijski to zvuči. Kako god, Orcus O Dis su u tri četvrt sata predstavili glavninu svojeg prvijenca IX objavljenog 2013. i ponudili konkretan udar melodičnog death metala, koji se snažno ugleda na göteboršku scenu s ranim Dark Tranquillity na čelu. Orcus O Dis su tako nanizali hrpu vrlo ukusnih i ugodnih gitarskih melodija, podložnih udarnom ritam sekcijom i samouvjerenim vokalom vrlo energičnog i uvjerljivog Alfreda Roche. Cjelinu je donekle pokvario samo lošiji, poprilično zamućen zvuk, koji je potpuno progutao klavijaturski rad Jesusa Fuentesa.
Nažalost, cijeli nastup Meksikanaca nije se mogao pogledati, jer se pod Boško pozornicom mudilo s drugog kraja svijeta i daleko najpozitivnije iznenađenje cijelog festivala. Trio tinejdžerskih klinaca s Novog Zelanda, koji su ime nadjenuli po (modernoj) SF klasici District 9. Alien Weaponry. To je za trojku, koja dolazi iz gradića Waipu na Sjevernom otoku, bio uopće prvi europski festivalski nastup i bolje svoj posao nisu mogli obaviti. Vjerojatno i suprotno vlastitim očekivanjima Ethan Trembath (bas) i braća Henry (bubnjevi) te Lewis de Jong (gitara, vokal) potpuno su napunili prostor ispred Boško pozornice i uprizorili pravu novozelandsku oluju, kakvu nismo ni približno zamišljali. Alien Weaponry u osnovi sviraju nekakav moderan thrash metal, koji se temelji prije svega na debelom i masivnom grooveu, a solaže zamjenjuju masni rifovi i breakdowni. Ništa posebno originalno, rekli bismo, ali tu Alien Weaponry zasjaju i izdignu se iz prosjeka, jer u svoju glazbu uvode utjecaje svojih maorskih korijena. Više od polovice komada naime je otpjevano na tradicionalnom jeziku te reo, ne nedostaje ni bojnih poklika, tzv. haka, i iako osim nekoliko novozelandskih posjetitelja festivala ostali nismo razumjeli ni riječi, cijela stvar djeluje naprosto zapanjujuće. Pogotovo kad lijepo tečne vokalne linije naprosto eksplodiraju, kad tri tinejdžera (momci nemaju ni 20 godina) na pozornici do crvenila viču napjeve čija je svrha protivniku utjerati strah u kosti. Momci su bez sumnje uprizorili jedan od najenergičnijih i najdinamičnijih nastupa cijelog tjedna te stvorili tako bučno i ratoborno ozračje da se i pod pozornicom zapalio pravi rat mosh i circle pitova, kojem se nije vidio kraj. Pa su još i neki wall of death napravili za šalu. Alien Weaponry su tik prije festivala objavili svoj prvijenac Tū, s kojeg su odsvirali poveći dio komada, a u najljepše sjećanje urezali su se prije svega epski napjevi poput Ru Ana Te Whenua, Kai Tangata i Urutaa. Pred kivijima je s obzirom na viđeno i čuto još svijetla budućnost i jasan su dokaz da se za budućnost metala nema čega bojati. Pa još jedan detalj odnosno sitnica, koja mi se čini naprosto divnom. Momci tijekom svojih nastupa nose isključivo majice svojih novozelandskih glazbenih kolega i tako na lijep način promoviraju svoju metal scenu i bendove poput Dethnir, Carcosa, BlurRuin, Jörmungandr Bulletbelt i druge.
Pa smo dočekali još jedan nastup Girlschool u Sloveniji. Zašto još jedan? Zato što su cure, no danas već rock’n’roll bake, nastupile prvi put u Sloveniji još 1986. u ljubljanskoj Hali Tivoli i to zajedno sa Škotima Nazareth. Nakon pomalo neuspjelog nastupa prije nekoliko dana na Bang Your Head!!! festivalu očekivali smo tako popravni ispit sastava. Dakle četiri glazbenice, koje su preživjele sve rock’n’roll, punk i N.W.O.B.H.M. oluje dobrih starih dana, a njihov kleni staž zapravo navodi na retoričko pitanje zašto ne paze doma svoje unuke. No ne. I dobro da ne. Konkretna publika bila je okupljena kod glavne pozornice! Revno je virila što se događa. Pogotovo starija festivalska gospoda, koja je napokon u kasnim popodnevnim satima ipak dojurila do pozornice, jer je bilo jasno tko su njihovi glavni favoriti tog dana (Judas Priest). Girlschool su malo pričale i puno svirale i natrpale konkretnu žetvu svojih klasika (Demolition Boys, C’mon Let’s Go, Hit And Run, I Spy, The Hunter,…) te dodale i nove (Take It Like A Band, Come the Revolution). Ovaj put bez zvučnih peripetija i tako i bez ikakve suzdržanosti. U završnici su dolile ulja na vatru očekivanim Race with the Devil, legendarnom Gun klasikom, koju su svojedobno rado svirali i takvi kao što su Judas Priest. Njoj je slijedila nadobvezna zaključna Emergency, željezni i nezaboravni zajednički izlet Girlschool i Motörhead. Girlschool Lemmyja ne mogu zaboraviti. Kim McAuliffe obično uvijek na sebi ima majicu koja budi sjećanje na željeznog kancelara rock’n’rolla. Bez ikonične bubnjarke Denise Duffort nikako ne ide, basistica Enid Williams ponovno je impresionirala svojom poskočnošću i koketiranjem, dok je gitaristica Jackie Chambers kao za šalu odradila nekoliko elementarnih solo gitarskih izleta, koji mogu biti pravi pravcati poduk u traženju aksioma »manje je više«. Odsvirane su bile i : Screaming Blue Murder, Never Say Never, Future Flash, Kick it Down, Watch Your Step. Zaključak? Kad legenda oživi!
Nakon silovitog maorskog napada jedva smo se oporavili, a na Lemmy pozornicu već su stupili floridski death metal veterani Obituary i uprizorili jedan od najvrućih death metal koncerata Metaldays 2018. Obituary su unatoč svojem imenu žive legende i uvijek kad stupe na pozornicu slušati ih je čisti užitak. Amerikanci su na pozornicu stupili po očajnoj, kasnopopodnevnoj žegi, a to vokalista Johna Tardyja nije omelo da po staroj navici na pozornicu ne dokoracha u puloveru. No unatoč tome opet je dokazao da je frontmen s jednim od zvjerskijih i prepoznatljivijih vokala u death metalu. Obituary su ovaj put, unatoč ne najpovoljnijem »slotu«, potpuno opravdali status legendi žanra, dokazali da su na pozornici vražje »tight« (to je bio, ako se ne varam, čak i zadnji europski koncert sastava s bubnjarom Donaldom Tardyjem, koji je turneju prijevremeno napustio zbog obiteljskih razloga; nastavno ga je zamijenio Lee Harrison iz Monstrosity, što bi bilo također lijepo vidjeti), publiku, koja je unatoč vrućini ustrajala i pod pozornicom čak revno moshala, pak bez problema sjeckali s Turned to Stone, Sentence Day, A Lesson in Vengeance s aktualnog, samonaslovljenog albuma te željeznim klasicima Visions in My Head, Don’t Care i vrhunskima Threatening Skies i Find the Arise. Obituary su za kraj dodali još miks Chopped in Half i Turned Inside Out te se od Metaldays oprostili željeznom himnom Slowly We Rot. Životinjski!
Wiegedood, belgijski black metal sastav iz grada Ghent, u kojem su udruženi iskusni članovi sastava Amenra i Oathbreaker, nastupili su u vrijeme pomalo nezahvalnog preklapanja s nastupom floridskih old school death metalaca Obituary, koji su već temeljito zarogušili na glavnoj festivalskoj pozornici. Unatoč tome naš prolazni skok u sjenoviti prostor druge pozornice bio je više nego nagrađen. Bend, koji je ove godine, u razmaku od samo tri godine, objavio još i treći dio trilogije »De doden hebben het goed«, piše i pjeva na domaćem jeziku. Svi komadi su silno dugi! Atmosfera je glavni fokus sastava. Njezino stvaranje! Crna ispovijest sastava, inspirirana korijenima norveških legija black metal pionirstva, dobiva u svom karakteru osjetne elemente zbog kojih joj smisleno možemo pripisati žanrovski prefiks »post«. Tijekom koncerta zahvatila me asocijacija na susret s Harakiri for the Sky, koji su također nastupali na ovogodišnjem Metaldays festivalu. Uvjerljivo i izvanredno. Tri tipa dakle i to samo s dvije gitare i naravno bubnjevima. Blasfemično dovoljno!
Uz nastup Black Star Riders oživio je duh rock’n’rolla sedamdesetih. To je bend koji se prije nekoliko godina preimenovao u Black Star Riders upravo iz imena Thin Lizzy. Kako molim? Neka veza mora dakle postojati. Da. To je gitarist Scott Gorham. Sijedi karizmatični, ako ne i šarmantni gospodin, i u zrelim godinama brine da ostavština legendi nikako ne ugasne i ne umre. Uz sebe je okupio izvanrednu ekipu i kvintet Black Star Riders, koji uz Gorhama zastupaju još prominentna imena svijeta rocka i rolla, a to su: Ricky Warwick (gitara, vokal), Damon Johnson (gitara), Robert Crane (bas gitara) i Jimmy DeGrasso (bubnjevi), tako se ovog ljeta zaputio na zajedničku turneju s Judas Priest, na kojoj je zato završio i u Tolminu. Iako je njihov još uvijek aktualni »Heavy Fire« izašao prošle godine, bend se u repertoaru usredotočio na skladbe studijskog prvijenca »All Hell Breaks Loose« (Before the War, naslovna otvarajuća skladba, Bound for Glory, Bloodshot, Kingdom of the Lost). Tome je dodao noviji Heavy Fire i When the Night Comes te priključio još tri skladbe s drugog albuma »The Killer Instinct« (naslovna skladba, Finest Hour, Soldierstown). Svakako je publika odlučnije zakoračila kad se bend već ubrzo na početku prihvatio (očekivane) izvedbe Thin Lizzy klasika Jailbreak. Zanimljivo je da u repertoar nije uvršteno više Thin Lizzy skladbi. Tek pred kraj bend je udario i s The Boys Are Back In Town. Znatno manje ljudi nego tijekom nastupa Obituary, što je odraz generacijskog jaza između novog vala metalaca, koji brojčano prednjače na festivalu i u to su vrijeme već oštrili zube za Hatebreed, i stare garde metal i rock zaljubljenika. Priličan broj ljudi koji su s bendom bili slabo upoznati mogao se aktivirati prije koncerta već samom činjenicom da je npr. Damon Johnson nekoć svirao s Alice Cooperom. Bend je izvanredno dobro izbrušen, uigran i kompaktan! Ricky Warwick spretno budi esenciju Phila Lynotta, koja živi dalje u gitarskim frazama Black Star Riders. Nostalgično.
Za dozu čudaškog grinda, koji je postao obvezan dio repertoara Boško pozornice, pobrinula se švedska grind mašina Birdflesh. Šveđani su u tipičnoj grind maniri u dobrih sat vremena odsvirali nekih trideset, četrdeset jedno do dvominutnih komada, koje odlikuje prije svega otkačen humor s komadima poput Skyrat, External Wounds of Vagina Power, Anal Misery, The Flying Penis, Wheelchair Impaler, Morbid Jesus i Fight Fire With Fireman. Žanrovski su trenutno snažno podsjetili na američke serijske ubojice Macabre, inače su uprizorili dobar grind šou, na kojem nije nedostajalo ni maski ni ženskih haljinica. I na pozornici i pod njom. Takvo divljanje i cirkus kao češki grind bendovi Gutalax, Spasm i Rectal Smegma proteklih godina nisu izazvali, ali je njihov grind u usporedbi s češkim, kojeg osobno nikako ne razumijem (i ne podnosim), mnogo, mnogo kvalitetniji. Od ovogodišnjih grind bendova vjerojatno najbolji bend (Rotten Sound smo nažalost propustili) i svaka čast bubnjaru Smattru, koji uz svo blastanje uspijeva još i vrištati i režati.
Poznato je da vokalist švedskih Shining već neko vrijeme živi u Ljubljani pa je bilo samo pitanje vremena kada će sa svojim bendom opet nastupiti i na Metaldays. Ove su godine Shining u Tolminu nastupili prvi put nakon 2013., ovaj put s novim albumom, objavljenim početkom godine, X – Varg Utan Flock. Pozornicu su u skladu sa svojim mračnim stilom odjenuli u plava i/ili crvena svjetla, maglu i stroboskope, a pozadinu je krasio jednostavan, ali učinkovit barjak. Šveđani su Metaldays pozdravili razornim Han som lurar inom i već na samom početku pokazali da će se njihov nastup odvrtjeti u snažnom, nihilističkom ozračju. Niklas je odmah dao do znanja da je većeg pozorničkog mizantropa teško naći, jer nije nedostajalo obaveznog pljuvanja, pokazivanja fakova i verbalnog vrijeđanja publike te pucanja s namišljenom sačmaricom. No ako zanemarimo te gluposti, Shining su odsvirali jedan od boljih black metal koncerata ovogodišnjeg festivala, koji je odlikovao prije svega odličan zvuk, dobra Niklasova izvedba i čistih i odkričanih linija te izniman instrumentalni nastup. Uvjerile su prije svega rockerske solaže i učinkovita izmjena mirnih, mračnih, zasanjanih dijelova s black metal šutevima, a točku na i dodalo je još i odlično gostovanje Gorana iz Srd na jednom od komada.
Američku zametaliziranu hardcore postavu Hatebreed nije potrebno posebno opisivati, jer je riječ o starim znancima festivala. Hatebreed su sa svojim udarnim zaraznim skladbama uvijek napravili pravi žur. Sastav je odsvirao svoj set stalnica, gdje su se isticale To The Threshold, Destroy Everything, Doomsayer, This Is Now, Live For This itd. Svakako skladbe koje su doslovno tjerale fanove sastava na divljanje. Ali se u vrlo kratkom vremenu pokazalo da Hatebreed nemaju više toliko snage kao nekoć. Pogotovo vokal karizmatičnog i energičnog Jameyja Jaste nema više pravu snagu i djeluje prilično suzdržano. Pa je i ostatak sastava koncert odradio prilično rutinski. Nastup Hatebreed može se ocijeniti kao solidan, ali u usporedbi s prošlim nastupima ovo je bilo samo prosječno.
U jedanaest sati navečer cijela je vesoljna Slovenija dočekala povratak i novi nastup živih metal okamina, a to su birminghamski Judas Priest, koji su davno, 25. 2. 1991., prvi put stupili na slovensko tlo i svirali u ljubljanskoj Hali Tivoli. Potom su godine prolazile i Judas Priest smo sve do ovog ljeta uzalud zvali u Sloveniju. Kako god, Judas Priest smo i u razdoblju nakon reaktivacije s Halfordom na vokalu gledali već nekoliko puta. I ne govore uzalud da godine prolaze šuteći. Tako je u vrijeme dok smo čekali da se Judas Priest ponovno vrate u Sloveniju K.K. Downing 2010. otišao u mirovinu, Halfordu su s vremenom u postmilenijskom razdoblju čujno popustile vokalne moći, a godine nisu poštedjele ni Glenna Tiptona, koji se zbog napredujuće Parkinsonove bolesti morao odreći svih ljetnih nastupa sastava. Tako Tiptona zamjenjuje iskusni britanski gitarist Andy Sneap, koji si je učvrstio ime kao vrlo traženi i cijenjeni producent brojnih albuma priznatih izvođača metal univerzuma. Richie Faulkner, koji je preuzeo Downingovo mjesto, ima dakle kod Priest dulji staž nego Sneap i tako je preuzeo na pleća zapravo sve soliranje. Dakle? Jedini originalni član današnjih Judas Priest ostaje tako basist Ian Hill, kojem po stažu tijesno za petama slijedi Rob Halford, dok je bubnjar Scott Travis uskočio u Hollandove čizme u vrijeme snimanja albuma »Painkiller«. Mase su hrlile na prostor festivala. Sa svih strana i krajeva. Mnogo ih je bilo koji su došli isključivo na jedan dan festivala. Samo da vide Judas Priest. Pritom je povremeno kljucala u svijest misao da Judas Priest možda gledamo zadnji put. Upravo zbog malo prije zapisanih činjenica.
Judas Priest su svoj koncert započeli tako da su uvodno odškrinuli publici pet minuta, dok se vrtjela War Pigs (Black Sabbath). Zatim pak u »Firepower« album, i to odmah naslovnom skladbom. Pozornička kulisa ponovno u stilu sastava. Pretežno crvena reflektorska rasvjeta. Ali su u usporedbi s prijašnjim turnejama nadogradili projekcije u pozadini, koje djeluju znatno manje »kockasto«. Halford, ponovno brižno pokriven sunčanim naočalama, dobiva mnogo pomoći s mikserice i kao uvijek zauzima većinom središnju poziciju na pozornici, jer je »prikovan« na čitanje tekstova uz pomoć teleprompteri.
Faulkner i Sneap odradili su sve kako treba. Izuzetnu su uigranost pokazali. Pritom se kod Faulknera primjećuje da ga polako hvata pozornička uzvišenost i blagi napuh, što je (uz Tiptonovu odsutnost) novost i naravno šteta, ali tako već idu stvari. Hill ostaje strogo prikovan u pozadini i uz svoje monitore i jedva ga primijetiš na pozornici, Travis si priušti samo dulji bubnjarski uvod, koji se polako pretvori u Painkiller. Halford je inače još uvijek korektan, uz svu inače prisutnu pomoć s mikserice zadržava vokalnu suverenost, ali se osjetila njegova istrošenost pogotovo u završnom dijelu koncerta. Kad ovako gledaš sastav, koji inače još uvijek odlično svira, a pri pogledu da na pozornici nema više ni jednog od dvojice gitarista koji su činili legendarni gitarski dvojac, preuzme te nezahvalan osjećaj da nedostaje točka na »i«.
Bend je pripremio izvrsnu set listu. Uz obvezne klasike željeznog repertoara osobito je razveselio svoje ljubitelje integracijom »izgubljene i pronađene« »Stained Class« klasike Saints in Hell, čime je obilježio 40. obljetnicu tog kultnog albuma svoje karijere. Silno je bila dopadljiva i integracija »Screaming For Vengeance« himne Bloodstone, pa mamljiv slijed dviju »Defenders of the Faith« klasika, i to baladne Night Comes Down te odmah za njom brzinskog rugača Freewheel Burning. U set listu su se nakon dugo vremena ponovno vratile »Sad Wings of Destiny« klasike The Tyrant i The Ripper (van je ispala Victim of Changes), »British Steel« je uz nadobvezni trojac MetalGods, Breaking the Law i Living After Midnight dočekao rokadu između The Rage i Grinder, silno je godila Sinner (»Sin After Sin«, 1977). Zanimljivo je bilo da se bend nakon dugo vremena odrekao izvedbe Electric Eye. Lijepo je bilo i to što su Judas Priest odsvirali s albuma »Firepower« vjerojatno njegovu najbolju skladbu, dramatičnu Rising From the Ruins.
Kiksova gotovo da nije bilo. Upravo kod Rising from the Ruins, prije prvog ulaska u refren jedna od dviju gitara udarila je polutonski »klizaj«, Faulkner je pritom naglo pogledao prema Sneapu, drugi jedva spomena vrijedan kiks dogodio se Faulkneru u vrijeme završnog rajanja i razuzdanosti tijekom Breaking the Law, kad koncentracija već malo popusti. Gitarist je to ispratio samo prolaznim namrštenim čelom. Inače pak (uzimajući u obzir »kozmetiku« koja je dolazila s mikserice), izvrstan i kredibilan, to jest korektan odsviran špil.
Judas Priest smo na pozornicama susretali u boljim vremenima. O tome nema nikakve sumnje, no zvijer koja je zapravo začela metalsku bibliju posve se suvereno progrizla kroz sat i pol dugo propovijedanje. Zvuk izvrstan, energija ništa manja. Vibracija je izzračivala žar i strast. Samo je nedostajao onaj osjećaj magije, koja je na pozornici bila prisutna barem uz nevjerojatno karizmatičnog Tiptona.
Sastav gotovo sigurno još neće prestati s radom. To je sigurno. Ako se Judas Priest ikada ipak odluče na to, bit će to potpuno razumljivo i na mjestu. Svoje su postigli. Dokazivanje im ne treba. Ostaje samo pitanje koliko se energije, kreativnih sokova, volje i žara još pretače u žilama legendi.
Pretposljednji dan festivala na Boško Borsać pozornici zaključili smo nastupom Myrkur, projekta u Danskoj rođene umjetnice Amalie Bruun. Myrkur je na pozornicu ukrašenu smrekovim grančicama stupila gotovo u nekakvoj bijeloj vjenčanici i tako odmah uspjela uspostaviti zasanjanu, mističnu i gotovo fantazijsku atmosferu. Myrkur bi u osnovi trebali svirati black metal, ali od black metala nije bilo gotovo ni traga ni glasa, samo pjevačičin vrisak ili dva. Moje je uho (možda nepravedno) očekivalo barem malo više black metalskih elemenata, no Myrkur je čak i preko blast beatova pjevala nježnim, anđeoskim mezzosopranom. Myrkur su bili barem ovaj put žanrovski bliže folku, gothic metalu, Myrkur je imala mnogo prilika za čisto a cappella pjevanje, a od tradicionalnih instrumenata kojima draži u svojim videospotovima ovaj je put nažalost upotrijebila samo bubanj. Nastup sastava bio je inače vrlo lijep i glazbeno bi lako svoje mjesto našao u seriji Vikinzi. Pozdravljam još poneki takav žanrovski otklon u nadolazećim godinama, na primjer s Wardruna.
Nina Grad (foto): Brutart, Exist Immortal, Harakiri for the Sky, Dekadent, Master, Girlschool, Alien Weaponry, Obituary, Black Star Riders, Hatebreed, Judas Priest
Sebastijan Videc (foto): Firtan, Asomvel, Monument, Orcus O Dis, Wiegedood, Birdflesh, Shining, Judas Priest, Myrkur
Rok Klemše (tekst): Exist Immortal, Harakiri For The Sky, Asomvel, Master, Orcus O Dis, Alien Weaponry, Obituary, Birdflesh, Shining, Myrkur
Aleš Podbrežnik (tekst): Brutart, Firtan, Dekadent, Monument, Girlschool, Wiegedood, Black Star Riders, Hatebreed, Judas Priest
Meow Gallery: There was an error while building the gallery. Check your PHP Logs.
