Datum izlaska: 15.06.1971
Izdavač: Vertigo Records
Produkcija: Bill Martin i Phil Coulter
Trajanje: 42:28
Žanr: symphonic progressive rock
Ocjena: 9.5/10
Škotski simfonijskoprogrockovski heroji Beggars Opera zauvijek će ostati zapisani među kultnim bendovima eksperimentalne rock glazbe prije svega zbog svojih prvih triju albuma, »Act One« (1970), »Waters of Change« (1971) i »Pathfinder« (1972), jer je nakon toga, sve do njihova raspada 1980., išlo samo nizbrdo. U posljednjem desetljeću Beggars Opera doduše opet su među nama, iako za to zna tek malo tko. Od 2007. naime su, u zvučno prilično izmijenjenu izdanju, ponovno iznimno aktivni, a njihova inače teško dostupna nova studijska izdanja manje-više su barem solidna, ako već nisu dobra, no činjenica ostaje da su prva tri albuma Beggars Opera i dalje razred za sebe.
Među njima mjesto najboljeg pripada albumu »Waters of Change«, koji sadrži njihovu najprepoznatljiviju skladbu i ujedno jedini veliki hit, »Time Machine«. Ona je zahvaljujući dramatičnoj i gotovo trubadurskoj vokalnoj prisutnosti karizmatičnog pjevača Martina Griffithsa, koji je glasom uvijek pomalo podsjećao na legendarnog Davida Byrona (Uriah Heep), fenomenalnim simfonijskim aranžmanima u izvedbi Alana Parka i Virginie Scott, melankoličnim gitarskim harmonijama Rickyja Gardinera te ritmičkim obratima za koje su bili zaduženi basist Gordon Sellar i bubnjar Raymond Wilson, jedna od vječnih prog evergreen skladbi.
U tom su razdoblju Beggars Opera dodatno proširili svoje tradicionalno bogate simfonijske aranžmane uključivanjem Virgine Scott, koja je na melotronu počela praviti društvo klavijaturističkom velikanu Parku, majstoru izbrušene upotrebe Hammond orgulja, a ujedno je važnu ulogu imala i svojim pratećim vokalima. Utjecaji uvriježenijih engleskih prog rock šampiona doduše su se osjećali, no Beggars Opera do tada su uspjeli oblikovati posve osoban pristup simfonijskom progu.
Atmosferu većine skladbi na »Waters of Change« obilježila je nostalgična mješavina viktorijanske drame, trubadurske epske širine i iskonskog keltskog melosa. Potonji je s utjecajima škotske folk glazbe lijepo čujan i na kratkoj instrumentalnoj skladbi »Lament«, dok je »I’ve No Idea« nabijena epskim aranžmanima, briljantnom pjevačkom izvedbom i milozvučnim harmonijama, poduprtim debelim slojevima Hammond orgulja. Povremeni instrumentalni odmaci često služe kao trenuci u kojima prije svega Gardiner i Park mogu pokazati svoje zavidne solističke vještine.
»Nimbus« je zasanjani, eterični instrumental s brojnim melotronskim valovima, dok poskočni, gotovo razigrani »Festival«, u kojem ponovno zapuše malo folklornog utjecaja, sadrži pljesak rukama sve do trenutka kad zavlada izrazito nostalgično raspoloženje. Epsko-trubadurski »Silver Peacock«, koji je prava melotronska poslastica i trijumf fenomenalnih vokalnih harmonija preko veličanstvenog refrena, bio je još jedan evergreen Beggars Opera i druga najbolja stvar na »Waters of Change« uz »Time Machine«. Tajanstvena atmosfera s fantazijskim, ‘arturijanskim’ tekstom i danas oduševljava sve ljubitelje simfoproga obilježenog čarobnjacima, zmajevima i mačevima. Kratki, akustični instrumental »Impromptu« bio je lijep, pastoralno obojen uvod u završni ep »The Fox«. Potonji oduševljava prije svega dužim instrumentalnim dionicama u kojima vladaju nježni simfonijski aranžmani i odebljane bas linije, dok agresivniji skokovi s opsežnom upotrebom Hammond orgulja i Griffithsovom energičnom pjevačkom izvedbom često ustupaju mjesto nostalgičnim višeglasjima i epskim melotronskim valovima.
Beggars Opera su s »Waters of Change«, na kojem su sve skladbe nastale s izuzetnim žarom, stvorili krunski dragulj svoje diskografije i album koji se može mjeriti čak i s najboljim djelima poznatijih simfoprogrockovskih vršnjaka. Šteta što kratkotrajni uspjeh »Time Machine« nisu znali bolje iskoristiti, jer da jesu, stvari bi za njih možda tekle posve drukčije i danas bi bili među najcjenjenijim progrockovskim bendovima. Nažalost, klasična postava s Griffithsom na vokalu uspjela se zadržati samo još za idući album, »Pathfinder«, a zatim su uslijedile brojne izmjene i postupni raspad ‘sustava’, koji je bio očit već na prilično slabom »Get Your Dog Off Me!« (1973), na kojem su počeli sve ubrzanije gubiti kreativni kompas.
autor: Peter Podbrežnik
popis skladbi:
1. Time Machine
2. Lament
3. I’ve No Idea
4. Nimbus
5. Festival
6. Silver Peacock (Intro)
7. Silver Peacock
8. Impromptu
9. The Fox
Beggars Opera:
Martin Griffiths – glavni vokal, kravlje zvono
Ricky Gardiner – električna i akustična gitara, prateći vokal
Gordon Sellar – bas gitara, akustična gitara, prateći vokal
Alan Park – orgulje, klavir
Virgina Scott – melotron, prateći vokal
Raymond Wilson – bubnjevi, udaraljke
gostujući glazbenik:
Marshall Erskine – bas gitara, flauta na “Festival”
