Lokacija: San Dona Di Piave (Treviso) / Revolver klub / Italija
Datum: nedjelja, 23. 10. 2016
Stu Hamm i Greg Howe dva su izvanserijska glazbenika kojima ne treba posebno predstavljanje. Nekoć su već zajedno otišli na turneju po Europi, kad su u svoj trio pozvali još jednog vrhunskog glazbenika, bubnjara Dennisa Chambersa. Ovaj put stari su drugovi za svoju novu i ništa manje spektakularnu manifestaciju međužanrovske fuzije, s jasnim osloncem na jazz retoriku, u trio pozvali mađarskog bubnjara Zoltana Csorzsa, koji je svoje bubnjarske majstorije svojedobno pružao švedskim progresivnorockovskim revitalistima The Flower Kings.
Stu Hamm je 2015. objavio novi album »The Book of Lies«, po kojem se zvala i turneja na kojoj je visokovirtuozni trio punog imena Stu Hamm Band feat. Greg Howe krenuo u europske klupske dvorane. Ukupno treći talijanski koncert te turneje bio je najavljen u sjajnom klubu Revolver, smještenom u industrijskoj zoni mjesta San Dona Di Piave, nedaleko većeg grada Treviso, što znači da je iz Ljubljane to odredište dostupno u normalnoj kasnopopodnevnoj vožnji od dobra dva sata (s usputnom stankom do dva i pol sata).
Revolver Club je prostor koji se može pohvaliti odličnom akustikom, odličnom opremom za scensku rasvjetu, koja jamči šarenu i raznoliku igru mnogobrojnih reflektora, a istodobno i izvrsnom opremom što se tiče glavnog ozvučenja. Pozornica je k tome visoka pa je, iako je klupski prostor razmjerno malen i prima najviše 500 gostiju, upravo zbog visine pozornice osjećaj kao da si na velikom koncertu, usred većeg prostora.
Uvodni dio koncertne večeri pripao je domaćima. Riječ je o zanimljivom talijanskom duu Dolcetti, koji čine Gianni Rojatti na gitari i sintesajzerima te bubnjar Erik Tulissio. Spomenut ću da je isti duo otvarao i koncertnu večer Stevea Vaia, 7. 7. 2016., u talijanskom Udinama, tako da je već dobio konkretnu izloženost pred talijanskom glazbenom publikom. Odsvirali su u cijelosti instrumentalni materijal, naravno autorske skladbe. Rojatti je od glave do pete opsjednut likom i djelom Stevea Vaia, na što upućuje isti zvuk koji preuzima njegov gitarski »gear«. Od magneta, gitara, zvučnih efekata, pojačala. Posljedično se to odnosi i na pristup sviranju solaža, koje su utkane u vodeće motive skladbi, kao i na zajednički melos dua. Rojatti pak svemu tome mjestimice dodaje zavjese zvučnih draperija sintesajzera iz osamdesetih. Nastup prate dodatne zvučne matrice i dodatni ritmovi koje proizvodi ritam mašina. Zvuk električne gitare tako se češće stapa sa sintetiziranim tehno elementima, za što moraš imati stvarno dobar želudac, jer ta dva elementa teško idu zajedno. Pritom je Tulissio na bubnjevima ispao manje-više statist. Zapravo je duo zanimljiv strogo i prvenstveno zbog virtuoznih vragolija koje na gitari izvodi Gianni Rojatti.
Čim su se momci oprostili, na pozornici je već stajao američki glazbenik podrijetlom iz Washingtona D.C. Jeff Aug. On prati sastav Stu Hamm Band na cijeloj njegovoj europskoj turneji. U dobrih pola sata nastupa poslužio je potpuno iskustvo akustičnog sviranja gitare, pri čemu Jeff odskače svojevrsnom tehnikom »fingerstyle« sviranja tog instrumenta. Jeff Aug je prije svega izvrstan gitarist. Prekaljen je i iskusan glazbenik i neprestano koncertira. U karijeri je otvarao koncerte pred cijenjenim izvođačima, kao što su, među ostalima, Allan Holdsworth, Soft Machine, Johnny A. i Albert Lee. Može se pohvaliti svojevrsnim rekordom, i to nije nikakva laž. U jednom je danu naime odsvirao devet različitih koncerata u devet različitih država (Luksemburg, Belgija, Njemačka, Nizozemska, Lihtenštajn, Austrija, Francuska, Italija i Švicarska), za što je u ožujku 2012. dobio i certifikat Guinnessove knjige rekorda. Jeff, koji od 1998. stalno živi u Europi, točnije na rubu alpskih vrhova južne Njemačke, karijeru je počeo još u devedesetima u sastavima Floating Stone i Sorry About Your Daughter. S potonjim je objavio dva studijska albuma, a istodobno je počeo snimati i vlastiti autorski materijal, koji je još u devedesetima nanizao tri samostalna studijska albuma. Četvrti, naslovljen »Living Room Sessions«, izašao je 2009., posljednji, »Wedding Song«, 2012. Ove je godine Jeff objavio i koncertni album naslovljen »Live in Europe«, a s njega i na ovoj turneji izvodi svoj autorski materijal, ubran u strogo akustičnoj maniri. U kratkom, ali izrazito iscrpnom i izražajno bogatom nastupu, Jeff je pokazao nevjerojatnu vještinu istodobnog diktiranja tempa i prebiranja po žicama desnom rukom te slobodnu kulminaciju neobuzdane ručne spretnosti lijeve, gdje je u šali svladavao tehnički zahtjevne razmake između vodećih motiva i solističkih ukrasa. U izričaju se prelijevaju elementi world glazbe, neoklasicizma, countryja, funka, a Jeff pritom pokazuje i svoje rockerske korijene, jer se »kopanjem« desne ruke često sasvim rado zaleti u najdeblje žice gitare. Bilo bi zanimljivo upitati ga kako je na njegovo glazbeno oblikovanje utjecao i “grunge” fenomen. Prekidači intuitivnog, gotovo meditativnog koketiranja s instrumentom kontrastirani su eskalacijama neobuzdanog porasta decibela i groovea koji dolazi iz žica te divljeg diktiranja tempa, što boji sam izražajni domet skladbi. Mužjak je u nekoliko točaka izvedbe nanizao i skladbe Listen Up, Jazzhole!, Fuck the Neighbours te Lightness, koja je zaključila izniman nastup. Nevjerojatno je što na pozornici napravi samo jedan čovjek kad mu je akustična gitara doslovno prirasla uz tijelo. Jeff Aug je svojevrsna koncertna atrakcija.
Napokon smo dočekali i trio »fantastikus«. Iako pred nama stoji ime Stu Hamm Band, zapravo je Howeova gitara tijekom koncerta cijelo vrijeme blago preuzimala središnju, to jest fokalnu poziciju u samom razvoju koncerta. Greg i Stu su si naravno cijelo vrijeme dodavali solističke točke, a njihova usklađenost (koju planira kemija posve prirodnog osjećanja obaju glazbenika, dobro provjerena još u prošlosti, kad im je na bubnjevima društvo pravio Chambers) cijelo je vrijeme očitovala iznimno srednjim hodom po prividnoj crti između eskalacije eksperimentiranja i zadržavanja motivske, to jest muzikalne izdržljivosti, kompaktnosti i privlačnosti. U početnom je dijelu Howe dobio općenito mnogo prostora, a negdje na sredini postupno je pozornost počeo preuzimati Stu Hamm, osobito nakon što je počeo s manifestacijom znamenitih tapping figura, čiji ostaje jedan od glavnih protagonista i u novom milenijumu. Tako se trio prihvatio izvanredne obrade klasika The Beatles Lucy in the Sky wtih Diamonds, koju možemo naći u izvorniku na Hammovu solo albumu »The Book of Lies« (2015). Tu je točku u sličnim figurama dopunila obrada klasika Led Zeppelin Going to California, bez koje ne prolazi nijedan koncertni nastup Stu Hamma. Među ostalim, ovu smo skladbu uživo mogli čuti već u ožujku 2008., kad je poznati basist imao kliniku u ljubljanskom Orto baru. Sastav je posvetio više pozornosti i izvedbi autorskih djela Grega Howea, među ostalim je majstor žanrske fuzije i višeslojno izbrušeni majstor gitarske igre izveo autorske Proto Cosmos i The Pepper Shake. Sastav je, očekivano, posvetio više pozornosti novom albumu Stuarta Hamma, s kojeg su odjeknule i naslovna skladba i Terminal Beach. Sastav je fantazmagoričnu predstavu zaključio nakon sat i pol sviranja s Lone Star Erica Johnsona i vratio se na obvezni bis s The Obligatory Boogie.
Svakako treba istaknuti i doprinos bubnjarske briljantnosti izrađenog i ubranog karizmatičnog vrhunskog nastupa Zoltana Csorzsa. On je zbog neprestanih improvizatorskih rafala na relaciji Hamm – Howe, na prvi pogled, »površno slušano«, doduše pomalo samovao u pozadini, no osobito je u drugom dijelu, kad ga je Hamm pustio do bubnjarskog uloška, pokazao izvanredne odlike, pri čemu je manifestirao nevjerojatnu kombinaciju topovskih figura koje bi superiorno detonirale u rock glazbi te jazzovske izbrušenosti. Csorzs je u osnovi jazzovski bubnjar koji je plejadom ekstremno brzih serija zamaha na prijelazima dodatno potvrdio da je riječ o bubnjaru koji može svirati sve i može svirati svugdje.
Stu Hamm Band je te večeri manifestirao nevjerojatan koncert multiple žanrske fuzije. Od metalski obojenih eskapada Gregova shreddinga do profinjenosti prelijevanja svih triju gradivnih elemenata, što opravdava gostovanja i na albumima pop izvođača, plejade improvizacijskih figura koje su nas odnijele do granice spontanog razvoja događaja. Vrhunski, atraktivno, predano i odsvirano s nevjerojatnim guštom i dozom punokrvne zabave. Cijelo vrijeme koncert je pratila prava doza zafrkancije i crnog humora, kojim je Hamm nagovarao i zabavljao publiku. Nova nezaboravna koncertna avantura, saveza triju izvanrednih glazbenika, satkana u svojevrsni koncertno izvedbeni klimaks. Koncertna večer nakon koje, iznutra ispunjen, jednostavno ostaneš zaprepašten i sve riječi postanu suvišne.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
