Yes Featuring Jon Anderson, Trevor Rabin, Rick Wakeman: Live at the Apollo
Izdavač: Eagle Rock Entertainment
Datum izlaska: 7. 9. 2018.
Trajanje albuma: 125 min (2CD)
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 10/10
Istina je. Ovaj koncertni dokument izašao je još 2018., no svejedno je silno zanimljiv i vrijedi mu posvetiti “nekoliko” redaka. Godine 2010. udružila su snage tri bivša člana grupe Yes (naglasak je na: nažalost tri bivša), i to vokalist Jon Anderson, gitarist Trevor Rabin i klavijaturist Rick Wakeman. Bila je to njihova prva zajednička suradnja nakon 1992., odnosno nakon razdoblja albuma »Union« i završetka tadašnje turneje. Isprva je bilo planirano da snime svoj studijski album, ali do toga nikad nije došlo. Treba imati na umu da su u to vrijeme Yes, pod vodstvom danas pokojnog basista Chrisa Squirea, i dalje djelovali punom parom i snimali novi materijal.
Između Andersona i Squirea oduvijek je vladalo povjerenje i poštovanje, a bilo je dogovoreno da ime Yes smije koristiti samo ona postava koja je okupljena oko Chrisa Squirea. Tako su sva trojica glazbenika svoj projekt isprva zacrtala pod imenom A\R\W (Anderson, Rabin, Wakeman), što je prizvalo u sjećanje vrijeme projekta A\B\W\H (Anderson, Bruford, Wakeman, Howe). Ubrzo nakon što je Chris preminuo, bilo je to u lipnju 2015., njegova supruga Scotland sama je predložila Andersonu da odsad i on koristi ime Yes. Tako smo opet dobili dva sastava Yes. S jedne strane one koji su nastavili Squireovim putem, u postavi s najvidljivijim nositeljima Steveom Howeom, Alanom Whiteom i Geoffom Downesom, a s druge »nove Yes« s Rabinom, Andersonom i Wakemanom, koji su se tako preimenovali u »Yes featuring Jon Anderson, Trevor Rabin And Rick Wakeman«.
Trio je odlučio krenuti na turneju na kojoj je slavio pedeset godina glazbe grupe Yes pa je tako 25. 3. 2017. nastupio i u britanskom Manchesteru, gdje je potpuno rasprodao tamošnji Apollo, odakle potječe i ovaj snimak. Slavnoj trojci na pozornici je društvo pravila ritam sekcija u sastavu: basist Lee Pomeroy (među ostalim svirao je s poznatim »pop zlatoustima« Take That, pa Jeff Lynne’s Electric Light Orchestra, It Bites, Steveom Hackettom, Rickom Wakemanom,…) i bubnjar Louis Molino III (poznat po suradnji s Rabinom, projektom Yoso i grupom Cock Robin).
Budući da je Rabin zapravo definicija artizma grupe Yes iz osamdesetih, a i albuma »Talk« (1994.), koji ovaj put ostavljamo po strani, trojica glazbenika spretno su složila repertoar tako da su na turneji izvodili i klasike iz osamdesetih, to jest s albuma »90125« i »Big Generator«. Prvi od ta dva i danas se smatra jednim od najvećih art rock / pop briljanata svih vremena rock ‘n ‘rolla.
Rabin se svojim zvukom gitare s filigranskom pozornošću do pedlja približio zvuku obiju Yes ploča iz osamdesetih, a zvučno se vrlo lukavo približio i zvučnim temeljima Stevea Howea, iako je, za razliku od Howeova »jazz meets Chet Atkins« organskog purizma, gitarskom zvuku ostavio više masnoće i distorziranog sjaja. Gitara zvuči namjerno malo nakostriješenije i naježenije pri izvedbi Yes klasika iz sedamdesetih. A Rabin je i na milju bolji gitarist od Howea, a oni »osjetljivi« na tu temu sad će skočiti u zrak i radije prihvatiti sud »na milju drukčiji«, iako vrijede oba (drukčiji i bolji). Ta Rabinova izuzetna slojevita glazbena izgrađenost, široko poimanje i izražajna varijabilnost, u kombinaciji s klavirskim čarobnjakom Wakemanom neusporedivo se šaljivije povezuje! Artistična izazovnost u savezu ove dvojice glazbenika znatno je pojačana.
Da biste shvatili kako je ovo zapravo od glave do pete čistokrvni koncertni Yes album, ne morate otkrivati Einsteina. Ne samo da točke fenomenalno slijede izvornike, nego Rabin i Wakeman pri izvedbi na svakom koraku donose hrpu virtuoznih vragolija, kroz jezik improvizacije koji zapravo definira stil jednog i drugog glazbenika. Na taj su način sve skladbe izrasle u artističnoj i zvučnoj slici, a kad ih usporediš sa svim službeno objavljenim koncertnim dokumentima grupe Yes, u takvoj izvedbi stoje posve samostalno, kao manifestacija jedinstvene čarolije koju stvara samo savez Wakemana i Rabina. U smislu virtuozne izazovnosti reinterpretacija klasika na trenutke čak otima pozornost najslavnijim koncertnim albumima grupe Yes, predvođenima »Yessongs« i »Yesshows«. I Pomeroy i Molino daju lavovski dio te posebne čarolije koja se rodila te večeri u dvorani Apollo.
Pri svemu tome ne bismo mogli govoriti ni približno ni o kakvom sastavu Yes da na vokalu nije sudjelovao jedan jedini. Jon Anderson. Njegov je vokal sačuvan kao da piše 1968. i kao da čovjeku nema ni dvadeset. Svih ovih godina nije izgubio ni mrvicu svoje divovske vokalne karizme, koju prati jedinstvena i na milju prepoznatljiva karakterna gravura i koja točkama udahnjuje život da one postanu »biblijska Yes pravovjernost«. Tri legendarna glazbenika uz potporu vrhunske ritam sekcije tako su ponovno procvjetala u punom sjaju i proživljavaju svoje novo proljeće!
Koncertni dokument je od glave do pete oduševljavajući. Šaljiv, razigran, »napet«, puca od bezgranične dinamike, briljantnih ludorija u solo točkama, koherentnosti i konzistentnosti. Koncertni dokument kojeg se ne možeš naslušati i koji te na kraju uvijek iznova tjera da ponovno pritisneš »play«. Hrpu detalja u sviranju kvinteta možete dugo otkrivati i uživati u koncertnoj čaroliji. Od klasika osamdesetih predvođenih jednom od najboljih skladbi Rabinove ere Yesa, Changes, pa onog lukavo podmetnutog metalskog rifa u pop auri skladbe Owner of a Lonely Heart, te dalje do Rhythm of Love, Lift me Up (iznenađenje s albuma »Union«) i Hold On. Rabin i Anderson u njima se doista izmjenjuju na glavnim vokalima, kao što je to u studijskim verzijama točaka. Dah oduzima osobito izvedba klasika iz sedamdesetih, jer se osjeća da je Wakeman želio malo opustiti aranžmane, a pritom se nije ni za pedalj udaljio od biti izvornika. To je učinio tako da je iskoristio Rabinovu glazbenu širinu i se s njim, kao što je već rečeno, briljantno uklopio. Najveća draž ovog izdanja upravo su reinterpretacije klasika iz sedamdesetih, predvođene briljantnom epskom suitom Awaken, otrgnutim progresivnim epom Heart of the Sunrise i progresivnom ponarodnjelom klasikom Roundabout, koja očekivano donosi završni krešendo. Treba posebno istaknuti posvetu Chrisu Squireu u iznimno duhovitoj izvedbi klasika s albuma »Fragile«, Schindleria Praematurus, koji je 1972. u mnogočemu zacrtao sudbinu razvojnih smjernica sviranja bas gitare u rock glazbi.
Šteta što ova verzija grupe Yes nije uspjela složiti svoj studijski album, iako Wakeman u intervjuima nije poricao tu mogućnost u budućnosti. No to je malo vjerojatno jer je Rabinov aktualni stav prema toj ideji odbijajući. To ni ne čudi, budući da Rabin već niz godina piše glazbu samo još za filmske scenarije. Grupa je ipak planirala turneju za ovu godinu, do koje nije došlo. Znamo zašto. Za utjehu nam zasad ostaje samo ovaj vrhunski koncertni dokument. Obožavatelji grupe Yes imaju ga već dugo kod kuće, a ostalima koji grupu ne poznajete ovaj dokument može poslužiti kao odlično upoznavanje s likom i djelom progresivnih rock titana.
Popis skladbi:
CD1
1. Intro / Cinema / Perpetual Change (Medley) (11:20)
2. Hold On (8:00)
3. I’ve Seen All Good People (7:43):
(I) Your Move
(II) All Good People
4. Lift Me Up (7:11)
5. And You & I (10:40):
(I) Cord Of Life
(II) Eclipse
(III) The Preacher, The Teacher
(IV) Apocalypse
6. Rhythm Of Love (4:55)
7. Heart Of The Sunrise (11:26)
CD2:
1. Changes (6:59)
2. Long Distance Runaround / The Fish (Schindleria Praematurus) (Medley)(6:17)
3. Awaken (22:40)
4. Make It Easy / Owner Of A Lonely Heart (Medley) (9:46)
5. Roundabout (7:34)
Postava:
Jon Anderson – vokal, akustična gitara, prateći vokal
Trevor Rabin – gitara, vokal, prateći vokal
Rick Wakeman – klavijature
Lee Pomeroy – bas gitara, prateći vokal
Louis Molino III – bubnjevi, udaraljke
