Datum izlaska: 27.09.1994
Izdavač: Victory
Produkcija: Keith Olsen
Trajanje: 46:05
Žanr: symphonic progressive rock
Ocjena: 3/10
Studijska karijera progresivnorockovskih legendi Emerson, Lake & Palmer završila je prilično tužno, s podprosječnim albumom »In the Hot Seat«, koji je bio sve prije nego vrijedan njihove slavne i iznimno utjecajne ostavštine. I danas među njihovim fanovima bukte žustre rasprave o tome koji je najlošiji studijski album u povijesti ELP-a: »In the Hot Seat« ili »Love Beach« (1978). U vrijeme nastajanja albuma »In the Hot Seat«, jedinog albuma slavnog trija koji nije doživio nikakav pravi komercijalni odjek, činilo se da ELP nakon neuzbudljivog, ali pristojnog ‘povratničkog’ albuma »Black Moon« (1992) uspješno ulaze natrag na sve življu progrock scenu, no zapravo su odnosi unutar zvjezdanog trija, osobito između Keitha Emersona i Grega Lakea, koji su nažalost obojica već preminuli, bili jako narušeni.
Emerson je tada patio od zdravstvenih problema jer su mu upaljeni živci u desnoj ruci otežavali uspješno sviranje klavijatura, a uz to je imao poprilično drukčije skladateljske ideje od Lakea, čiji skladateljski pogled tada više nije sezao dalje od ljubavnih balada. Greg je bio nezadovoljan i time što mu Emerson nije dopustio tradicionalnu producentsku ulogu, kao na svim prethodnim albumima ELP-a osim na »Black Moon«, nego je za »In the Hot Seat« radije unajmio Keitha Olsena. Potonji je kroz većinu karijere bio ponajprije producentski specijalist za AOR bendove i u slučaju ELP-a nije bio baš najsretniji izbor. Carl Palmer, koji je bio najmlađi i ujedno očito najmudriji unutar legendarnog trija, vjerojatno je već 1994. naslućivao da su se ELP posljednji put u svojoj povijesti našli u studiju.
To da su ELP na albumu »In the Hot Seat« skladateljski bili potpuno ispražnjeni i zasićeni jedan drugim, čuje se već na uvodnoj »Hand of Truth«, koja stilski doduše nastavlja ondje gdje je stao »Black Moon«, ali joj nedostaju ambijentalna magija, ritmička raznolikost i onaj pravi elan koji je nekoć bio tako karakterističan za kultni trio; Lakeov već primjetno oslabljen vokal djeluje emocionalno ispražnjeno, dok Emersonovi klavijaturistički aranžmani više nego na nekadašnja eklektična remek-djela podsjećaju na generičku simfonijsku podlogu za filmsku glazbu. »Daddy« je Lakeova power balada usmjerena prema AOR vodama, posvećena sjećanju na nestalu djevojčicu Saru Anne Wood, a tekstom upozorava na problem nestale djece. Nažalost, ispala je prilično nadahnuto-bezvoljna.
Većina skladbi poput podprosječne »One by One« prilično je neukusna mješavina nemaštovitog simfoproga sa silno generičnim simfonijskim aranžmanima i drugorazrednog AOR-a uz koji i najlošije ostvarenje grupe Asia izgleda briljantno. Emersonu se zbog tadašnjih zdravstvenih problema možda djelomično može oprostiti njegova prilično smanjena aktivnost zbog koje se na albumu »In the Hot Seat« kronično osjeća manjak njegovih klavijaturističkih vragolija, no i njegove skladateljske ideje bile su ispod očekivanih standarda, pa je album kao cjelina silno bolno slušateljsko iskustvo.
Palmer također nije imao baš puno posla na bubnjevima i rijetko ga se u njegovoj dugoj i raznolikoj karijeri moglo čuti tako nezainteresiranog kao na albumu »In the Hot Seat«. Lakeov vokal, kao što je već spomenuto, više nije bio ni približno na nekadašnjoj razini, dok su njegove akustično usmjerene ljubavne balade poput »Heart of Ice« u ovoj fazi postale izrazito generične i nenadahnute. Jedan od krunskih dokaza za to je gotovo ponižavajuća obrada Dylanove klasike »Man in the Long Black Coat«, na kojoj se jedva primjećuje da je riječ o grupi koja je nekoć stvorila remek-djela poput »Tarkus« (1971), »Trilogy« (1972) i »Brain Salad Surgery« (1973). Ni bonus skladbe s reizdanja albuma »In the Hot Seat« ne oduševljavaju, što posebno vrijedi za iznova odsviranu, studijsku verziju »Pictures of an Exhibition«, koja je tek blijeda sjena sjajne koncertne verzije izdane 1971. na istoimenom albumu.
S silno dosadnim »In the Hot Seat«, svojim posljednjim i vjerojatno najslabijim studijskim ostvarenjem, ELP su dosegnuli svoje stvaralačko dno i, iako su kao koncertni sastav izdržali još četiri godine, bilo je jasno da je sada zaista svemu kraj. Nekako je tužno da je takva superskupina sva svoja najbolja ostvarenja stvorila u prvoj polovici sedamdesetih, a nakon ponovnog okupljanja početkom devedesetih nije više bilo ni prave volje, ni energije i motivacije da se pokuša približiti nekadašnjim visokim artističkim standardima, iako »Black Moon« nikako nije bio loš uradak. Ako ništa drugo, ELP su se barem dostojanstveno oprostili nezaboravnim posljednjim nastupom na festivalu High Voltage 2010. Emersonov životni put 2016. tragično je završio samoubojstvom, dok se iste godine zauvijek oprostio i Lake. Palmer je tako ostao jedini živući i aktivni član nekoć iznimno uspješne glazbene priče, koji kao solo izvođač još uvijek izvodi glazbu legendarnog trija.
autor: Peter Podbrežnik
popis skladbi:
1. Hand of Truth
2. Daddy
3. One by One
4. Heart on Ice
5. Thin Line
6. Man in the Long Black Coat
7. Change
8. Give Me a Reason to Stay
9. Gone Too Soon
10. Street War
CD bonus skladba:
11. Pictures at an Exhibition
a. Promenade
b. The Gnome
c. Promenade
d. The Sage
e. The Hut of Baba Yaga
f. The Great Gates of Kiev
Emerson, Lake & Palmer:
Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, gitara, bas gitara
Carl Palmer – bubnjevi
gostujući glazbenici:
Bill Wray – prateći vokal
Paula Mattioli – prateći vokal
Kristen Olsen – dodatni vokal na “Daddy”
Fred White – zborski vokal na “Pictures at an Exhibition”
Ricky Nelson – zborski vokal na “Pictures at an Exhibition”
Lynn B. Davis – zborski vokal na “Pictures at an Exhibition”
Linda McCrary – zborski vokal na “Pictures at an Exhibition”
