Lokacija: Bled / Športna dvorana / Slovenija
Datum: nedjelja, 4. 9. 2011
Tradicionalni, ovaj put već 21. Okarina etno festival na Bledu svake godine ponudi brojne kvalitetne i priznate glazbene sastave koji dolaze iz različitih krajeva svijeta. Samo rijetko se u sklopu tog, glazbenim sladokuscima uvijek privlačnog festivala, koji je ove godine održan u Zdravilskem parku, pojavi grupa takvog kalibra, staža i slovesa kao što su legendarni Ganci Osibisa, koji su u veličanstvenoj, 42-godišnjoj karijeri snimili više od 20 studijskih i koncertnih albuma i bili ključna postava u popularizaciji afrobeat-jazz rock fusiona početkom sedamdesetih.
Jedan od najvažnijih jazz rock bendova svih vremena pod vodstvom šefa i osnivača grupe, multiinstrumentalista Teddyja Oseija, već desetljećima oduševljava svojom jedinstvenom mješavinom jazza, funka, fusiona, r’n’b-ja, afričkih, karipskih i latino ritmova te tradicionalnih, ‘šamanskih’ vokalnih harmonija, pa su se brojni slovenski glazbeni sladokusci odlučili da ovaj koncertni događaj nikako ne smiju propustiti.
Dok među tradicionalne ljubitelje grupe obično spadaju fanovi fusiona i world glazbe, Osibisa su zanimljivi i nekim zakletim rockerima, koji ih najbolje znaju po suradnji na klasiku Uriah Heep “Look At Yourself”, iako su u svojoj opsežnoj karijeri surađivali i s drugim poznatim rock imenima kao što su Free i Thin Lizzy. Njihova glazba, koja se većinom temelji na zapanjujuće bogatoj ritmici raznovrsnih udaraljki i bubnjeva, što je oduvijek karakteristično za tradicionalnu afričku glazbu, protkana je pozitivnom atmosferom, koja se poklapa s budničarskim, pacifistički usmjerenim tekstovima.
U takvom ozračju protekao je i cijeli koncertni večer, jer je desetočlana grupa već od prve minute, kad je nakon kratkog ugađanja počeo instrumentalni uvod u klasik “The Dark”, počela odašiljati pozitivno nabijene vibracije, a neki iz publike su se kasnije, tijekom komercijalnije usmjerenih izvedbi, čak prepustili plesnim ritmovima, koji u njihovom slučaju imaju i afričke i karipske korijene. Ne treba zanemariti da nekoliko prošlih i sadašnjih članova ove izvrsne grupe dolazi s karipskih otoka.
Osim multiinstrumentalista Oseija, koji je cijelo vrijeme redovito nagovarao publiku, uz humor je redovito poticao na aktivnije sudjelovanje te unatoč prikovanosti za invalidska kolica (čime je na trenutak podsjetio na legendarnog bubnjara Roberta Wyatta, koji dijeli slična sudbinu, a ipak i dalje stvara odličnu glazbu), marljivo bdio nad svojom bogatom paletom afričkih bubnjeva, tenor saksofonom, flautom te povremeno obavljao i vokalne zadatke, oduševljavali su nas još originalni gitarist/pjevač Wendel Richardson, podrijetlom iz Antigve, gitarist/pjevač Gregg Kofi Brown, trubač Colin Graham, orguljaš/pjevač Emmanuel Rintzos, bubnjar Alex Kwaku-Boateng, klavijaturist Kwame Yeboah, basist Emmanuel Afram i udaraljkaš Kofi Ayivor. Colin Graham zamijenio je originalnog Osibisinog trubača, lani nažalost preminulog Maca Tontoha.
Bilo je zanimljivo promatrati zvučni kontrast i raspodjelu zadataka između dvojice klavijaturista. Dok je Rintzos blistao šuštavim pasažama na Hammond orguljama, Kwame Yeboah oduševljavao je orkestralnim zvukom sintesajzera kojima je uspješno nadomjestio i izostanak sopran saksofona. Bilo bi vrlo nemarno stil Osibise nazvati ‘samo’ jazz fusionom, a ipak su trubački ulomci važan dio njihovog zvučnog izričaja, u što smo se mogli uvjeriti tijekom Grahamovih solističkih majstorija. Baš svi članovi grupe, osim basista Aframa i udaraljkaša Ayivora, okušali su se u pjevačkim ulogama, a najviše su blistali Kofi Brown, koji je većinom obavljao ulogu ritam gitarista, te Richardson. Potonja dvojica obradovali su nas i svojim gitarističkim vještinama, pri čemu je u solažama ipak bio uvjerljiviji stariji i iskusniji Richardson, kojeg neki ljubitelji rocka znaju kao zamjenu za Paula Kossoffa, tik pred raspad Free. Veliki šef, filozof i zabavljač Osei pak je kraćim flautističkim ulomcima i kreativnom obradom afričkih bubnjeva iznova dokazivao da je na vrlo dobrom putu do statusa afričkog Iana Andersona, s kojim ga mnogi rado uspoređuju.
Ganski glazbeni majstori su, očekivano, osim novijih djela većinom svirali hitove s prva tri albuma, to jest “Osibisa” (1971), “Woyaya” (1971) i “Heads” (1972), koje većina glazbenih sladokusaca ujedno i najbolje poznaje. Tako smo između ostalog imali priliku čuti klasike kao što su uvodni “The Dawn”, “Ayiko Bia”, njihov prvi hit singl “Music for Gong Gong, “Beautiful Seven”, “Y Sharp”, mirovnu himnu “Woyaya” te “Kokorokoo”. S najnovijeg, inače odličnog studijskog albuma “Osee Yee” istaknuli su se naslovnom skladbom te “My Sweet Lord”, inače obradom tihog Beatlea Georgea Harrisona. Druga obrada tog večera bila je “Pata Pata”, koju u originalu pjeva poznata južnoafrička pjevačica Miriam Makeba.
Osibisa su nas na kratko, uz pomoć jedinstvene fuzije jazza, rocka, funka i world glazbe, preselili u srce afričkih savana i džungli s kraćim zaustavljanjem na karipskim otocima. Odličnog koncerta legendarne grupe, za koju mnogi koji su je nekoć, početkom sedamdesetih, pratili uopće ne znaju da je još aktivna (što je tužno), bilo je prebrzo kraj, a kad su se potomci drevnih afričkih naroda oprostili od malobrojne, ali zagrijane publike, njihovi složeni šamanski ritmovi dugo su nam još odjekivali u ušima.
Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
