Dukes of the Orient: Freakshow
Izdavač: Frontiers Music Srl.
Datum izlaska: 7. 8. 2020.
Produkcija: John Payne
Trajanje albuma: 60.20 min
Žanr: Art Rock/Hard Rock
Ocjena: 7.0/10
Nekoć je postojala računalna igrica Prince of Persia. Igralo se na Commodoreu 64, a pisala su se rana osamdeseta. E, sad su tu i Dukes of the Orient. Prilično blesavo ime, zar ne? Pogotovo za sastav koji stvara pod znatnim utjecajem AOR naslijeđa, pa i progresivnog rocka sedamdesetih. Stvar bi bila zanemariva da u njoj ne sudjeluje John Payne, tip koji je nekako pomogao preživjeti kultnoj AOR senzaciji osamdesetih, to jest sastavu Asia, kroz vrijeme izrazite žanrovske neaktualnosti, kad je planetom lomatao grunge, a kasnije su ga zamijenili sastavi tipa Staind, Nickelback, pa i provala nu-metala. To je razdoblje benda koje je mnogim poznavateljima čak draže od svega što je Asia stvorila u osamdesetima, kad su je gradila poznata četvorka superzvijezda rocka i rolla. Payne je u tom smislu zasigurno vrijedan svakog poštovanja, jer Downes nikad ne bi stvorio tako odlične Asia albume, kao što su neprolazni studijski dragulji: »Aqua«, »Aria«, »Arena«, »Aura« i »Silent Nation«.
E, Dukes of the Orient nisu Asia, a ni Payneov kompanjon odnosno bliski suradnik unutar ovog projekta, izvrsni američki klavijaturist Erik Norlander (Last In Line, Lana Lane Rocket Scientists) nije Geoff Downes (Yes). Ipak, sve što je danas okupljeno u ovom projektu moguće je povezati s Payneovom post-Asia aurom kreativnosti, kad je isprva osnovao GPS, pa onda postupno kroz nekoliko inkarnacija, u kojima je pokušavao zadržati ime Asia, ipak pronašao put do Dukes of the Orient. S Payneom je i na »Freakshow« sačuvan onaj duh sastava Asia koji je nerazdvojivo skladateljski povezan s njegovim djelovanjem u tom bendu. Jednostavno. Payne je vrlo poseban pjevač pa ga je lako prepoznati, jer u svakoj skladbi ostavlja intenzivan vokalni pečat. To se može povezati i s njegovim stilom skladanja. Skladbe mjestimice automatski povlače smislene paralele s erom djelovanja Asie u devedesetima, sve do albuma »Silent Nation« (2005).
Norlander je inače izvrstan glazbenik. Višeslojno otesan klavijaturist koji u inače provjeren, hipnotički glazbeno zarazan okvir kompaktnih kompozicija lukavo podmeće i trikove koji vuku smjernice iz naslijeđa progresivnog rocka sedamdesetih. U takvoj predvidljivoj recepturi još uvijek pronalazi i iskorištava dovoljno prostora da se utjelovi njegov izniman glazbeni talent, što je podloga za to da su Dukes of the Orient glazbeno samosvojna cjelina. Ono što se na ovom izdanju zapravo propušta jesu gitare. U samoj produkciji i aranžmanima njih sveprisutni klavirski maestro Norlander prilično dobro nadvladava. Istodobno je na prethodniku, dakle istoimenom prvijencu iz 2018., u suradnji sudjelovalo čak pet različitih gitarista, među njima i čarobnjak iz The Aristocrats Guthrie Govan, čega ovaj put nema. Tome možeš pribrojiti i činjenicu da se Payneov vokal s godinama stanjio, kad stišće glasnice, osjeti se da se pomalo okrnjio, a kad razvija svoj karakteristični glasovni pečat, postaje nosljav i tako gubi na traženoj prodornosti. Iako su točke vješto skladane i u aranžmanskom smislu stoje vjerodostojno, a istodobno postižu i ugodnu međusobnu idejnu razgibanost, u zvuku djeluju sterilno i bez prave povezujuće kemije među gradivnim elementima te pečatne magije. U zvuku previše prevladavaju klavijature i Payne, koji više ne razvija onu vokalnu svježinu, karakterističnu za prošle albume na kojima je pjevao i kojom je tako intenzivno poživljavao atmosferski domet i samu pompoznu grabežljivost pojedinih točaka.
Ravno u lice i bez zadrške rečeno. »Freakshow« nipošto nije loš album, ali uz poprilično rezerve. Možda mu se čini nepravda kad ga se stavlja na usporednu vagu kvalitete s naslijeđem odličnih Asia izdanja iz Payneove ere djelovanja benda, ali ipak. Dukes of the Orient danas je sve što je ostalo od Asie. To je još lakše reći nakon što se Downes usredotočio isključivo na rad s aktualnom postavom Yes.
Ponajprije u smislu podizanja dinamike na segmentu aranžiranja gitara, koje na albumu »Freakshow« previše puta djeluju inferiorno i ne iskorištavaju prostor koji je u razvoju zvuka na raspolaganju, album djeluje »nedovršeno« i daje dojam da su akteri ovaj put u studiju prebrzo bili zadovoljni rezultatom. Projekt s potencijalom, koji zasigurno nije rekao zadnju, no prvijenac iz 2018. ipak je znatno uvjerljiviji.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Dukes Return
2. The Ice Is Thin
3. Freakshow
4. The Monitors
5. Man Of Machine
6. The Last Time Traveller
7. A Quest For Knowledge
8. The Great Brass Steam Engine
9. When Ravens Cry
10. Until Then
Postava:
John Payne – vokal, bas gitara, gitara
Erik Norlander – klavijature
Frank Klepacki – bubnjevi
Alex Garcia (Mayday Parade) – gitara
Eric Tewalt – saksofon
