Izdavačka kuća: EMI Records
Datum izlaska: 29. 9. 1986.
Produkcija: Martin Birch
Trajanje albuma: 51.18 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 10/10
Zastavonoše britanskog heavy metala Iron Maiden dosegnuli su nakon izdavanja prelomnog albuma Powerslave vjerojatno vrhunac svoje dotadašnje karijere. Izdavanju Powerslavea slijedila je monumentalna, pompozna turneja World Slavery Tour, koja i danas vrijedi za jednu od najdužih rock turneja u povijesti. Statistika govori sama za sebe: turneja je počela 9. kolovoza 1984. i završila 5. srpnja 1985., dakle kolosalnih 331 dan, od toga 193 koncerta. To znači matematički više od pola koncerta na dan! Nevjerojatno uspješna turneja provela je bend kroz 24 države i iznjedrila jedan od najboljih koncertnih snimaka svih vremena, Live After Death, koji je snimljen u četiri uzastopne večeri u londonskoj dvorani Hammersmith Odeon i Long Beach Areni u Kaliforniji. Raspored ih je fizički i psihički potpuno iscrpio pa su s radom na sljedećem albumu počeli tek 1986. Somewhere in Time tako je bio prvi studijski album od prvijenca Iron Maiden koji nije izašao godinu dana nakon prethodnika.
Možda je i to razlog da Somewhere in Time predstavlja odmak u glazbenom smjeru sastava i pomak u nešto eksperimentalnije vode te traženje novih i drukčijih stilskih usmjerenja. Somewhere in Time tako je prvi album na kojem su Iron Maiden (na poticaj Adriana Smitha) upotrijebili gitarske i bas sintisajzere. Iron Maiden su novu stečevinu upotrijebili vrlo promišljeno, precizno i suptilno – za razliku od iste godine izdanog Turba Judas Priesta, klavijature na Somewhere in Time ne guraju se u prvi plan i lijepo popunjavaju zvučnu sliku, a komadi samo dobivaju na intenzitetu i suptilnosti. Reakcija fanova na noviji smjer bila je podijeljena, ali Iron Maiden su se hrabrost i želja za eksperimentiranjem i inovacijom samo i isključivo isplatili. Zanimljivo je i da je bend u cijelosti odbio Dickinsonove komade, jer je on, prema Harrisovim riječima, nudio čudne akustične aranžmane koji bi trebali biti posljedica iscrpljujuće World Slavery turneje. Umjesto Dickinsona, na albumu se doprinosom triju pjesama koje su postale narodne izvrsno dokazao Adrian Smith, a to je još jedan dokaz više da je njegov povratak u skupinu 1999. bio jednako važan kao i Dickinsonov. Još jedna važna činjenica jest da je Somewhere in Time bio najskuplji album skupine do tada, dečki su si za stvaranje nove ploče uzeli više vremena, iza njih su bila iskustva s pozornica te zrelost, starost i pamet starih izdanja. Bez sumnje tako Somewhere in Time još i danas ostaje jedan od najambicioznijih projekata za skupinu. Ovaj put je svoj posao ambiciozno postavio i Derek Riggs te stvorio jednu od najboljih naslovnica svoje karijere. Eddie je odbacio zavoje s Powerslavea i pretvorio se u kiborga iz kategorije “Schwarzi susreće Blade Runnera”, a Riggs je na naslovnicu sakrio gotovo 40 aluzija i referenci na povijest Iron Maiden (popis možeš pogledati OVDJE)
Mnogi će se šokirati već u prvim sekundama albuma kad nas u uvodu u Caught Somewhere in Time dočekaju teški zvukovi klavijatura. A kako se samo miješaju s gitarama! Već ionako epskoj mješavini žestokih gitarskih napada, rušilačkih bubnjeva, debelog zvuka bas gitare i visokoletećeg vokala dodaju potpuno nove prizvuke tamnine, mistike i tajanstvenosti, koji istodobno djeluju iznimno toplo i stvaraju savršenu smjesu. U nastavku skladbe klavijature doduše nestaju, zamjenjuju ih božanski riffovi ispod prstiju majstora Murraya i Smitha, koji zajedno s fantastičnim lead dionicama u nastavku i blistavom ritam sekcijom u Caught Somewhere in Time stvaraju jedan od najsavršenijih uvodnih komada svih vremena. Dickinson se u refrenu slično kao u Aces High opet iskazuje kao prava “air raid” sirena i sjajno otpjeva tekst koji podsjeća na SF djelo H.G. Wellsa The Time Machine, a zapravo govori o nekome kome je ponuđeno da proda svoju dušu. Vremeplov nas u nastavku nosi do Wasted Years, prvog singla s albuma i prvog singla koji je napisao isključivo Smith. Skladba je bila itekako prava odluka za singl jer Wasted Years i danas ostaje najšire dostupan i komercijalno te mainstream zvučan komad, ali unatoč tome još uvijek zvuči maidenovski kako treba i sadrži fantastičan, zarazan refren i odličan solo. Poruka teksta, “carpe diem”, komadu samo dodaje pravu mjeru optimizma. Smithov Sea of Madness doduše ne nudi uobičajeno fenomenalan početak Iron Maiden komada jer počinje prosječnim, hard rockerski prljavim uvodom, ali loš okus popravlja sjajnim, melankoličnim refrenom i učinkovitim vokalnim linijama koje nevjerojatno interpretiraju nejasan tekst, koji možda govori o sporom smrkavanju uma. Vrhunac Sea of Madness zacijelo doseže u genijalnom gitarskom obračunu Murray/Smith. Na rub smrti vodi nas epska Heaven Can Wait, koja govori o iskustvu pred smrt i o tunelu sa svjetlom na kraju koji nas navodno sve čeka. Komad je praktički stvoren za live situacije jer sadrži iznimno zarazan “sing-a-long” dio, opet nenadmašnu predstavu gitarskog dvojca, povrh svega se u “ooo oo” dijelu Dickinsonu pridružuju još i tipovi koje su Iron Maiden našli u baru Tehe (vidi reference na naslovnici). The Loneliness of a Long Distance Runner bez trunke sumnje je jedan od previđenih bisera diskografije Iron Maiden jer posjeduje baš sve elemente maidenovske klasike – od sporog, pomalo sjetnog gitarskog uvoda koji ježi dlake, postupnog uključivanja genijalnog Harrisova basa i Nickove nemirne noge, dok s retcima ne upadne Brucey. Adrenalinska šestominutna vožnja vlakićem smrti temelji se na istoimenoj kratkoj priči Alana Sillitoea, koja govori o maloljetnom prijestupniku koji utjehu nalazi u trčanju, a naposljetku se suprotstavi svojim nadzornicima i preda utrku koju je trebao pobijediti. Dickinson u nezaboravnom refrenu otpjeva jednu od svojih boljih izvedbi, a instrumentalni dio je jednom riječju briljantan. Tekst na simboličkoj razini djeluje i kao unutarnji obračun pojedinca koji ima izbor između slijeđenja svojih načela ili padanja na koljena pred vladarima. Osobno me skladba svojom epskošću i sličnom temom podsjeća i na legendu o maratonskom trkaču. Posljednji Smithov doprinos je Stranger in a Strange Land, koja govori o čovjeku zarobljenom na Arktiku čije smrznuto truplo pronađu godinama poslije. Skladba svojim sporijim tempom izvrsno hvata pomalo morbidno i tužno raspoloženje samog koncepta komada, usamljenost i neizbježnost situacije ne bi mogao bolje uhvatiti ni još jedan, ponovno nenadmašan solo. Iako su naslov posudili iz novele Roberta A. Heinleina, komad nema veze s knjigom. Deja Vu je još jedan previđeni heavy metal biser, koji naravno govori o osjećaju već viđenog. Iako gitarske linije komada možeš čuti nebrojeno puta, osjećaj deja vua ne možeš dobiti jer su još jednom jednostavno nevjerojatne. “My son ask for thyself another Kingdom, for that which I leave is to small for thee.” uvodna je rečenica koju izgovara Nicko McBrain, u vrhunac albuma, bez sumnje najbolji komad na ploči, Alexander the Great. Genijalni ep o jednom od najboljih vojskovođa svih vremena, koji navodno nije izgubio nijednu bitku, Aleksandru Velikom ili Aleksandru Makedonskom, i koji je za života osvojio većinu tada poznatog svijeta, nije mogao na bolji način zaključiti album. Od prvih uvodnih riffova, koje prate Nickove vojničke salve, preko brojnih interludija, prepletanja gitara i basa, nezaboravnih melodija i harmonija pa sve do dah oduzimajućih gitarskih uzoraka i solaža, skladba predstavlja jedan od vrhunaca diskografije Iron Maiden. Harris je tim pompoznim epom dokazao da je jedan od najboljih pisaca, skladatelja i aranžera jer u komadu niže toliko preokreta da je ep morao biti pravi šok za fanove koji su komad čuli 1986. i očekivali da su od Maidena navikli na sve. Iako tekst sadrži nekoliko manjih netočnosti (poznato je da je Aleksandar zajedno s vojskom prikorakao sve do Inda, a točan uzrok njegove smrti nije poznat), to skladbi ne oduzima čistu briljantnost.
Somewhere in Time ostat će za sva vremena klasik metala s mnoštvom klasičnog materijala. Iron Maiden se pomalo novi i drukčiji pristup albumu isplatio jer su nadmašili sami sebe, dokazali da nisu bend koji stagnira i stvorili glazbu koja se generacijama usidrila u uši i ne sumnjam da hoće i budućima. Nažalost, Somewhere in Time je sa strane benda vjerojatno i najviše previđen album jer se komadi s njega praktički gotovo ne mogu čuti. Iron Maiden imaju još vremena i nadam se da će tu pogrešku još ispraviti.
Autor: Rok Klemše
Popis skladbi:
1. Caught Somewhere in Time
2. Wasted Years
3. Sea of Madness
4. Heaven Can Wait
5. The Loneliness of the Long Distance Runner
6. Stranger in a Strange Land
7. Deja-Vu
8. Alexander the Great
Postava:
Bruce Dickinson – vokal
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Steve Harris – bas gitara
Nicko McBrain – bubnjevi
